POKUPSKI PALANJEK, SELO U NESTAJANJU

POKUPSKI PALANJEK, SELO U NESTAJANJU

26. siječnja, 2019.

 

Prema sačuvanim statistikama, 1857. zvao Srpski Palanjek, Polanjek 1869., Palanjak sve do 1900., pa Palanjak Pokupski od 1910. do 1948., dok današnje ime nosi od 1953. godine. Već spomenute 1857. imao je 97 stanovnika, a najviše, 167, godine 1910. Ali, 1953. bilo je 17 Palanjčana manje, a 1991. selo je činilo 40 većinskih srpskopravoslavnih žitelja i troje Hrvata. Za popisa stanovništva 2011., pak, zabilježeno je devet obiteljskih kućanstava s isto toliko članova. Od tada, nema u Palanjku ni najstarijeg samotnjaka Dušana Petrovića. Vrata skromnoga doma zbijena od bloketa s terasom i stolićem su otvorena

Napisao: Josip Frković

Stvarno ne znam zašto sam, pola stoljeća iza studija povijesti, brzopleto prihvaćao objašnjenja neupućenih da su preci Vidaka, Petrovića, Čerkeza, Klanaca, Borića, Capeka, Pejnovića, Grileca, Mrakovčića, Pandurovića, Čudića, Đirlića i Gostića, s prekokupske Banovine i Velikoga Gradca u ove krajeve dospjeli za jugoslavenske kraljevine. Selo koje je tijekom stoljeća mijenjalo ime i danas ga zbog nacionalno-vjerskoga sastava žitelja mnogi nazivaju „vlaškim“ Palanjkom. Na tako očiglednu pogrešku i detalje nepoznate zavičajne povijesti, upozorio me rođeni Pounjanin, Rafael Slijepčević, tri i pol desetljeća nazočan u brdskim šumama mješovitih hrastovih, bukovih, grabovih i kestenovih šumskih sastojina. Nakon desetljetna službovanja u banovinskim šumarijama Rujevca i Dvora, te u centrali negdašnjega šumskoga gospodarstva, daleke 1986. otkupio je prva dva hektara, postavši kao 40-godišnjak privatni šumoposjednik. Stabla su mu „grijala srce“, kazao bi doseljenik iz australijskoga Sydneyja Rudinko Rebić, zavičajno iz Koprivne kod Sanskoga Mosta u BiH. Prije odlaska za lakšim kruhom u zemlju klokana, rudnički električar Ljubije, kao povratnik postao je vjeran obradi drva i gradnji krovišta. Bratić njegov, pok. Jure Knežević iz „Tišinske preko nasipa“ u Sisku, imao je i vrlo posjećenu stolariju. Što oko vidi, ruka učini. Spomenuo je dobar poznavatelj Banovine i njene povijesti Teodora Tešu Kijuka, pa sam se u nastavku zanimanja za Pokupski Palanjek i njegove žitelje s razlogom obratio doktorantu novije povijesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, prof. Igoru Mrkalju (sin poznatoga glinskog nogometaša „Banovca“ pok. Milana i unuk pok. Stevana, načelnika milicije – op.a.).

Potomci bundžije Teše Kijuka

Poslao mi je tada aktivni suradnik mnogih manjinskih i inih tiskovnih i internetskih medija separat priloga istoriji srpskog i hrvatskoga naroda i krajiškoga uređenja u Baniji „Banska krajina 1688. – 1751.“ autora Vojina Dabića s Istorijskoga instituta u Beogradu. Izdanje je to beogradsko-zagrebačko iz 1984. Riječ je, dakle, o banovinskim krajiškim zemljoradnicima i stočarima, koji su oružje odlagali samo za sezone seoskih radova. „Popisivanje zemljišnih posjeda, poduzeto po proglašenju novoga regulamenta, bilo je, čini se, najneposredniji povod prerastanju nezadovoljstva krajiškoga stanovništva u otvorenu bunu početkom lipnja 1751. Bunu koju je vodio Teodor Tešo Kijuk“, piše Vojin Dabić. U Pokupskom sam Palanjku, na jugoistočnim šumskim i vinorodnim padinama Vukomeričkih gorica, bio u prošlom stoljeću, za Domovinskoga rata, premda je selo od kuća mojih prijatelja na Letovanićkom Vrhu udaljeno desetak minuta lagana hoda. Tijekom poraća prorijeđene starije stanovnike izolirane seoske pravoslavne enklave pohodio sam u novinarskim vikendaškim skitnjama. Susretao bih tada nekoliko Palanjčana, koji su bili pripadnici Policijskoga odreda „Braće Radića“ na lijevoj obali Kupe, od Šišinca do Male Gorice. Nekako iza župne crkve, školske zgrade učitelja Karasa i Šumarije Staroga Farkašića, prije ulaska u Kljuku, s asfaltne ceste Žažina-Letovanić-Stari Brod-Orleković-Brkiševina, očekuje vas drndanje od teških kamiona i traktora razlokanom lokalnom prometnicom. Sjetih se jedne zgode naslova na stranicama vojnoga tjednika „Hrvatskoga bojovnika“: Europski promatrači „sladoledari“ dolazili su u tu zabit zbog prijave pokupsko-lekeničkih manjinaca.

Prije Prvoga svjetskog rata najviše žitelja

Istina, općina Lekenik u to vrijeme kao jedinica lokalne samouprave još nije bila utemeljena (desit će se to u proljeće 1993., kada Darko Kompes Buco iz Pešćenice postaje prvi načelnik općine -op.a.). Imala je općina dvadesetak naselja i nekoliko ranije ukinutih bivših sela, poput Dubrave Farkašićke, Lekenika Erdedskoga, Lekenika Turopoljskoga, Selišta Letovanićkoga i Srebrenika. S preseljenjem stanovnika Dubrave i Srebrenika u Žažinu i druga naselja 80-ih godina brigu je vodila općinska uprava Siska. Rečeno je da daljnje postojanje nema ekonomskoga opravdanja i perspektive, jer su i ono malo ratarskih kultura redovito raznosile zvijeri. Ali, vratimo se Pokupskom Palanjku, koji se, prema sačuvanim statistikama, 1857. zvao Srpski Palanjek, Polanjek 1869., Palanjak sve do 1900., pa Palanjak Pokupski od 1910. do 1948., dok današnje ime nosi od 1953. godine. Već spomenute 1857. imao je 97 stanovnika, a najviše, 167, godine 1910. Ali, 1953. bilo je 17 Palanjčana manje, a 1991. selo je činilo 40 većinskih srpskopravoslavnih žitelja i troje Hrvata. Za popisa stanovništva 2011., pak, zabilježeno je devet obiteljskih kućanstava s isto toliko članova. Od tada, nema u Palanjku ni najstarijeg samotnjaka Dušana Petrovića. Vrata skromnoga doma zbijena od bloketa s terasom i stolićem su otvorena. Nema vlasnika ni njegove hraniteljice Rumenke… I Pero Pejnović odselio je bliže asfaltu. Na vrhu najvišega brijega, šumska cesta prema mjestima izvlačenja i eksploatacije stogodišnjih Rafaelovih trupaca prolazi kraj zadnje kuće. One Miodraga Petrovića i supruge mu, koje sinovi i snahe povremeno posjećuju s troje unuka. Većina Palanjčana odavno je preselila u Žažinu, Odru, Gredu i druga sela. Natpisna ploča pri ulazu u selo još uvijek stoji, a iza nje s desne strane ceste u žbunju se vidi staro groblje. Uz uobičajene drvene križeve i nedavno uređivane humke, nađosmo i betonski spomenik nečitljiva imena pokojnika. To je, eto, priča o Pokupskom Palanjku, selu siromašnih šumskih težaka koje polako i postupno ipak nestaje. T

4 komentara

Uskoči u raspravu
  1. Palancan
    #1 Palancan 10 ožujka, 2019, 18:38

    Dobar dio ovoga teksta nestima.Palancani su dosli iz Like a navodno neki i iz Crne Gore kao sumski radnici koji su u Palanjku okrcili sumu i ostali tu zivjeti.Posto su svi imali mnogo djece ima nas svagdje u svijetu i pretezno nam se radjaju sinovi. U 2. svijetskom ratu je ubijeno oko 50 mjestana od strane ustasa i nijemaca.

    Odgovorite na ovaj komentar
    • teodor tešo
      teodor tešo 3 travnja, 2019, 08:43

      Poštovanje rode i ja sam palančan ali se nebih složio u svemu sa tobom jer autor ovog teksta kojeg komentiramo izvukao je podatke iz dokumenata koji su pohranjeni u arhivama i najvjerojatnije su istinite i stekao sam dojam da je naše selo Srpski nekada a sada pokupski palanak doista nastao od doseljenika iz banske krajine jer po pričanju starih naših predaka naši su uglavnom bili vojnici ili šumari ali postoje priče raznih uvjeravanja mislim da ću pokušat uz pomoć nekih ljudi sastaviti slagalicu oko našeg palanka jer me emocije još uvjek privlače našem ognjištu

      Odgovorite na ovaj komentar
  2. SOFIJA ROSA
    #2 SOFIJA ROSA 19 veljače, 2019, 23:29

    Pozdrav, ja sam gdica SOFIJA ROSA. Iz Zagreba u Hrvatskoj želim dati pouzdano svjedocanstvo o tome kako sam dobio kredit od gospode Vladimire Financial Investor. Dobio sam zajam od 50000 €. NAPOMENA: Ona je pouzdana i autenticna Ako je netko zainteresiran za dobivanje kredita, molimo kontaktirajte njezin VIA EMAIL: [email protected]

    Odgovorite na ovaj komentar
  3. Pandurović
    #3 Pandurović 29 siječnja, 2019, 15:11

    Ako podrobnije promotrite statistike, kritične prijeratne 1991. godine bilo 37 mještana martološke loze, odnosno 92,50 posto, a Hrvata troje ili 7,50 posto. Vlaški preci tih Palanjčana bili su 1910. vrlo brojni Srbi (167) pravoslavne srpske vjere ili 99,40 posto, a rimokatolici 1,059 posto. I da: sigurno su statističarima posebno podvukli da se u komuniaciji koriste srpskim jezikom (?). Usred Hrvatske….

    Odgovorite na ovaj komentar

Kliknite ovdje ako želite odustati od odgovora.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.

*

code