Malo duži uvod u priču o hrvatsko-srpskim animozitetima, mržnji i pokoljima neophodan nam je nakon teksta Željka Đekića iz biltena “Srpskoga kola” na stranicama portala Zavičajnog udruženja “Banije”, okupljalšta svih Srba “srpskoga sveta” podvijena gubitničkoga repa u Beogradu.
Ne kaže Đekić da je u zgradi u Ulici SSRN 19 na lijevoj obali Kupe 1991. bio i kabinet pok. Đure Brodarca, načelnika sisačko-moslavačke policijske uprave i UN-ova policijskoga Sektora Sjever za okupiranu Banovinu. Sve do 1993. , kada je nacionalni junak i general postao župan, a naslijedio ga je srpskim lažima okrivljeni i osuđeni, inače nevini brigadir Vladimir Milanković. U istoj zgradi, na prvom katu (ali iza gustih rešetaka) bilo je i radno mjesto velikog Udbina, Dolancova, Stojčevićeva, te Miočinovićeva špijuna, Stevana Bandura
Napisao: Ante Mrak
I kad slave svoje rijetke vojne pobjede i kad oplakuju izgubljene bitke, odnosno ratna stradanja mladih ljudi zadojenih velikosrpstvom i četništvom, pripadnici najbrojnije hrvatske nacionalne manjine naprosto ne mogu bez laži i zaobilaženja svoje zločinačke konstitucije. Treba li uopće podsjećati da je nakon svibanjskoga dana pobjede 1945. nad fašizmom i uspostave staljinističkog komunističkoga režima, s budućim bravarom i maršalom bez identiteta i sigurna mjesta podrijetla, nad hrvatskim narodom učinjen četničko – antifašistički i četničko – komunistički genocid sa 780.000 žrtava.
Animoziteti i mržnja
Vjerodostojnost spomenutoga podatka provjerili smo i potvrdili kod potomka bivšeg sekretara KPH, od sudrugova umorena Andrije Hebranga, istoimenoga ministra zdravlja i obrane ministra dr. Franje Tuđmana, U oba slučaja ratni su zločinci egzekutori iza Bleiburga i razoražanih postrojbi domovinske vojske (po veleizdaji Britanaca, Churchilla i Scotta, te Pavelićevih avanturista) bili bivši 500-godišnji podanici turskih sultana, vlaški janjičari, željni tuđih teritorija i dobara, pravoslavni Srbi. Isti oni koji su 1922. uredbom “lepoga kralja” Aleksandra Karađorđevića za države SHS/kraljevine Jugoslavije proglasili i danas nelegalnu srpsku pravoslavnu crkvu na tlu Republike Hrvatske, prethodnicu velikosrpstva i četništva. I ta činjenica, dakako, nije 1945. mogla bez žrtava, točnije umorstva 70-ak svećenika Hrvatske pravoslavne crkve i pljačke milijardama vrijedne crkvene imovine. Bez stogodišnjeg izvora svih ugrožavanja naroda i države. Štoviše, darivane su im i zagrebačke barokne katoličke crkve.
Malo duži uvod u priču o hrvatsko-srpskim animozitetima, mržnji i pokoljima neophodan nam je nakon teksta Željka Đekića iz biltena “Srpskoga kola” na stranicama portala Zavičajnog udruženja “Banije”, okupljalšta svih Srba “srpskoga sveta” podvijena gubitničkoga repa u Beogradu.
Udbin špijun
Spomenuti autor, baš “na rođendan ljubičice bele JBT-a” 25. svibnja donosi dirljivu priču o nesretnoj sudbini nekadašnjeg Siščanina i Banijca Mihajla Bandura (26),”koji je položio život braneći Kosovo i Metohiju od šiptarskih terorista i NATO-agresora”, strši u lažnom junačkom nadnaslovu opisa jedne velike ljudske i nacionalne tragedije. “Iz Siska je Mihajlo kao 17-godišnjak, zajedno s roditeljima Milkom i Stevanom, morao izbjeći, spašavajući živu glavu od povampirenih hordi koje je u ovom gradu predvodio po zlu čuveni Đuro Brodarac…” Tako kaže mali četnik a velikosrbin Željko. Ne kaže Đekić da je u zgradi u Ulici SSRN 19 na lijevoj obali Kupe 1991. bio i kabinet pok. Đure Brodarca, načelnika sisačko-moslavačke policijske uprave i UN-ova policijskoga Sektora Sjever za okupiranu Banovinu.. Sve do 1993. , kada je nacionalni junak i general postao župan, a naslijedio ga je srpskim lažima okrivljeni i osuđeni, inače nevini brigadir Vladimir Milanković. U istoj zgradi, na prvom katu (ali iza gustih rešetaka) bilo je i radno mjesto velikog Udbina, Dolancova, Stojčevićeva, te Miočinovićeva špijuna, Stevana Bandura.
U nastavku priče doznajemo da je Mihajlo Bandur smrtno stradao od rakete njemačkog natovskoga bombardera kao izvidnik herojske 37. motorizirane brigade VJ 8. travnja 1999. O tome je snimljen dokumentarni film “Zastava-filma”, pa je premijera održana u Jugoslavenskoj kinoteci u Beogradu. Ne znamo je li Stevan Bandur svojim istomišljenicima pokazao video-zapis s današnjega Trga bana Josipa Jelačića koji je do 1941., kada je dinamit učinio svoje, krasio spomenik srpskom kralju ujedinitelju. Bio je do kupske obale, pod krošnjama kestena. Na suprotnoj strani, pak, bila je 1991. tzv. zgrada Subnora i “rezervnih starešina”. Na drugom katu s pogledom na katedralu i župni vrt, ostao je prazan višesobni stan odbjeglog agenta SDB-a (sds-a), Stevana Bandura. T
Još nema komentara
Uskoči u raspravuNema komentara!
Počnite s raspravom.