GLAVNE TEME

POBJEĐIVAO I SPAVAJUĆI NA KLUPI

19. rujna, 2014.

U rujnu 1988. umro je Branko Zebec

Napisao: Dražen Stjepandić/ priča Maksimir gorki iz još neobjavljene knjige “I Supermen je bio novinar”

Maksimir gorki, najbolje je napisati i u mnogim pričama o Dinamu ta opaska bi odlično stajala na kraju. U ovoj priči stavit ću je na početku jer je situacija o kojoj pišem obratna od onoga što bi trebalo biti. Na nedavnoj utakmici, i to protiv Hajduka, BBB-i su su se radovali kad bi Dinamo primio gol. Bio je to vrhunac njihovog višegodišnjeg protesta protiv Maminja.

Nešto slično, ali iz sasvim drugih razloga, prije oho-ho godina, na početku sezone osamdesettreće na četvrtu ili osamdesetčetvrte na petu,  događalo se na klupi Dinama dok je trener bio veliki Branko Zebec. Dinamo je igrao protiv Čelika i kad bi pao gol dinamov trener bi skočio od radosti.

-Sjedite gospon Zebec kaj buju ljudi rekli?- govorili su mu njegovi asistenti na  klupi zagrebačkih plavih.

I tako tri puta radost je dinamovog  trenera podizala u zrak.

– Sjedite gospon Zebec kaj buju ljudi rekli- ponavljali su trenerovi asistenti.

– Pa kaj opet nije pal gol?- pitao bi Zebec.

– Je, ali nismo mi zabili- odgovarali bu mu.

– Kako?.- pitao se Zebec.

– Sjedite se gospon Zebec, još buju rekli da neznate ni koji su naši…- kasnije se u domaćem nogometnom svijetu prepričavalo ono  što se dogodilo na samom kraju njegove trenerske karijere.

Nikad prije ni poslije zenički Čelik nije Dinamo u Zagrebu pobijedio 3:0. Taj klub se u nekadašnjoj Prvoj saveznoj ligi vječito borio za opstanak, uvijek  je bio pri dnu, dok je Dinamo kao predstavnik velike četvorke uobičajeno bio pri vrhu tablice. I uoči početka te sezone plavi su se strašno pojačali, ali  kad je prvenstvo počelo čak se i Čelik u Maksimiru pokazao kao zalogaj od čelika.

U prijelaznom rolu doveli su najbolje igrače od onoga što se na tržištu nudilo, a najvećim pojačanjem smatrao se dolazak velikog svjetskog trenera Branka Zebeca, ali… U Dinamu je mnogo tih ali… Malo je klubova u kojim je toliko tih ali… Zagrebački Dinamo bi se mogao zvati Dinamo ali, zapravo Dinamo zarez ali, jer samo Dinamo ali  nekog bi moglo podsjećati na Muhameda Alija, koji je bio šampionska priča. Zato je najbolje uz Dinamo pisati Maksimir gorki, to je navijačima nekog normalnijeg kluba lakše razumjeti barem kad je ta rečenica na kraju priče, ali… ovaj puta ide dobro i na početku. Zapravo Maksimir gorki često dobro paše i s prijeda i s traga. 

I mnogo je gorkih priča u Maksimiru, a ovu zgodu sa Zebecom često sam prepričavao i mnogi mi nisu povjerovali, premda sam govorio da sam tada bio odmah iza dinamove klupe na sjedenju zapad, kojeg više nema baš kao ni stajanja sjever, istok i jug. Kad sam priču o Zebecu i Čeliku  odlučio napisati za svaki slučaj sve sam  provjerio  kod Žileta, velikog mislioca iz 20. Stoljeća, koji stalno piše kolumnu Priče iz Maksimirske šume. Žile se nije mogao sjetiti te utakmice protiv Čelika, a podsjećanje na pijanog Zebeca odmah ga nasmijalo.

– Na tekmi protiv Zvezde je ušao u pogrešnu svlačionicu i raspalio je po igračima. “To kako ste igrali u prvom poluvremenu je katastrofa…”- Žile je odmah naveo još jednu anegdotu.

Zvijezdini igrači nisu mogli vjerovati u ono štosu  vidjeli  i čuli.  Govor trenera protivničke momčadi koji je mrtav pijan ušao u pogrešnu svlačionicu trajao je sve dok Tomislav Ivković, bivši dinamov vratar, u to vrijeme stalni na vratima Zvijezde, nije ustao i Zebeca uzeo za ruku i poveo u dinamovu svlačionicu.

Možda su mu se u glavu došle igračke godine. Za Dinamo nikad nije igrao, a za Zvijezdu je i eto dogodilo se da kao trener Dinama na poluvremenu uđe i održi govor  svlačionici svog bivšeg kluba. 

Branko Zebec je bio veliki igrač, Amigo Magdić kaže da je sam znao igrati obranu.”Bežte svi nepred ja bum ih otraga sve polovil”- vikao je suigračima. Bio je strašno brz, dok je bio igrač u kopačkama je trčao par stotinke sporije od jugoslavenskog rekordera na sto metara i kao svi veliki zagrebački poslijeratni nogometaši bio je univerzalan igrač. “ Bil je vitak i tanak dečec. Bukovi mu je nabavljal bijele čarapice, što je za vrijeme Drugog svjetskog rata bilo strašno nobl”- pričao mi je gospon Amigo. To je od Bukovija bilo posebno priznanje, znak da se radi o pesebnom nogometašu.   Najbolje igračke dane proveo je u Beogradu. Za Partizan i Zvijezdu odlično je igrao stopera i lijevo krilo. Vrlo inteligentan tip,  jednom sam pročitao kad bi igrao šah protiv Šekija rezultat u jednom danu bi bio nekih 16:2 za Zebeca.

Veliki igrač i još veći trener. Za mnoge možda najveći hrvatski trener Branko Zebec je svoju trenersku karijeru počeo u Dinamu. Gospon Amigo kaže da je na treninzima sam igrao protiv prve momčadi. Smatraju ga najzaslužnijim što je Dinamo 1968. osvojio svoj jedini europski trofej Kup Velesajamskih gradova. Doveo je Dinamo do pred finale, u poluzavršnici plavi su zgazili Eintracht iz Franfurta 5:1 i onda je, kako je bio posebno nasađen tip,  prije finalne utakmice protiv Leedsa Zebec je  samovoljno otišao. Nastavio je u Bayernu iz Munchena, odnosno nastavio je gdje je također veliki Purger Tschik Chajkovski stao. Zebec je momčad u kojoj su bili Bekenbauer, Muler, Braitner i Sepp Maer… doveo je do prvog naslova prvaka nakon Drugog svjetskog rata. Da te igrače, kasnije okosnicu njemačke reprezentacije, svjetskih prvaka 1974. u momčad Bayerna uveo je Zlatko Tschik Chajkovski, s njima je Bayern vratio u prvu ligu. Da dobro ste pročitali s Bayernom je ušao u prvu ligu, onda je Tschika na klupi zamijenio drugi Hrvat, Purgeri bi rekli Purger, Branko Zebec i s Bayernom je osvojio prvi naslov prvaka Bundeslige nakon 1937. godine. Te 1969. osvojio je i kup, prvu duplu krunu Bayerna nakon rata. Naredne   godine Zebec se s Bayernom dokopao i Kupa kupova, prvog od mnogih  europskih  trofeja bavarskog kluba.    

Onda je preko Stuttgarta došao u Hajduk i skoro je ispao iz lige, te 1972. Dinamo i Hajduk kao jedini prvoligaši iz Hrvatske u proljetnom dijelu su bili 16 i 17. na tablici i jedva su se spasili ispadanja iz lige. I dok dinamovci u tome vide hrvatsko proljeće i političke raloge, u Hajduku su stvari uvijek bile dosta jednostavnije, za njih se dogodio sukob njihovog dalmatinskog i Zebecovog za njih purgerskog, ali zapravo bi bolje bilo reći  njemačkog poimanja nogometne igre. Zamisli ti “ludoga Zebeca tira je Juru Jerkovića da trči, pa nije Jure tica, umjesto njega lopta leti”, mislili su u Hajduku. Tako da Zebecove metode, a na treninzima je tjerao igrače na trčanje jednako kao u Njemačkoj, u Splitu nisu prošle. Kao da uvaženog maestra Ivu Josipovića tjerate da svira Čačak od Lepe Brene.  

Opet se vratio u Njemačku  i s Eintrachtom iz Braunsweiga zabilježio je najveće rezultate u povijesti kluba. Za malo je postao prvak. Bio je drugi iza Bayerna, a to je kao da s Čelikom iz Zenice nekoliko godina boravite na samom vrhu tablice  i zamalo izgubite naslov protiv nekadašnje Zvijezde u posljednjim minutama posljednjeg kola.

Onda je preuzeo Hamburger Sport Verein. Najveća engleska nogometna zvijezda druge polovice sedamdesetih Kevin Keegen u svojoj autobiografiji napisala je da je zbog Branka Zebeca htio ostaviti nogomet. Dok je još bio igrač Liverpoola u zemlje iza zavjese putovali su zrakoplovom JAT-a i neki su igrači štipali stujardese, koje su to dojavile osiguranju i avion je zbog toga neplanirano sletio u Beograd. Ušla je nekadašnja jugoslavenska milicija i igrače Liverpoola koji su štipali stujardese dobro je prebila, da im nikada ne padne napamet da štipaju drugarice stujardese u avionu. Nakon tog šoka veliku  englesku nogometnu zvijezda po dolasku u Hamburg svakodnevno je prizemljivao trenerski manijak iz iste te manijačke Jugoslavije. Jebeš lovu, slavu i ugovore Kevina Keegena na trening su morali silom dovoditi kao odbjegle zatvorenike u zatvor, a onda ga je tamo čekao junak ove priče. Trener s tiranskim metodama, kako su to pisali pristojni sportski novinari.

“Ako ništa drugo on bi vam dok trčite iz čista mira podmetnuo nogu”, kasnije je pričao Felix Maghat.  “Uvijek moraš biti spreman”, govorio je Maghatu Zebec.

Kažu da čovjek može dati samo ono što je dobio. Keegen je dok ga je trenirao Zebec postao najbolji igrač Europe i Magath se u Hamburgeru proslavio, a kao trenera također ga svrstavaju među trenere mučitelje. U Zebecovo vrijeme Hamburger je odigrao prvo finale Kupa prvaka koje je zamalo izgubio od Nothingen Foresta s1:0. Pod Zebecovim vodstvom započeta je velika serija od 36 utakmica u Bundesligi bez poraza i tek je nedavno nakon 37 godina Bayern je uspio srušiti taj rekord.

U vrijeme dok je trenirao Hamburger SV dogodile su se neke stvari koje se u tom velikom klubu ni prije ni poslije nikad više nisu dogodile. U novinama je pisalo kako su policajci vidjeli auto kako krivuda po cesti, zaustavili su ga, a vozač, pijan kao majka zemlja, rekao im je da ga puste jer kasni na utakmicu jer on trener HSV-a. Poslije je u novinama pisalo da su ga policajci odvezli na avion. I tako teško pijan Zebec je vodio svoj klub i pobijedio je. Još veći skandal izbio je kad je Zebec na jednoj od narednih utakmica zaspao na klupi i spavao je sve do kraja utakmice. Opet je pobijedio, a legende kažu da je na jednoj utakmici legao i zaspao uz aut liniju. Rezultat te utakmice je ostao nevažan, olimpijskim  riječnikom rečeno važno je bilo sudjelovati, odnosno vidjeti neko tako nesportsko ponašanje.

Poslije toga trenirao je još Borusiju Dortmund i Eintracht iz Franfurta, jer racionalni Nijemci su govorili čak i potpuno pijani Zebec bio je bolji od mnogih trenera, ali više nije vodio najbolje njemačke klubove onog vremena. Bilo je vrijeme da se spakiraju koferi. U Rusiju se tada nije moglo, a za gospona Branka tamo bi sigurno bilo još dosta posla, pa se sa suprugom  Beograđankom Dušicom  vratio doma u Dinamo  gdje je sve i počelo još dok se klub zvao Građanski. U istom klubu, ali s dva različita imena, počeo je i kao igrač i kao trener.

I nakon zagrebačkih plavih promijenilo se dresova i dresova. I neki trezveniji čovjek sve to ne bi mogao zapamtiti sve te boje i pruge. Možda je dok je Čelik zabijao golove mislio da je još trener Eintrachta, kojeg je trenirao baš prije toga, a koji također ima crveno-crne prugaste dresove. Nije lako igrati za Pertizan protiv Zvijezde, a onda pošeteno za Zvijezdu protiv Partizana. Voditi Dinamo protiv Hajduka, pa Hajduk protiv Dinama, Bayern protiv Dormunda, pa Dormund protiv Bayerna, pa Eintracht protiv Eintrachta, pa onda drugi  Eintracht protiv prvog, pa HSV protiv Bayerna, Stuttgarta, Dormunda, te Eintrachta jednog i drugog.

 A možda se nije zabunio nego je u Zvjezdinu svlačionicu ušao namjerno. Mnogi Zebecovi trenerski potezi izazivali su čuđenje, a razlika između genija i budale je samo u rezultatu. Nažalost, Zebec  više nije imao rezultat.

Poslije Dinama više nije trenirao nikog. Umro je nekoliko godina nakon utakmice protiv Čelika.

U njegovom zagrebačkom domu imao je roštiljadu i komad mesa s ražnjića  mu je zapeo u grlu. Izdahnuo je na rukama Krasnodara Rore.

Pišući ovu priču još jednom sam nazvao Žileta i pitao sam ga zašto je Zebec toliko pio?

– Od kud ja znam, ne znam ni zašto ja pijem, a kamo li zašto je pio Zebec. Postavljaš mi glupa pitanja u pola dva kad mi je ded lajn- vikao je Žile na mene.

Isto sam pitao i gospona Amiga koji mi reče da je poslije operacije žuči veliki trener više nije podnosio alkohol, pa je već nakon jedne ili dvije čašice djelovao kao da je popio litru žestice.

– Bukovi je znal kaj dela kad mu je kupoval bele čarapice. Zebec je u svemu bil poseban zato je i uspio vani- još mi je rekao gospon Amigo.

Ne znam što je najviše volio piti, na kraju ove priče za dušu našeg Branka popio sam jedan kao Maksimir gorki, ali jeger. Nije bilo pelinkovca. Kao što rekoh o pričama oko Dinama uvijek neki ali.