PJESNIK TOMISLAV MEŠTRIĆ

PJESNIK TOMISLAV MEŠTRIĆ

27. listopada, 2015.

Duga_Panorama1.psd
Rezultat druženja s poezijom i moje preše kroz proteklih 25 godina, su osam zbirki. Sve zbirke tiskane su u izdanju Matice hrvatske – Ogranak u Zadru, čiji sam član-radnik i sve su pisane na Čakavštini, na idiomu moje rodne Kukljice. Zastupljen sam sa značajnim brojem pjesama u Panorami suvremenog pjesništva Zadarskog kraja DUGA NAD MASLINAMA Miljenka Mandže; u knjizi Suvremeni pisci Zadarskog kruga KROZ MOJE OKO Marka Vasilja; u više navrata u Časopisu za kulturu, znanost i umjetnost ZADARSKA SMOTRA Matice hrvatske – Ogranak u Zadru

Napisao: Nikola Šimić Tonin

Grad Zadar, grad pjesničkih duša svjedoči novim ostvarenjima, svjedoči život, živahan život (Marija Groener), u koji je ugradio ljepši dio svoga života – svoje stihove. Tomislav Meštrić dobitnik je ovogodišnje nagrade za životno djelo Donat, Hrvatskoga književnoga društva, ogranak Zadar, što je tek jedan od povoda za razgovor s Meštrom od stiha. Za te razgovore ne trebaju povodi, treba imati sreće ugrabiti pogodan trenutak i otići nakon njih obogaćen nepresušnim vrutcima Tomislavove duše.

Tko je Tomislav Meštrić riječima Tomislava Meštrića?
Tomislav Meštrić: Rođen u prekrasnom mjestu Kukljici na otoku Ugljanu 1931. godine, u siromašnoj porodici težaka i pomoraca. Otac je cijeli radni vijek bio pomorac, a majka čuvarica doma, temelja, komina i ognjišta, domaćica, odgajateljica i težakinja.
………….
Tri kantuna od kuče
Nosila je brižna mati
A četvrtoga je pobočila
Ka je toc pošo navigati
…………..
Svaki put kad bi otac nakon duge plovidbe na kratko navratio doma, materi bi darovao dijete, tako da sam ja bio četvrto, od šestero djece i to jedino muško. Očeva primanja su bila nedovoljna za život brojne obitelji, a osim toga u ono doba i ne redovita, pa smo se ispomagali s škrtom otočnom poljoprivredom. Glavni težak je opet bila majka uz pomoć nas djece. Dakle, prvih mojih deset godina života, u poraću Prvoga i predraću Drugoga svjetskog rata živio sam u siromaštvu polugladan i polugol, ali sretno.
………..
Potribe je bilo koliko očeš
Prozna kuča, mršava kesa
Živilo se je brez nervoze
Brez šoka i brez stresa.
……….
A onda Drugi svjetski rat!
Četiri godine na izoliranom otoku kao crkveni miši. Neimaština, glad i strah za goli život. Ne mogu ni zamisliti kako se osjećala naša majka gledajući bezpomoćno šest gladnih ustiju.
………
Od potribe i od glodi
Od debulece son se treso
Ni sada mi ni čoro
Kako son izreso.
………..
Nako rata (1945.) i završene Osnovne škole u Kukljici, roditelji su odlučili dati me „na skule“, da postanen činovnik, da bi mi omogućili lakši život, od života kojeg su oni živjeli.To je bila velika odluka, jer ja sam bio jedino muško dijete.
Eto, tako sam doplivao do Zadra s plimom koja se je tada kretala iz sela prema gradovima. Završio sam nižu Gimnaziju u Zadru, Srednju školu za zdravstvene tehničare u Splitu, Višu u Zagrebu i tako ostvario želju mojih roditelja.
………….
Roditelji su kod sv. Petra
Sestre su se udale
A jo u Grodu
I u leti i u zimi
Dimnjok višje ne dimi!
……….

O poeziji nisam sanjao do mirovine

U zvanju Višeg zdravstvenog tehničara, cijeli moj radni vijek (40 godina) radio sam u Kliničkim laboratorijima više zdravstvenih ustanova u Zadru, osim 4 godine, koje sam radio u Njemačkoj također u struci.
Cijeli moj radni vijek protekao je u marljivom i odgovornom radu zaljubljenim u poziv koji sam odabrao. Brinuo sam o obitelji (supruga i dvije krasne kćerke) i o egzisteciji kao i svi moji vršnjaci u to poratno doba.
Moram priznati da o poeziji nisan ni sanjao!
A onda je prispjela 1990 godina, vrijeme moje mirovine i početak još jednog rata.

………
A ka je toj don prispi
Kaj da me je grum
Iz vedra neba pogodi.
Finila je jena životna staza
Našo son se na raskižju
Brez cilja i putokaza.
A unda mi je vrime priskočilo
Nova vrota mi oškrinilo…
…………..
A ono POEZIJA, i to Čakavska, na idiomu rodne mi Kukljice !
Jer, Čakavica je:
………..
Govor moje matere
To je jazik moga mista
To je besida moga ditinjstva!
…………..
Ocjenjivači moje prve zbirke BODULSKA BESIDA, bili su, akademik Božidar Finka i prof. Miljenko Mandžo. Njihove ocjene, savjeti i ohrabrenja, dali su mi podstrek da nastavim pa je moja „Treća dob“ obogaćena novom zanimacijom koja me čini sretnijim i korisnim.
…….
Švere se na kanpanelu vrtu
A vrime kaj strila pasivo
Donosi nove novitodi
A storo gazi i ne badivo.
……..
Zoto u preši pišen
Jer joko se bojin
Da bar čakoli ostane
I u pismaman mojin.
……….

Objavljene zbirke

Rezultat druženja s poezijom i moje preše kroz proteklih 25 godina, su osam zbirki, kako slijedi:
1. BODULSKA BESIDA (1995.)
2. LANTERNA GORI (1996.)
3. NA STOROMU FUNDAMENTU (1998.)
4. KORENAT SAZJUGA (2001.)
5. NA RASKRIŽJU VITROV (2005.)
6. KRHOTINE ČAKAVŠTINE (2009.)
7. VAVIK NA ORAC (2013.)
8. MOLO MISTO SRCA MOGA (2015.)
Sve zbirke tiskane su u izdanju Matice hrvatske – Ogranak u Zadru, čiji sam član-radnik i sve su pisane na Čakavštini, na idiomu moje rodne Kukljice. Zastupljen sam sa značajnim brojem pjesama u Panorami suvremenog pjesništva Zadarskog kraja DUGA NAD MASLINAMA Miljenka Mandže; u knjizi Suvremeni pisci Zadarskog kruga KROZ MOJE OKO Marka Vasilja; u više navrata u Časopisu za kulturu, znanost i umjetnost ZADARSKA SMOTRA Matice hrvatske – Ogranak u Zadru. Sudionikom sam svih 12 Jezikoslovnih skupova DOMAĆA RIČ u organizaciji Matice hrvatske Zadar. Sudionikom sam svih 21 VEČERI ČAKAVSKE POEZIJE u Kukljici koje se održavaju svake godine u organizaciji Turističkog drušva Kukljica, kao pjesnik i kao suorganizator.
U više navrata realizirao sam u raznim školama sat moje poezije pod nazivom, SUSRET S PJESNIKOM. Nastupao sam skoro na svim manifestacijama Čakavske poezije u Zadru i okolici. Od 1995. postao „inventar“ Ateljea BENINI u kojem se okupljaju kulturnjaci, umjetnici, pjesnici, održavajući književne i kulturne večeri. Nekoliko večeri nastupao sam s mojom poezijom, nekada sam, nekada sa ostalim čakavcima. U tom malom hramu kulture do danas je održano preko 300 kulturnih događanja.
Kako Čakavštinu ne čini samo govor, nego i stanovništvo koje se s njim služi, njihov način života, običaji i užance, pisana riječ i spomenici, to su glavne teme mojih pjesama ŠKOLJ, ŠKOLJARI I MORE, iz kojih proizlaze raznoliki motivi iz svakidašnjeg života. Zato su moje pjesme i bolne i radosne, vedre i tmurne, ozbiljne i duhovite, misaone i emotivne, a svima je zajedničko, da su proizišle iz srca i duše.
Govore o djetinjstvu i prohujalim vremenima, o depopulaciji sela, naročito otoka, o ugaslim kominima, o maslini lipotici intrade škrte, o moru kao izvoru života, o dragim sontulama i sontulima, raznim običajima i užoncama itd. U nekim pjesmama sam se kritički osvrnuo na neke današnje negativnosti, koje sam popratio s laganim humorom – da se lakše prihvate, kao kada se gorak lijek presvuče slatkom glazurom – da se lakše proguta.
Od nedavno sam i član Hrvatskoga književnoga društva – Ogranak u Zadru, koji doživljavam kao luku spasa, u koju navraćam i sudjelujem u njenim aktivnostima koliko dozvoljavaju moje godine i moje zdravlje. Ovo društvo je došlo kao melem na ranu u Zadar, kako za čakavce, tako i za ostale, koji su u ovom gradu bili „ni na nebu, ni na zemlji“. Počašćen sam članstvom i prema početcima, vjerujem da će odigrati veliku ulogu u kulturi Zadra i Zadarskog područja.T

4 komentara

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.

*

code