PISMA POSJETITELJA

PITANJE BORAVKA -pismo Nevena Lovrića iz Zagreba

5. studenoga, 2013.

U oligarhijskome totalitarnome režimu Josifa Staljina, država je bila ta koja je svakome građaninu određivala gdje će živjeti ali i strogo nadzirala njegovo boravište kako bi ga mogla pratiti, motriti njegove kontakte i sl. A po potrebi i u svakome trenutku uhititi, odvesti na ispitivanje, pritvoriti, zatvoriti ili/i smaknuti. Građanin se nije mogao preseliti pa tražiti promjenu prijavljenoga boravišta, već je unaprijed morao pisati molbu kako bi promijenio boravište, uključujući i odlazak na godišnji odmor u drugo mjesto.

Raspadom skoro svih takvih sustava, u državama koje su ga imale, uspostavljen je blaži totalitarni režim – demokracija. Demokracija je vladavina nadpolovične većine glasača, pri čemu predhodno postojeći glasači određuju tko smije a tko ne smije glasati, uz ograničenja po pitanju starosne dobi, spola ili jednostavno protivljenju onome što je trenutno izglasano a takvo ponašanje se onda predstavlja kao “mentalna bolest”. Temeljem te “mentalne bolesti” određuje se kako osoba ne bi smjela imati pravo glasa kako bi glasala kako takvo mišljenje više ne bi predstavljalo “mentalnu bolest”. Međutim, neki od tih demokratskih totalitarnih režima – u koji spada i ovaj Republike Hrvatske (RH) – pristupili su nekim međunarodnim ugovorima koji jamče nešto što se u terminologiji demokratskoga totalitarizma naziva “pravo” – dopuštenje nečega od strane diktature nadpolovične većine glasača – i nešto što se u istoj toj terminilogiji nazivaju “temeljne slobode”. Jedan od takvih konkretnih slučaja je Povelja o ljudskim pravima i temeljnim slobodama – jedan od međunarodnih ugovora s ostalim članicama Vijeća Europe, organizacije starije i veće od Europske Zajednice (EZ) – kojega je Republika Hrvatska (RH) podpisala 6. studenoga, 1996. SEV i potvrdila 5. studenoga, 1997. SEV, kada je isti također stupio na snagu u Republiki Hrvatskoj (RH).

Najviši pravni akt Republike Hrvatske (RH) je Ustav i bilo što što s njime nije u skladu, ne važi, makar bilo izglasano od strane Hrvaskoga državnoga sabora, objavljeno u “Narodnim novinana” i na snagi, jer ga Ustav pravno nadjačava. Sukladno članku 140. Ustava Republike Hrvatske (RH), međunarodni ugovori “po pravnoj su snazi iznad zakona”. Policajac koji postupa ili sudac koji sudi suprotno ljudskim pravima i temeljnim slobodama “osobno je odgovoran i ne može se opravdati višim nalogom” a niti u tome slučaju vrijedi npr. sudački imunitet, makar sudci štite ostatak štafetne idiotokracije odnosno policiju, jedni druge itd. – bilo očigledno lažnim izjavama bilo odugovlačenjem raznim smicalicama – pa – koliko je meni poznato – još niti jednome policajcu ili sudcu nije zbog takve povrede nije suđeno a kamo li je neki osuđen. Za bilo kakvo protestiranje po tome pitanju osoba koja to čini bi mogla završiti kao do tada uspješan poduzetnik Ivica Anđelić, međunarodni aktivist Marko Francišković i niz drugih, većina kojih se i u ovom trenutku nalaze pritvoreni i mučeni u zatvorskim i psihijatrijskim ustanovama Republike Hrvatske (RH). Tu je i Zvonko Bušić, osoba sličnih stavova koja se je navodno ubila sama uoči uhićenja Marka Franciškovića i niza drugih. Zvonka Bušića se u Republiki Hrvatskoj (RH) kao živu legendu nije samo tako moglo uhititi ili odvesti na mučenje na psihijatriju.

Sukladno članku 32. Ustava Republike Hrvatske (RH), svi građani imaju slobodu kretanja, koja se može ograničiti isključivo “iznimno” – npr. osoba je osuđena radi pedofilije a mogla bi se preseliti u blizinu dječijega vrtića ili osnovne škole. Takav slučaj iznimnih ograničenja slobode kretanja upravo je slučaj npr. u Ujedinjenoj kraljevini Velike Britanije i Sjeverne Irske. Štafetna idiotokracija građane Republike Hrvatske (RH) smatra jednakima osuđenim britanskim pedofilima i s njima pustupa upravo na takav način. Sloboda kretanja uključuje i slobodu biranja boravišta. U Republiki Hrvatskoj (RH) prebivalište ne postoji već se radi o boravištu jer termin “prebivalište” ne postoji u Ustavu, Povelji o ljudskim pravima i temljnim slobodama i sl. Ustavni sud to tumači kao trajno boravište. Zanimljivo je kako trajnost upućuje na stalnost; stoga je trajno boravište ujedno i stalno boravište, barem u fiziki ali ne nužno i u glavama štafetnih idiotokrata. Ukoliko se privremeno i trajno boravište razlikuju, to znači kako građanin istovremeno boravi na dva mjesta. Ukoliko bi osoba bila dužna svako svoje boravište prijavljivati, tada ona ne bi imala slobodu kretanja jer joj se kretanje svodi na to kako pri svakoj promjeni boravišta mora odvojiti po nekoliko sati jednokratno ili više dana za redom ili isprekidano i putovati i po više desetaka kilometara (Km) u nekim slučajima – čak i na državnome području Republike Hrvatske (RH) – kako bi prijavila promjenu boravišta, što praktički znači kako je nemoguće svaki dan mijenjati boravište odnosno npr. putovati. Građanima Republike Hrvatske (RH) je također protupravno naplaćivati boravišne pristojbe jer se radi o naplati i ograničenju slobode kretanja; međutim, štafetna idiotokracija zahtijeva svoj namet i na tome bere velike novce. Ja osobno iz toga razloga nikada nisam prijavljivao svoje boravište niti plaćao boravišne pristojbe jer se radi o porezu na budale koje budale plaćaju kako bi boravili u vlastitoj državi. Isto je činila i moja baka po majki i čine moja praktički samo biološka majka i otac. Pokušali li mi itko – npr. policajac – takvo što naplatiti u vlastitoj zemlji koji su moji predki – uključujući i kod Klisa – branili krvlju, smatrati ću ga naoružanim zastrašiteljem (teroristom), pripadnikom naoružane okupacijske protofašističke sile spremne na ubijanje.

Građanin može imati bilo koje privremeno i bilo koje trajno boravište – tzv. prebivalište – u ili izvan Republike Hrvatske (RH). Ukoliko građanin Republike Hrvatske (RH) koji živi npr. u Hercegovini ili Republiki Srbiji (RS) mora prijavljivati svoje boravište, tada Republika Hrvatska (RH) ograničava njegovo kretanje čak i na državnim područjima drugih država a takav se čin kosi sa zdravim razumom i suverenitetom drugih država. Napominjem i kako Republika Hrvatska (RH) nije proglasila sveopću (univerzalnu) pravnu vlast (jurisdikciju) nad cijelim svijetom.

Nitko nije dužan trajno boraviti igdje odnosno pripadati ikojoj određenoj općini, županiji ili sl. jer se u tome slučaju radi o općinskome, županijskome ili sl. pritvoru sličnome kućnome pritvoru. Sloboda kretanja ne može biti ograničena potrebom provođenja izbora već provođenje izbora mora biti prilagođeno slobodi kretanja. Ako osobe navodno barem prosječnoga kvocijenta inteligencije koje se slobodno kreću zgradama Sabora, Vlade itd. uz plaće i od skoro 50.000.00 kuna (HRK) – a bez spominjanja dodataka – dok narod gladuje, nisu sposobne smisliti kako bi to izvele, onda su – očigledno – previše glupe i opasne po ljudska prava i temeljne slobode građana Republike Hrvatske (RH) kako bi se njima slobodno kretale odnosno građanima Republike Hrvatske (RH) – bilo hrvatima, bilo “onima preko Drine”, bilo nekim trećima – krojili ikakva pravila.

U slučaju hercegovaca, naših izseljenika, “onih preko Drine” i sl., napadi po pitanju boravišta uz obrazloženje provođenja izbora predstavljaju napad na njihovo državljanstvo Republike Hrvatske (RH) i napad na jednakost građana Republike Hrvatske (RH). Smatram kako se de facto radi o ograničavanju ili privremenome djelomičnome oduzimanju državljanstva. Nipošto nije moguće reći kako su ti građani jednaki onima koji sjede u stanu u kojemu su prijavljeni na državnome području Republike Hrvatske (RH) i praktički ne idu puno dalje od njega ili barem ne često ili na dulje vrijeme. Praktički samo polupokretni umirovljeniki koji se nisu sposobni niti preseliti mogu biti takvi građani kakve osobe koje se slobodno kreću Saborom, Vladom i sl. žele. Umjesto neka se te osobe prilagode narodu, one traže neka se narod prilagodi njima. Arogantnost tih osoba koje ograničavaju život i napredak građana Republike Hrvatske (RH) je očigledna.