Utorak, 20. studenoga u Muzeju Mimara u 20 sati, Teatar poezije po autorskoj zamisli i režiji Gorana Matovića u okviru Zagrebačkih posveta održan je multimedijalni događaj pod naslovom Petar Gudelj Sve što si donio iz planine. U živoj dionici Zagrebačkih posveta poznati umjetnici grade scenski portret velikog pjesnika udjelom govora glumaca, glazbe, filma…
U programu su sudjelovali: Vedran Mlikota, Vesna Tominac Matačić, Siniša Ružić, Petar Gudelj, Goran Matović i Olovni ples. U filmskom zapisu o značaju Petra Gudelja govore: Annie Le Brun, Ljubomir Simović, Enver Kazaz, Miroslava Vučić i Ervin Jahić.
Za ovu scensku prigodu sastav Olovni ples uglazbio je dvije pjesme Petra Gudelja.
Ne pišem samo ja. Mojom rukom pišu svi moji živi i mrtvi. Slike što izlaze iz moje grafitne olovke teku iz njihovih očiju.
Pjesnik se služi riječima i služi riječima. Na neki svoj način jest svećenik, druid, šaman, vrač. Alkemičar u potrazi za nemogućim.
Kad pišem o drvetu, ja sam drvo, kad pišem o zmiji, ja sam zmija, kad pišem o vuku, ja sam vuk. Kad munja u mojoj pjesmi pogodi drvo, to sam ja pogodio i rascijepio sâm sebe.
Petar Gudelj
Književnik Ivan Lovrenović precizno određuje poziciju Petra Gudelja u hrvatskoj književnosti, riječima: Ima hrvatska književnost osim Andrića i drugih recentnih primjera kako je nesposobna integrirati pisce zato što su poetički, ili samo po građanskoj biografiji-drugačiji, drugačije formatirani ili, možda, socijalno marginalni, odsutni iz života metropole …Tko je za hrvatsku književnost, i gdje je u njoj, recimo, Petra Gudelj, autor fascinantnoga pjesničkog opusa, jednoga od najosebujnijih i pjesnički najsamosvojnijih u cijelome hrvatskom pjesništvu Dvadesetog stoljeća? 
1 Comment so far
Uskoči u raspravuNema komentara!
Počnite s raspravom.