– Ni štel iti ni u partizane niti u domobrane. Izlazio je samo na svetlo noći…Mjesec dana iza završetka rata, po njega je došla narodna milicija u crnim odorama. Bio je utamničen u policijskoj zgradi (danas kuća Arthofer – nap.a.), pa mu je jednom tjedno sin gimnazijalac donosio hranu i čisto opranu odjeću. Bilo je to svakoga ponedjeljka, pa bismo ga mi ostali kolege znali pričekati. Tjedan dana iza viđenih jama na grabi, ključar mu je kazao da više ne treba donositi hranu, jer mu je otac prebačen u drugi zatvor Ozne. Crni je, zapravo, bio ubijen
Napisao: Josip Frković
Poznata željeznička graba, između Zagrebačke ceste i pruge Sisak-Zagreb, što je na sjeveru omeđuje tadašnji blatno-prašnjavi makadam ceste Sisak-Odra, na kojoj 30-ih godina minuloga stoljeća odbijanjem prometnih službenika u plavim odorama, moćan svjetski obućarski kombinat “Bata” nije utemeljen u Sisku negoli Vukovaru, bila je prve poratne godine 1945. mjesto jednoga od stotina tisuća počinjenih komunističkih zločina Titove staljinističke bratije. Na ljetne dane 1945. podsjeća nas sugovorni Ivan Čaušević (83), u mladosti ministrant župe. Sv. Marije Magdalene u Selima i prognanoga Slovenca vlč. Dominika Kamenskoga, umirovljeni željezničar i cjeloživotni pripadnik DVD-a u bivšem općinskom središtu i sjedištu kaptolskih agrarnih imanja.
– Seljačkoga sam podrijetla i pamtim samo muku, žuljeve i znoj. Djed mi je bil poreklom iz petrinjskoga Strašnika i prvo je radno mesto sluge u Gredi dobil kod gazde Mateka Pavlekovića (unuci mu i danas žive u Sisku, kod Kupe i stare “Segestice”- naglašava). Moj otec Stjepan je za rata najprije bil domobran, a onda je postal pripadnik karlovačke partizanske brigade. Još je 9. svibnja bio živ, ali se doma ni’ vrnul. Imal sem čuti da su se Hrvati u toj brigade nekaj pobunili protiv Srbov na svim zapovednim mestima, pa je navodno do Sel’ dobil oružanu pratnju… Da već u uvodu pripomenemo, sisački su se željezničari još za nesretne kraljevine protivili gradnji industrijskoga giganta na lijevoj obali Kupe i Odre, jer su im nepregledne livadske i obradive parcele bile dragocjene za napasanje stoke i konja, za košnju trave i sijena, te za uzgoj vrtova. Na željezničkoj grabi, depresiji sličnoj nasutoj istočnoj mlinsko-pilanarskih pogona Mije Popovića, prvih godina druge velikosrpske Jugoslavije bilo je i vježbalište plemenitih četveronožaca.
Pet jama užasa u subotnjoj noći
Pravi hipodrom u sjeni bombradirana i osjetno oštećena betonskoga silosa, te vitkih dimnjaka “Teslićevih” pogona vrenja i mlina Popović. Kad se za nove hrvatske države bivša naplavna željeznička graba temeljito drenirala i uredila, kad su iza poslovnice “Karlovačke pivovare” počeli nicati trgovački objekti, 2007. otkrivene su dugogodišnje tajne povremenoga sisačkoga priobalnoga jezera.
– S drugim vršnjacima iz Sela, Stupna, Odre, Staroga Pračna i Žabna, negde od šlajsa, svakodnevno smo, poprečki, kraćom stezom, išli na nastavu u sisačku gimnaziju. Kraj stratišta i pet zatrpanih jama smo, recimo, prošli u odlasku u Sisek, ponedjeljkom. U subotu još ničega ni bilo. Primetili friško kopanu, povišenu zemlju. Od uha do uha strujala je vijest da se desilo zlo, da su ubijeni neki ljudi… Dijelovi livade su se kosili, pa sam i sam koristio tu nadzorničku pogodnost, jer sam imao puno blaga. Kuma mi je potvrdila da su ondje ubijeni i pokopani nepoznati Hrvati iz sisačke okolice. Sve sam to u detalje ispričao policijskim forenzičarima koji su 2007., za radova na temeljenju objekta “Obija”, pronašli 17 ljudskih kostura. Moji sumještani iz Sela i Grede, naknadne su spoznaje o brutalnom smaknuću doznali i od partizanskih zatvorskih ključara Jože i Iveca Petraca iz Grede. Govorili su im o nekim pojedinostima koje su zaokruživale cijelu tužnu priču, čitavu istinu. Nasuprot tvrdnji o strijeljanju njemačkih vojnika u povlačenju, Ivan Čaušević na primjeru susjeda Ivana Domitrovića Crnoga govori suprotno.
– Cijeli je rat proveo kod sestre u Sisku, i to u zemunici kod mlina i blizu Mencla. Za nj se uopće nije znalo, jer se na taj način sklanjao iz vidokruga onih koji su novačili nove vojnike.
Stradanja očajnih domobrana iz kolona užasa
– Ni štel iti ni u partizane niti u domobrane. Izlazio je samo na svetlo noći…Mjesec dana iza završetka rata, po njega je došla narodna milicija u crnim odorama. Bio je utamničen u policijskoj zgradi (danas kuća Arthofer – nap.a.), pa mu je jednom tjedno sin gimnazijalac donosio hranu i čisto opranu odjeću. Bilo je to svakoga ponedjeljka, pa bismo ga mi ostali kolege znali pričekati. Tjedan dana iza viđenih jama na grabi, ključar mu je kazao da više ne treba donositi hranu, jer mu je otac prebačen u drugi zatvor Ozne. Crni je, zapravo, bio ubijen, a slično je bilo i s uhićenim Brajenićem iz Grede.
– O mnogočemu iz zatvora Ivec Petracov nam je kasneše znal govoriti, dok je Joža bil partizanski trdi čovek i nikaj ni štel reći, govori nam gospodin Čaušević.
– U humkama su policajci 2007. našli i civilne bakandže ze cvekima, a takve je nosil i nesretni Crni Domitrović. Gotovo sam siguran da je ondje život izgubio i Brajenić iz Grede. Na noć podmuklih partizanskih ubojstava na grabi, ljudi koji komunizam nisu voljeli ni spomenuti, sjećao se i nadzornik skretničar na bloku IV. kod odranskoga željeznoga mosta Ivan Vezmarović (otac poznatoga vinara-vinogradara Andrije, koji je s obitelji živio u prvoj željezničkoj katnici kraj brklje u Prvoj ulici – op. a.). Pričao nam je, uostalom, da je te nesretne subotnje noći u stražarskoj kućici trebao dežurati Mato Gregorec iz Sela. Govorio je Vezmarović i o užasnim jaucima u gluho doba noći. U kućicu čuvara, međutim, došao je partizanski stražar i preuzeo danu mu dužnost. Te je noći u lipnju 17 ljudskih života brutalno prekinuto. Držim da bi to mjesto u današnjoj Komunalnoj zoni isto tako trebalo obilježiti “Križem istine”. Tugu zbog gubitka najmilijih dijelio je Ivan Čaušević i s kolarom Petrom Babićem, čija derutna kuća i danas prkosno stoji na raskršću ceste za Petrinju u Žažini. Nadomak naprasno nestale natpisne ploče “Sisak – grad hrvatskih pobjeda”.
Bračni par Babić je, kao i deseci tisuća drugih Hrvata, bio vječito zagledan prema Sisku i zvonicima selske crkve sv. Marije Magdalene, na cestu kojom su se danonoćno kretale kolone očajnih domobrana. Žarko su željeli vidjeti živa i svoga sina ratnoga gubitnika, ali nisu dočekali. Pojedinačni su humci ostajali i nadomak šume Kozlovice, gdje je gospodin Čaušević videl tragove krvi dviju žrtava i zločina, dok je uz poprečnu cestu Žažina-Greda, kroz polja, prvi traktor OPZ-a Sela čeličnih kotača izorao dvoje ljudske kosti. Ubijani su nesretni domobrani i kod Proteke, na ulazu u Gredu, uz kanal i na drugim mjestima. I odande su ih kasnije odvozili i pokapali u nesretnoj Kozlovici, svjedočio je o tome poznati sisački otpravnik vlakova, pok. Stjepan Cicak. Mnoge su majke tada zavezale crne marame i nisu ih u suzama do same smrti skidale… T
