PARIŠKI ZAPISI I FLANERIJE

PARIŠKI ZAPISI I FLANERIJE

25. rujna, 2015.

Dimijan, Šipuš

Ovu izložbu možemo promatrati kao svojevrsni autobiografski iskaz, poput autorovih fragmentarnih dnevničkih zapisa o sudjelovanju u jednom jedinstvenom projektu, kao podsjetnik na poslove i dane, na prostore života i rada. Fotografije time postaju osobni spomenar na jedan povijesni trenutak. Riječ je o sudjelovanju u prezentaciji Hrvatske u Francuskoj u povodu pristupanja Europskoj uniji

Napisao: Ivan Raos

Fotografija: Goran Vranić


Pariški zapisi i flanerije” naziv je dojmljive izložbe fotografija koja svojim naslovom puno toga govori sama za sebe, kojoj je autor Miljenko Domijan, ugledno konzervatorsko ime kulturske baštine u Hrvata, otvorena je u utorak, 22. rujna 2015. u Studiju Moderne galerije Josip Račić u Zagrebu, na otvorenju o izložbi je govorila povjesničarica umjetnosti Marija Tonković.

O izložbi na otvorenju Domijanove izložbe Pariški zapisi i flanerije u Studiju Moderne galerije Josip Račić u Zagrebu nadahnuto je govorila povjesničarica umjetnosti i ugledna muzejska kustosica Marija Tonković koja se vješto znalački izražavala predočavajući posjetiteljima sadržaj izložbe, govoreći pomno biranim riječima i o autoru. Zapravo napisala je stručan osvrt kojeg je za ovu Domijanovu fotografsku izložbu zapisala u preglednom slikovito ilustriranim katalogu. Govoreći o izložbi ustvrdila je da ovu izložbu možemo promatrati kao svojevrsni autobiografski iskaz, poput autorovih fragmentarnih dnevničkih zapisa o sudjelovanju u jednom jedinstvenom projektu, kao podsjetnik na poslove i dane, na prostore života i rada. Fotografije time postaju osobni spomenar na jedan povijesni trenutak. Riječ je o sudjelovanju u prezentaciji Hrvatske u Francuskoj u povodu pristupanja Europskoj uniji. S margina autorstva nekoliko dionica projekta Domijan bilježi njihovo ostvarivanje pa na taj način od kreatora izložbe postaje njezin gledatelj. Tako je Domijan ovo značajno događanje kojemu je bio među protagonistima umotao u bodlerovski, devetnaestotoljetni pojam pariško flaniranje. Flaner, umjetnik-šetač, kralj metropole koji u šetnji gradskim ulicama stalno traga za novim, za (modernim) onim prolaznim, efemernim, čiju drugu polovicu ispunja vječnost, ljepota i nepromjenjivost.

Svaki susret s Apoksiomenom je uzbudljiv, pogotovo ako je ovako neposredan, u neobičnim okolnostima i kontekstu. Domijan prati njegovo raspakiravanje i sastavljanje, njegovo postavljanje i izlaganje u Louvreu. I samom autoru je neobično vidjeti ga uglavljenog u željezni kavez, kao njegov egzoskelet, kao vanjski gerust. Te fotografije pobuđuju asocijacije u različitim smjerovima: na Frankensteina Mary Shelley, na filmove od Langovog Metropolisa do Favreauvog Ironmana. Na fotografiji koja prikazuje restauratora Louvrea kako sastavlja skulpturu lako doboplovom zamišljamo isti stav Lisipovih suradnika prije dva tisućljeća – tijelo i njegovi stvaratelji ponovno zajedno.

Totali Marsove rotonde

Domijan slika Apoksiomena okruženog gledateljima, postavljenog na najvjerojatniju visinu njegovog postolja i taj odnos proporcija omogućuje doživljavanje i skulpturu u njezinom svojedobnom postojanju. Autor pritom zamjećuje i likovno koristi ornament gestike ili kolorističke akcente gledatelja, udahnjujući muzealnom prizoru životnost i svakodnevnicu.

Fotografije pokazuju i zadivljenost glamuroznošću prostora u kojem je Apoxyomène de Croatie izložen: oblikom i prikladnom veličinom, njegovim dekorom i rasvjetom, s korespondencijom barokne scenografije i brončane antičke skulpture. Taj se sklad intuitivno nameće, i stoga su većina fotografija totali Marsove rotonde kojom Apoksiomen dominira, slikani u različitim odmacima, većinom vertikalnog kadriranja i simetrične kompozicije. Kad pravi rez, onda je to baš kako bi istaknuo komplementarni sklad najudaljenijih poetika: čistoće masa i sabranosti klasične skulpture s fantazijom i obiljem dekoracija svodova Rotonde na geometrijski popločanom podu… Njihov kontrapunkt potenciran je odnosom patine bronce i pozlate kupole i dramaturgijom  svjetla.

Svi putovi iz Apoksiomenove Rotonde vode u antologiju skulpture staroga vijeka. Domijan se zaustavlja pred najmarkantnijim djelima: Veneri Miloskoj (baš restauriranoj i novopostavljenoj), pa Niki Samotračkoj, ali vidi i druge skulpture. U Louvreu zatvorenom za posjetitelje, nalazimo se u Denonovom krilu u, atmosferi Da Vincijevog koda. Domijan frontalno skenira Veneru u vertikalnom formatu, prati njezine ritmove, izrezuje ju sjenom: u totalu od koljena, samo nagi dio, samo glavu u poluprofilu zahvaćajući  veliku količinu prostora iznad nje kao kompenzaciju izgubljenoj cjelini djela čime fotografija dobiva neku novu realnost. Gleda ju i postavlja duboko u pozadini kroz mizanscenu skulptura prethodne dvorane 15, s detaljem ruke u prvom planu koji uvodi u taj ansambl-prizor. Autor ju posebno stavlja u kontekst dijaloga s Apolonom, a samog Apolona i prema jednom drugom aktu uz zid stoga nas ne začuđuje kasnije zaustavljanje pred Amorom i Psihom. Jednako tako snima tu skupinu skulptura iz njezinog, Venerinog očišta, šireći tako format slike i u horizontalni. Domijanu ne promiče ni brončana kopija Lisipovog Herkula, sugerirajući bogate poetičke konotacije s Apoksiomenom.

Poljubac Psihe

Sličan je, i naglašeniji, jer mu to motiv omogućava, i takav sekvencijski  prilaz Niki Samotračkoj kojoj se divi na vrhu Daruovog stubišta, u osi čistog stereometrijskog prostora, pod svjetlosnom aureolom okulosa kupole. Izravno joj se približava do samog njezinog tijela, istiskujući okolni prostor,. Obilazi je i slika lateralno vrtlog njenog himationa i raskriljeno krilo, znalački upotrebljavajući arhitektonske lukove. Flanirajući dalje Denonovim krilom Domijan se još se jednom osvrće na Niku iz Daruove dvorane, s praznim stolcima kao kralježnicom, i stiže do treće atrakcije: Mona Lise. Kao i prije, fotografira objektivno total Jokondine dvorane, sa slikom u dnu kao oltarom i, samu sliku s njezinom ogradom i vitrinom.

U Dvorani karijatida, slika rimske mramorne Tri gracije: u totalu i u Domijanu zanimljivom horizontalnom izrezu, između ruku i koljena. Hedonistički aspekt slijede i glave muža i žene s etruščanskog bračnog sarkofaga iz Cerveterija! U Dvorani Michelangela fotografira krajnosti: profil sapete muskulature torza i angularne osi Pobunjenog roba i gracilnost zagrljaja i složene koreografije Canovinog Amorovog poljupca Psihe. Ne može ni odoljeti ni naturalizmu rimskih imperijalnih portreta tražeći samo kako bi ih mogao najupečatljivije izrezati. Suzuje vidno polje pred antičkom garderobom, pred peplosima i hitonima, tunikama i plaštevima. Fotografira njihove nabore, plastiku koju tvori serijalnost njihovih kanerira.

Logično je da taj opažaj grafizma površine antičke skulpture Domijan primjenjuje i na arhitekturu, pa tako nastaju fotografije rastera opne Peieve piramide ulaza u Louvre, iznad i ispod zemlje.

Raspon doživljavanja Pariza

U Clunyju,  gdje je u okviru kulturskog festivala „Croatie, la voici“, predstavljeno poglavlje hrvatske srednjovjekovne umjetnosti izložbom  I oni se zadiviše kojoj je Domijan i suautor, on je kao fotograf suzdržan, gotovo samo dokumentaran. Ograničava se ponajviše na doba prije i poslije izložbe, koja pokazuje vertikalni ili horizontalni format fotografije. Slika neraspakirana djela, kao poklone u celofanu, a zatim aranžman izložbe u kojem ambijent i izlošci funkcioniraju tek kao likovni elementi fotografske kompozicije. Bilježi i posjet Petit Palaisu. Kao fotograf, on samo stenografira svoje utiske. Izloške okuplja i kadrira u moguće priče: skulpture pred slikama kao i detalje skulptura koje ga privlače mogućom simbolikom ili fotogeničnošću. 

Dvije fotografije markiraju krajnosti Domijanovog lunjanja Parizom. S jedne strane praktički plavetnilo neba,  tek s Coustouovim konjem s početka Champs Elysées i vrhom luksorskog obeliska na Place de la Concorde  kao ubikacijom na donjoj margini fotografije, a s druge strane mobil Calderove Spirale pred UNESCO-om, indiciraju raspon Domijanovog promišljanja i promatranja. Propanj konja i virtualna trajektorija samo su njegove sažete metafore. U taj raspon doživljavanja Pariza logično se uklapaju oniričke vedute Hrvoja Šercara, Domijan ga portretira među njegovim posljednjim djelima, koje u kontekstu ove izložbe logično prihvaćamo kao znakovitu ekstenziju Domijanovog doživljaja.. 

Pariz s fotografija prostor je umjetnikove igre i užitka u povezivanju modernosti i vječnosti. A u flanerijama od antike, Louvrea do obeliska Concordea, Haussmana, bulevera i hektike Pariza XXI. stoljeća glasno odjekuje Napoléonova misao o četrdeset stoljeća koja nas zapravo promatra.

Sve što je o izložbi na otvorenju kazala i u izložbenom katalogu zapisala Marija Tonković, u cjelosti oznanjujemo našim čitateljima koje ujedno pozivamo nek razgledaju ovu moćnu Domijanovu fotografsku izložbu u Studiju Moderne galerije Josip Račić u Zagrebu.T

6 komentara

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.

*

code