GLAVNE TEME

OSAM DANA S MARADONOM U NAPULJU ’87.

19. listopada, 2014.

Poklonio sam mu maskotu Zagija

Piše: Zvonimir Magdić

   Mogao je biti senzacija, javna – panoom ‘do neba’ –  Diego Armando Maradona. A, nije. Zakaj nije? Jer, uvijek netko nema šaku – na stolu.Takvima,  srce je, najčešće, u peti! U najavi Zagrebačke Univerzijade, davne 1987. –  mali je zeleni –  kako sam ja prozvao – očaran njegovim nogo-loptanjem argentinsku zvijezdu. I  čitavog svijeta, mogao visjeti u Zagrebu. I, zajedno s Dragićevim Zagijem, šetati glavnim purgerskim trgom. I uveličati veliku športsku paradu u koju se upustio Zagreb.

  NAPULJ I NAPULJSKE KANCONE

   Dunque – tako kažu Talijani – dakle. Ja  dolazim iz Napulja. Osam dana, s Maradonom. Jednom bliže, jednom dalje.Tu povlasticu, ne znam da li ima i jedan argentinski ili talijanski novinar. Bio sam na Fuorigrotti. Na stadionu Napolija. Nikad sam. Prati me doktor Manola. Naš Hrvat, nekada igrač BSK-a, sjajan pomagač, Jajčanin rodom, čak u rodu s Conjom Matekalom, igračem Gradjanskog. Godinama je bio klupski liječnik Napolija. Za Napoli igra – Maradona. On je našao pod Vezuvom samog sebe, onim istim, koji se ‘izlio’ s početka prvog stoljeća na  Hercules i Pompeje, užarenom lavom, svoj modus vivendi. A, Napoli, uzdigao, do kontinentalne slave. Dobar sam s Manolom, znam se, globalnim kruženjima, s Maradonom. Rebus, lako rješiv. Zovem Manolu, imam Maradonu. I, u  dubokom džepu, znakovlje zagrebačke Univerzijade. I, Zagi-lutka.Toga se sjećam, kad neki dan u ‘ Večernjaku, gutam Dragićev put do Zagija. Pao je – kako sam kaže, u zadnjoj minuti utrke. S ‘ dečecom ‘ – van. S tim ‘inštrumentarijem’, jurim u Napulj. Dobio sam Diegovu privolu za ‘ šprehu’. Imat ću intervju za SN-reviju, u ekskluzivi, a njega ću okititi, s tim sveučilišnim sitnicama mog rodnog grada. Jasno, nemreš do – ‘zelenjaka’ – kak si ti to baš zamišljaš. U čekaonicu. S njegovim – da, u debeloj taški. Obožavam Napulj i napuljske kancone. Tosti, Bixio, Romani i toliki. Neke, znam i sam, napamet.Više stihom nego glasom. Jer, nisam ‘ od pjevača’. A, za ‘ napolitanke’ moraš biti Beniamino Gigli. Ali –  O Sole mio – kojim barataju svi tenori svijeta, pjevušim, standardno, uz tuš, u kupaonici, na svoj način. Jer, kak’ ju god okreneš, ona, nekak’ zijde! O sole mio…!

   ZAGI NA POKLON

   Gutam špagete napolitane i visim u kafićima. Hoću taj, naglasak – napolitano. Mi piace. Obožavam ga. Nije, čujte, Maradona nego – Maraduna! A, onda – četvrtak. Za mene – veliki. Poslije ‘ trenunga’ – kako je govoril moj tata, ja i – Maradona. I, naš veliki prijatelj, dr. Manola. U podnožju smo Fuorigrotte. Nad glavama – beton. Na tribinama, unatoč kiši, pet tisuća ljudi. Zbog Maradone. Maradona je nasmiješen. Lak. Opušten. I, nakon  naših prvih pozdrava – grom iz vedra neba! Na juriš, upada meksikanska televizija. Pistolerosi – mislim u sebi. Ruše protokole. Ima ih –  mali milijun. I, jednostavno, ugrabiše mi Diega. On mi daje znak, rukom:’Tranquilo. Polako… Ja sam tu’. Znam, ovi buju prešli. I onako debeli, brkati – tierra y libertad –  kak’ su došli, tak’ su prešli. A bili su krezovski bogati. Obdarili su Maradonu zlatnom(!) plaketom na crvenom plišu –  prokletstvo, baš sada – za njegove sjajne igre i onaj super gol Englezima, koji do sada još nije nitko nadvisio, na meksikanskom Mundialu 1986. Simpa, ali  za mene vratolomija. Može biti i – mrtvih. No, ja znam Diega, on mene i sve je dobro završilo. Čavrljanje, da amigosa, bez kraja. Uz profesionalca, fotografa, koji je bio malo ‘ papren’, ali dr Manola je – tu. Slika, na klaftre. I, kad smo na kraju, čekaju ga njegovi  gospođa Vilfran i klinci, unutra.Vani  – masa. Ja mu, na kraju ove priče, koja ima svoj ton i svoju autentičnost, vadim moj poklon. Nije zlatan. Poput onog, Meksikanaca.  Papir, ali očito, Maradona je opčinjen. Tumačim mu da je to maskota zagrebačke Univerzijade. Sluša, i  uzima poklon. Zema, zagrebački je trenutak, Zagija, oduševljeno. I dok se, s ponosom, pakiram, poslije velike akcije, ispada mi pričuvni primjerak Zagija. No, Maradoni, nije dosta. Svidio mu se taj Sljemenski  vjeverac. Grabi i tu drugu  lutku, u šali veli ‘. I, ova je moja. Es verdad? Jasno, sto puta istina. Najbolji nogometaš svijeta, ima našeg Zagija. Hura! I onda, evo te, naše priče, s druge strane. Revers. Velim u redakciji: Ovaj fotos, koji je bio otisnut na prvoj stranici SN- revije – Maradona i Zagi – oba, puni raskošnog smijeha, treba gurnuti na neki  pano i postaviti, na Jelac.’ Uvijek sam tako govorio, unatoč, ‘republikanaca’! Svi se slažu: ideja, sjajna. Ali, ‘ko bu ju ‘ zboksal’? Nekim ljudima, baš i ne paše. Kaj bu rekla partija – Argentinac. Hrvati i Argentinci, veza, Zagreb – Baires.Tu nekaj ne štima. I,događa se  – baš to, očekivano – nema panoa.Nema Maradone na Jelačić- placu. Koji bi to bila promidžba za čitavi U- paradu! Diego i Zagi. Mladež, čitavog svijeta bit će tu.Uz taj pano slikalo bi se, na veliko! Okruženje, još guši. Iz njega se ne mre van. Ni – danas. Ja sam ju unio, Diega i Zagija, u slici, u svoju knjigu o ‘Maradoni, malom zelenom’. Gledam ju, još i danas,  i mislim si, kak’ bi lepo sednula, kad već nema Bana, na Jelcu! Nije! Ali je desetak godina kasnije, Hrvatska tu. Igraju Hrvatska i Argentina.Igra i Maradona. I – Boban. Kapetani. I dr Franjo Tuđman, u loži. Na znanje. Urbi et orbi.