GLAVNE TEME PRIČA

NOVO LICE SISAČKE VILE “MIRA”

2. kolovoza, 2017.

Vilu „Mira“, koju je 1913. podigla velika operna pjevačka umjetnica Zemaljskog hrvatskoga kazališta (HNK), Mira Korošec (1880. – 1963.). U njoj je povremeno boravila sve do 1930. godine, saznajemo iz pera istaknutog sisačkog kroničara olovnih stupaca, lokalnoga radija i televizije, te publicista, pok. Miroslava Matovine. Uza 120. obljetnicu rođenja Mire Korošec Zlendić, poznati je Topolovčanin posjetiteljima Narodne knjižnice i čitaonice, studenoga 2000., glasom i izložbom dokumenata, prenio najznačajnije dijelove svoje sumještanke i njena životopisa. Jer, Mira Korošec je ime rodnoga grada Siska, pronijela diljem Europe i svih kazališnih kuća brojnih znamenitih metropola. Na žalost, Sisak joj se ničim nije odužio

Napisao: Josip Frković

Premda u gradu sv. Kvirina, biskupa i mučenika, brojni (pre)ostali stanovnici prvu SDP-ovu drugaricu Tinu Ikić Baniček – zbog pogana partizansko-boljševičkoga jezika, arhaična pokliča „Smrt fašizmu – sloboda narodu!“, lipanjske kategorizacije hrvatskih državljana fašistima za nedavna derneka i njena uporna guranja u vrh hrvatske politike – ne mogu ni smisliti, jedan je Siščanin, 63-godišnji umirovljeni željezarac Marijan Dolenec iz VBC-a, u tu personu gotovo zaljubljen. Na predizbornim je skupovima, uza sve učinjeno i evidentno od 2013., najavio i čitav niz novih komunalnih infrastrukturnih projekata Ikićkina tima. Ipak, podosta političkih posrednih minusa, sisačka će crvena gradonačelnica u drugom mandatu zaraditi zbog šovinističkih glupih šala primitivnog zagorskoga i SDP-ova tudumaša, odnedavno u fotelji potpredsjednika Hrvatskoga sabora, Hajdaša Dončića (nije pivopija poput velikosrpskoga komunjara Nenada Stazića – op.p.) na račun bošnjačkih Turaka i poturica. U verbalnim duelima, dapače, pomagao je Muljanovićevu zabočkom doktoru turizma i Darko Baniček, cr(k)veno nevjenčani životni drug gradonačelnice KIB. Možda je baš (krevetni) dogradonačelnik ikić Baničekove zaslužan za mudru parolu na vratima stana jednoga sisačkog ravnatelja „popovima i psima ulaz zabranjen!“ Poslije ovih notornih dionica HPR-a (hrvatske političke retardacije), spomenimo konačno da je zaljubljenik imena i djela Ikić Baničekove komunistkinje, Marijan Dolenec, porijeklom iz HDZ-ove utvrde i prebivališta ljutoga Hrvata Staroga Pračna, Goranina dr. Berislava Gmaza, te rođaka pok. prim. dr. Vlade Blagaića. Korpulentni negdašnji vojni kuhar i vječiti momak-raspuštenac Marijan do pred dvije godine i majčine smrti živio je s njome na adresi Zagrebačke 10. Sa svojom majkom. Recept je to koji dobroćudni brkajlija preporuča i oženjenima, zašto ne i očevima brojnoga potomstva.

Dvije klupe uz „Kontrobu“

Uz majku je uvijek najsigurnije, a izbor ženki tada je mnogo lakši. Kroz postelje pravih mužjaka tada mogu proći stotine djevojaka i raspuštenica, tvrdi Marijan. Istina, dodaje, mnogi znatiželjni susjedi tada provode besane noći, nadajući se da će u cik zore vidjeti dame koje su upravo izašle ispod tuša. Kad već mnogo toga rekosmo o tom Siščaninu, kažimo i to da se on sam drži najzaslužnijim za naoko male ali vrijedne komunalne gradske pomake. Eto, na stajalištu plavo-zelenih „iveco“ busova APS-a ispred tržnice „Kontrobe“ na Trgu Josipa Mađerića, postavljene su klupe za predahe starijih, najbrojnijih Siščana, jedna će busna linija pristajati i pred Teslićevim Jodnim lječilištem iz 20-ih godina prošloga stoljeća. Parkiralište motornih vozila kraj kurije Persoglijinih u Strorrmayjerovoj nestat će kako bi „bolesni i kljakavi“ lakše dolazili do medicusa specijalista i odjela kadrovski opustošene i dva stoljeća stare Opće bolnice „na berdu“. Onamo, gdje u radiologiji radi mlađu sin pok. ginekologa i ravnatelja prim. dr. Vlade Blagajića, dok je onaj stariji, očev imenjak, ginekolog na Svetome Duhu. Kako vam već spomenuta adresa zagrebačke 10 ne govori previše, recimo da smo se u poznatoj Vili „Mira“, na afričkih 38 stupnjeva Celzija, našli prvoga kolovoškoga dana tekuće godine. Tu je secesijsku građevinu s 1500 kvadrata bujno ozelenjela voćnjaka u potkućnici i njena vlasnika Marijana Doleneca, vuka samotnjaka, višekratno posjetila i ambiciozna izvršiteljica muževih, Darkovih razvojnih zamisli i planova (navodnoga mrzitelja grada i njegovih žitelja – op.a), gradonačelnica Ikić Baniček.

Mira Korošec – Carmen, Tosca, Aida i Porin

Počesmo priču o Vili „Mira“, koju je 1913. podigla velika operna pjevačka umjetnica Zemaljskog hrvatskoga kazališta (HNK), Mira Korošec (1880. – 1963.). U njoj je povremeno boravila sve do 1930. godine, saznajemo iz pera istaknutog sisačkog kroničara olovnih stupaca, lokalnoga radija i televizije, te publicista, pok. Miroslava Matovine. Uza 120. obljetnicu rođenja Mire Korošec Zlendić, poznati je Topolovčanin posjetiteljima Narodne knjižnice i čitaonice, studenoga 2000., glasom i izložbom dokumenata, prenio najznačajnije dijelove svoje sumještanke i njena životopisa. Jer, Mira Korošec je ime rodnoga grada Siska, pronijela diljem Europe i svih kazališnih kuća brojnih znamenitih metropola. Na žalost, Sisak joj se ničim nije odužio, a njegove žitelji malo ili ništa ne znaju o toj opernoj divi koja nema ni jednoga živućeg i najdaljega rođaka na obalama Kupe i Save, zapisala je novinarka Katica Tačković. Jedna stara legenda, možda i trač, međutim, kao donatora Vile „Mira“ spominje sisačkog veleindustrijalca Miju Popovića, navodnoga ljubavnika slavne pjevačice, interpretkinje Carmen, Aide, Tosce i Porin. Popović je bio jedan od prvaka sisačke industrijalizacije početkom 20. stoljeća, pa je na nekadašnjoj depresiji kraj groblja sv. Kvirina osnovao veliku pilanu, parni mlin i ciglanu „Odra“, a spominje se i kao vlasnik druge vile, svoga obiteljskoga doma na Zagrebačkoj (za koju je električnu energiju dobivao iz parostroja pilane i mlina, a pitku bunarsku vodu iz tavanskoga spremnika – op.a.). Njegova staja ostala je u Sisku poznata po zidovima obloženim keramičkim pločicama, po obilju starih novina i revija, a sin Mladen kao fotografski kroinčar grada i Gradskoga muzeja Siska.

Popovićeva vila u vlasništvu Utoličanina

Za partizanske vlasti od 1945. u vili uglednoga Siščanina stanovali su mnogi beskućnici poput Markovićevih i podupiratelji komunističkih otimača tuđih trudova, pa nikad nije potpuno vraćena Popovićevim potomcima. Kratko ju je, doduše, u svom vlasništvu imala ambiciozna poratna menadžerica „Avona“ Gordana Repustić Kronstein, da bi vilu tužnu i zaraslu u korov prodala ratno-poratnom tajkunu iz Utolice kod Hrvatske Kostajnice, Mili Blaževiću, negdašnjem radniku željezare. Prva u nizu pak bila je vila Popovićeva brata, graditelja. U njoj je s obitelji dugo stanovao bivši partizanski časnik i poratni direktor ciglane i mlina „Crvene zvijezde“ Miška Popovića, Nikola Marković (njegov pok. sin Vladimir razvio je iza Domovinskoga rata, u kojem je kao dragovoljac hrvatski branitelj i sam sudjelovao, značajnu graditeljsku firmu TVIM, ali njegov sin Igor nije nastavio razvojni uspon ugledne tvrtke – nap.a.). Nakon gradnje obiteljske kuće Markovićevih na Tišinskoj cesti ( Marijana Celjaka), stanari i vlasnici vile su članovi obitelji Stjepana Grabića. Ipak, podsjetimo, prije vile Miška Popovića bila je kuća obrtnika Nekole, a iza slijedi niz stambenih i poslovnih zgrada bačvara Markušića, potom mesara Ožegovića, stolara Josipa Pucića… Iza tih kuća, u drugom redu i na praznoj livadi, godine 1963. zasjala je moderna zgrada Osnovne škole Zagrebačka. Prilaz do nje osigurali su socijalistički prostorni planeri uskom cestom na dijelovima parcela Pucića i Ožegovića.

Bogata starost pjevačice na Šolti

Prilikom ulaska u hodnik visokoga prizemlja, na čijim su se prozorima redovito viđali stari članovi obitelji drugih vlasnika Vile „Mira“, Gaše Bogdanića, dočekala nas je poznata parola dobrodošlice „Bože, blagoslovi onoga koji ulazi u ovaj dom, zaštiti i očuvaj onoga koji iz njega izlazi i daj mir onome koji u njemu ostaje“. Sve ostalo je čisti đumbus u spomeniku kulture prve kategorije nemarna domaćina Marijana, zgradi toga secesijskoga tipa koja se u tom poluzamrlu gradu trenutno uređuje. Vidljivo je to i prema južnoj uličnoj fasadi do nekadašnje prašnjave Zagrebčke ceste, kojom su davnih desetljeća prema Odri i obratno u oblacima prašine hitali stari dahčući „londonci“ sisačkoga „Transporta“ pok. Mije Balije. S njenih su prozora Bogdanići promatrali nabujalo kupsko i odransko zaobalno poplavno jezero na današnjoj Komunalnoj zoni „Kauflanda“, KTC-a, „Lidla“ i DM-a. Marijan Dolenec spominje da je Mira Korošec, prva vlasnica vile, bila rodom iz Topolovca i da je nakon preuzimanja vrijednoga dara održala niz humanitarnih koncerata za gradski i okosisački puk. Poslije toga, stekla je operna diva kuću u Beču, Splitu, Zagrebu i na Korčuli. Zadnje godine života, provodila je Korošecova Zlendić na Šolti, kamo se desetljećima, zaljubiši se u otok rođena Crnogorca Olivera Dragojevića, zaputio i sisačko-zavidovićki glazbenik i amaterski uspješni slikar, pok. Mihael Penić, unuk Gopčevih iz zelenobriješke Ulice Vatroslava Lisinskoga i višegodišnji nastavnik glazbene umjetnosti škole Galdovo i Hrastelnica. Penić je, uostalom, bio i neumorni skupljač staroga oružja i dragovoljac Domovinskoga rata.

Ikić Baničekova za Sisak najviše napravila?!

Još ne rekosmo, vila „Mira“ je u tri etažei i tri trosobna stana pružala vrhunski komfor na ukupno 390 četvornih metara. Roditelji Dolenecovih bili su do 1974. vlasnici prizemnice do uglovnice u Starčevićeoj, na mjestu današnje divovske zgrade telekomunikacija. Jugovojsku je Marijan služio u Kraljevu, a skidanjem u civil u Sisku je prijavio prebivalište na Zagrebačkoj 10. Zgrada je bila dosta oronula, ali su se novi članovi sisačkih elitnih obitelji trudili postupno je obnavljati. – Od gradske uprave dobio sam za ovu godinu poticaj od 80.000 kuna, kojim je završena prva faza obnove stilizirane ulične fasade. I konzervatori Ministarstva kulture sudjeluju u novčanoj potpori, dok je EU doznačila našoj zemlji milijardu eura za ove namjene. Nadam se i dijelu te donacije, veli Marijan Dolenec, koji je na predizbornom skupu „govorio poput Tita“ i prognozirao novu pobjedu SDP- ove čelnice grada. – Ona je za grad Sisak i njegovo „umivanje“ učinila najviše u njegovoj dugoj povijesti. Prisjećajući se oca, dragovoljca-udarnika poratne željezare, Marija Dolenec kaže kako se odupirao pozivima za sudjelovanje u partizanskoj oružanoj borbi, ali je u državnoj službi NDH bio prometni policajac u Zagrebu. T