NI JA NE DAM MAKSIMIR…!

NI JA NE DAM MAKSIMIR…!

19. kolovoza, 2014.

kolumna-80-godina-s-nogometom

Piše: Zvonimir Magdić

Iako sam ‘ pasošem’ Trnjan’, više od pola stoljeća ‘stolujem’ ili stanujem, kako hoćete, u Maksimiru. U Maksimirskim naseljima. Pet stotina metara od Dinamove ‘kištre’, koja nikako do svoje izgledne  konačnice.. I, opet zaigralo već plesano, isto kolo. Ista kanconeta. Ista ideja: Dinamo –  seli – na Kajzericu! Vidio sam, po novinama i nacrte i planove Fertig štreka – kako bi rekel kartaš v zagrebačkom, gornjogradskom bircuzu. Gotova stvar.Vrisak! Purgeraja. Čak i – odanog – Sjevera. I ja sam, među njima. Vrištim. Ne…! Jer, ovakav položaj jednog športskog objekta, kao Dinamov stadion, nema u svijetu. Tramvajske tračnice, podno tribine.

BUKOVAČKA IDEALNA ZA ŠPORTIRANJE

Deset metara od – Sjevera.  Maksimirska šuma – Puna zelenila, klupa, parkova, jezera i zraka. Priča ljovenih. A, za one od malena i –  ludo starije i – majmuna. Zagrebački ZOO. Lak prilaz igralištu. I ne, jednom. I Svetice su tu, i Zvonimirovom, s juga. Ima parkirališta, pomoćnih terena. Komplet.Uzorit. Jasno, kad bi  celoj priči bilo još –  krova nad glavom. Njega nam’ treba. Krova,.ne Kajzerice. Pa, ko bu i kak  bu, k vragu,  došel.Tam’.

Nije slučajno, zagrebačka študentarija, osnivajući HAŠK,  od nadbiskupa Bauera, uzela u najam, baš te terene, uz Bukovačku ulicu. Ljudi su imali viziju. Idealno mjesto za športiranje. Zoričić i kompanija, nisu promašili. Nije li tu, uz HAŠK-ovo, dignuto 1912. igrana i prva utakmica  Davis cupa, protiv Indije. Netko je postavio naljepnicu tog teniskog događaja, tada, i  nije se usudio zabilježiti: tu, na igralištu Hrvatskog Akademskog Športskog Kluba. Ne. Samo onu –  blesavu – „ Tu je…“.HAŠK je – tu – imao  svoje nogometno  igralište, čak i s atletičarskom  stazom. Malo, simpatično. Zgodno. Zbog njegovih, navodnih devedeset metara dužine, zagrebački nogometaši zvali su ga, po pričanju Domagoja Kapetanovića – ‘ kokošinjcem’.

MAKSIMIR JE INSTITUCIJA OD TIKA-TAKE DO VATRENIH

Tu se, još onda, prije današnje FC Barcelone, igrao čisti, tika-taka nogomet. I, ‘ umiralo u ljepoti’. Tu je izrastao u svjetsku klasu Ico Hitrec, najbolji hrvatski nogometaš, svih vremena. Tu je palo i jedno i jedino Haškovo  prvenstvo države, 1938. Simaptično, ugodno.Gemitlich. Domaće. Po, kom-preokretu, bačeno u drugi plan. A kad je izgorjela , četrdesetšeste, tribina na Concordijinom, koja se sada zvala ‘ Slogino’, ova, nekadašnjeg HAŠK-a bačena je u Kranjčevićevu. Da bi, 1948. grad počeo, na tom mjestu Maksimira,  graditi stadion.Turina i društvo.U potkovi, sa otvorenim sjeverom, za protok maksimirskog  ‘ zelenog’ zraka. Izvedene su i nadogradnje. Zapadna, pa istočna tribina, Upaljeni reflektori. Pa,  jug i za Tuđmana i –  sjever. Tu je Dinamo vodio rat za hrvatsku športsku, pa i političku opstojnost.Tu je osvojen  i onaj, povijesni Kup Sajamskih gradova. 1967. Tu je počelo –  obnovljeno hrvatsko državno prvenstvo.. Tu je, čak protiv Amerike, ponovno zaigrala Hrvatska. Pobjedom. Tu je Ćiro osvojio državno, nakon 24 godine čekanja ’82. Bio je to  – Maksimir –  teren Vatrenih. Dakle, Bobana, Šukera, Prosinečkog, Ladića… i – Modrića. Dakle, čitava jedna institucija – Maksimir. I zato, ne dirajte u naše krugove.Traži se obnova maksimirskog stadiona.To – da. Ja sam za rušenje postojećeg. I uzdizanje, nečeg poštenog, svjetskog.. Maksimir mora ostati.Tu se diše zelenim plućima i plavim srcem. Ovdje  je – raj i pakao – Vatrenih. T

1 Comment so far

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.

*

code