GLAVNE TEME SERIJAL

NEVJEROVATNA ŽIVOTNA PRIČA TRGOVCA ZAJKA MUJIĆA-prvi nastavak

6. ožujka, 2023.

Kako nam je u Srebrenici sve bilo porušeno poslije rata nismo se imali gdje vratiti, pa je moj  djed poslije rata od trstike, slame i blata napravio kućicu, pedesetih je dozidana malo bolja i tako smo ostali u Srijemskoj Mitrovici često radeći i po Hrvatskoj. Prije smo krpali lonce, humer kalaj s osušenim kruhom, popravljali kišobrane, trgovali, a onda je moj otac počeo s manjim aparatima za zabavu, pa s lutrijom „Miš bijeli sreću dijeli“. Miš je izvlačio kuverte s porukama. Svaka koverta dobije, a nijedna ne gubi. Poruke su bile šaljive i optimistične. Žene su išle po selima gatati, što su bolje lagale više su zarađivale

Napisao: Dražen Stjepandić

Ispred Zajkove kuće uvijek ima dosta parkiranih automobila kao da je to neka javna ustanova, a ne privatni stambeni objekt. Neka vozila su za prodaju, a neka su od ukućana. Pročelje te roze kuće gleda na završetak, odnosno križanje Nove Branimirove ulice, kraj Avenije Dubrava i početak Zagrebačke ceste. Boljim poznavateljima istočnog dijela Zagreba ne treba objašnjavati da se nalazi na glavnim prometnicama prema Sesvetama, Dugom Selu, Vrbovcu, pa dalje prema slavonskoj ravni.

Svojedobno je u medijima bio tekst o reklami ispred kuće “Zajko i nasljednici”, a u ostatku teksta stoji kako otkupljuju sve vrste roba te da su otvoreni za sve kombinacije uz naglasak na korektnu trgovinu. Nazovite Zaleta i on je tu za sve kombinacije. Otkup: zlata, zalagaonica, dijamanata, obojenih metala, pokretnina i nekretnina i sve ostale vrijednosti. Komisijska prodaja, savjetovanja i uspostava kontakta pri kupnji ili prodaji, posredovanje s drugim firmama. Korektna trgovina”.

Da nije GUP-a, za kuću bi se reklo da je na atraktivnoj lokaciji, posebice gledano s poslovne strane, ali kako GUP Sesveta upravo na tome mjestu predviđa koridor prema Selčini, nastavak Nove Branimirove odnosno izgradnju sesvetske zaobilaznice, ova kuća bi po urbanističkom planu trebala biti prva srušena. U tijeku su pripreme tehničkih poslova, doneseni su razni milijunski amandmani, koje je gradonačelnik i prihvatio. Navodno čak 75 milijuna kuna odnosi se na izgradnju prometnice.

Prvi put kad sam došao kod Zajka pisao sam o problemima koje je imao s tom kućom. Prodao ju je stanovitom Branku, koji ju je navodno iznajmio osoblju restorana „Divlja Baranja“, a zapravo u kući se odvijala djelatnost ilegalne prostitucije sve dok jedne zore Zajko nije došao naoružan i istjerao je van i „ugostitelje“ i klijente u donjem rublju. Priča iZajkove  fotografije su objavljene u tjedniku „7 dnevno“, velika gazdarica Marija Dekanić nije mi platila taj ni 11 drugih naručenih članaka.  Tekst s egidom „Nevjerovatna priča o crvenoj kući kod okretišta u Dubcu“ objavljen je u printanom izdanju, a još se nalazi na portalu toga tjednika i ne samo da su propustili platitinego na mrežnim stranicama nisam naveden kao autor teksta i fotografije. Umjesto moga stoji ime administratora.

No, taj tekst je bio uvod u nevjerovatnu životnu priču Zajka Mujića. Na portalu Tjedno eksluzivno njegovu priču u formi feljtona objavit ćemo u više  nastavaka.

Spasio nas ćilim

Roditelji mi potjeću iz sela Sasa pored Bratunca i sela Liješče pored Srebrenice, gdje su moji živjeli sve do Drugoga svjetskog rata. Imali smo dobro susjedstvo, držali su nas kao svoju familiju, nisu gledali što smo Cigani. Moji su se bavili  trgovinom, prodavali su uglavnom vunu. Bili smo ravnopravni pred Bogom i narodom.

Majka  od oca se zvala Rabija, bila je visoka, bijela, nikad ne bi rekao da je Ciganka, a bakini roditelji Pašana i Garan, braća od oca Zudija i Vejsil, sestre Hamida, Jelena i Zeca. Kad je počeo rat ustaše sve moje potjerale na Drinu, pored Janje i postrojeni čekali su da budu pobijeni i gurnuti u rijeku. No, moja prabaka Pašana vidjelaje da jedan oficir na konju ima ćilim koji je ona svojedobno poklonila jednoj našoj susjedi da s njim pokriva svoju djecu i zaštiti ih od hladnoće. Prabaka mu je prišla i pitala ga od kud mu taj ćilim?

„Šta tebe briga odakle mi taj ćelim?“

„Kako da me nije briga, to je moj ćilim, ja sam ga poklonila…“, točno je navela selo i ime žene kojoj je dala taj ćilim i u razgovoru se pokazalo da je to bio sin od te susjede. Oficir na konju tada je imao petnaestak godina i svega se prisjetio. Isti taj ustaša tamo na Drini je mnoge poklao i pobio, ali našu cijelu u familiju je izvadio iz reda za smrt, dobro ih je nahranio, napio i pustio.Dao im je i za put, prethodno dobro upozoravajući gdje su četnici i ustaše, kojim putem treba ići prema Bijeljini kroz kukuruze, upozorio ih je da je najvažnije da ih nitko ne čuje. Nažalost moj pokojni stric Zudija bio je boležljiva beba i stalno je plakao, neki su predlagali da ga ostave u kukurizima, pa što mu da Bog, duk su drugi upozoravali kako tamo ne može preživjeti jer je bilo i vukova, lisica i drugih zvijeri. Na kraju je moja baka Rabija rekla vi otiđite ja ću ostati sa svojim djetetom, na kraju ga je uzeo bakin prijatelj Šaban i stavio pod kaput, stalno mu držeći ruku na ustima da se manje čuje, ali zaprijetio je ako zagusti, tada će ga morati ugušiti da svi ne izgube živote. I tako su krenuli dalje sve do Save. Najmirniji grad s druge strane Save bio je Srijemska Mitrovica, nekih kilometar udaljen od suprotne obale.

Moji su prelazeći Savu te 1943. došli su na jednu livadu pored Srijemske Mitrovice, gdje nije bilo drugih kuća da nikome ne smetamo, pokojni dida i baka, skupa s ostalima postavili su svoje šatore i zapalili vatru. Tu su se stacionirali, pripravni na razne ratne opasnosti. Najbliže kuće bile su udaljene tristotinjak metara. Bavili smo se našim tradicionalnim ciganskim poslovima, neki su prodavali nekakvu robu, drugi su prosili, po danu su išli po gradu, a navečer bi dolazili u šator na spavanje i tako se to tada živjelo.

Najbliži susjedi s nama nisu bili nezadovoljni, iznenadili su se kako smo za ono vrijeme bili uredni i pošteni. Moj pokojni djed Atif je sve do svoje smrti bio najpedantniji od nas.

Kućica od slame i blata

Kako nam je u Srebrenici sve bilo porušeno poslije rata nismo se imali gdje vratiti, pa je moj  djed poslije rata od trstike, slame i blata napravio kućicu, pedesetih je dozidana malo bolja i tako smo ostali u Srijemskoj Mitrovici često radeći i po Hrvatskoj. Prije smo krpali lonce, humer kalaj s osušenim kruhom, popravljali kišobrane, trgovali, a onda je moj otac počeo s manjim aparatima za zabavu, pa s lutrijom „Miš bijeli sreću dijeli“. Miš je izvlačio kuverte s porukama. Svaka koverta dobije, a nijedna ne gubi. Poruke su bile šaljive i optimistične. Žene su išle po selima gatati, što su bolje lagale više su zarađivale.

Zajko zvani Darko

Rođen sam 15. ožujka 1967. u Srijemskoj Mitrovici od oca Zajka i majke Zejke. Imam Zajka sina, koji je dobio ime po dedi kao ja po ocu. Zovu me Zale jednako kao i moga oca. Imam dva sina i šest kćeri, momentalno samo četvero unučadi.

Završio sam četiri razreda osnovne škole. Moja učiteljica  se zvala Jelica Vučkovic. U školi sam imao sve petice, kad bih dobio četvorku išao sam kući plačući. Roditelji su mi bili stalno po terenu, a za mene su iznajmili jednu kuću i zadužili su jedne susjede lađare da me paze. No, nisam mogao bez roditelja, a uz to sam počeo igrati biljar, strašno sam se zaljubio u taj sport. Počeo sam pobjeđivati i jake igrače. Kasnije sam igrao i po tisuću maraka partija i to mi je bila jedina kocka u životu. Tako spletom okolnosti prestao sam ići u školu. Danas mi nije žao, školu, trljanje klupe smatram gubljenjem vremena. Kamo sreće da sam školu napustio u drugom razredu. Mi Cigani imamo jedan fakultet čim se rodimo, dovoljno nam je samo naučiti čitati i pisati. S deset godina sam već vozio kamion. Naravno bez dozvole.

Visoki let, niski pad

Često smo išli na proštenje u selo Lepovinu pored Koprivnice. Uobičajeno postavili smo naše radnje, a moje tetke su još išle okolo i gatale. Jedna od njih prišla je jednom čovjeku i pitala ga je da mu pogleda u dlan.

„Ma bježi ženo što ti znaš. Moje je odgatano.“

„Daj da ti vidim što te čeka“. A ovaj joj je rekao što ona zna. „Ma znam. Nećeš dobro proći. Visoko ćeš letjeti, a nisko ćeš pasti“, prorekla mu je.

„Ma daj Ciganka, kakve gluposti govoriš, ti ćeš meni lagati, ciganska posla“, uzvratio je.

A ona je bila uporna govoreći  da može proricati budućnost. „Ajde da ti gledam u dlan“, tražila je.

No taj čovjek je odbio i otišao je na ringišpil u vlasništvu prijatelja moga oca Tonija iz Slavonskog Broda. Tada ringišpili nisu bili od željeza, nego su stupovi bili drveni, obično od orahovog drva, ali taj put izgleda su ringišpil loše montirali, valjda su ga postavili na mekano tlo i ringišpil se počeo ljuljati i krčati. Nije prošlo ni pet minuta kako su ga zavrtjeli, ali više ga nisu mogli zaustaviti, pa je u punoj brzini, negdje na pola vožnje, s punih svih šesnaest korpi ringišipil je pao. Ljudi krvavih glava, skupa s tim čovjekom koji nije htio da mu baka gata. Kad je onako krvav nekako ustao i pribrao došao je do nas i počeo je vikati: „Jeste li vidjeli onu ciganicu? Platit ću joj koliko traži neka mi kaže što me čeka…“

Istodobno oko vlasnika ringišpila Tonija počeli su se okupljati bijesni ljudi. Razgoropađeni dolazili su s pajserima i motkama da ga izudaraju.

Mi smo imali manje, sitnije radnje koje stanu na autoprikolicu. To su tombola, streljane, tip-top, manji ringišpili, autodromi. Moj otac se uredno nosio, pa nisu ni pomislili da je Cigan kad je došao i okupljenoj gomili rekao: “Ljudi, pa nije on kriv, on je radnik. Ima milicija, zakon, niste vi da mu presuđujete, sad sam zvao miliciju i naša ekipa će napraviti zapisnik. On je radnik, a šef mu je u Koprivnici, nije on kriv“.

Moj otac je bio sposoban, svirao je harmoniku, ali nikada za novac, najbolje se tukao, imao je najbolje ženske. Tamo pedesetih nosio je odijelo i kravatu. Majka mu je kravate peglala s peglama na žeravicu. Tonija je uveo u njegov autobus s kojim je prevozio ringišpil i rekao mu je neka s druge strane iskoči kroz prozor i bježi u šumu i sačeka ga na dogovorenom mjestu gdje će ga on kasnije pokupiti sa svojim autom. Neka se sakrije, da ga gađovani ne ubiju, a moj otac će mu tri puta zviznuti i dati znak. Tako je i bilo, moj otac je pokupio Tonija i odvezao ga je u Koprivnicu. Radilo se o pravoslavnom selu gdje je lokalni pop je određivao tko će gdje biti na vašeru. Nas je posebno volio.

Mile i tele s dvije glave

Prvi od nas Cigana je stekao neki kapital Mile sa svojim pokrenim cirkusom. Imao je tele sa dvije glave i krave koje su vukle taj pokretni cirkus.

Moj otac Zele je već pedesetih imao auto, kupio je shevrolet i kamp prikolicu od koje smo napravili streljanu i tako smo išli po vašerima i proštenjima.

U Hrvatskoj se uz Lepovinu najviše moglo zaraditi na vašerima u Kominu i  Ludbregu. Trajali su po tri dana. U Bosni smo radili na vašeru u Bosanskoj Gradišci, zvanično je trajao tri dana, ali uvijek je trajao po sedam dana. Jaki su bili vašeri u Banja Luci i Štrpcu. U Sloveniji su bili jaki Celjski sajam, Laško i jako proštenje u Turdištemu. U Srbiji nismo radili, ali smo prolazili i gledali. Najveći u Srbiji i Jugoslaviji je bio vašer u Šapcu. Vašeri su se odvijali od proljeća pa do jeseni, pravi sezonski rad. Izvan sezone bavili smo se trgovinom.

Naš prvi rad je bio tip-top igra sastavljena od tri loptice i deset čunjeva posloženih u piramidu. Stavljale su se debele nagrade da privuku igrače. Jednu smo kamp kućice preuredili u streljanu. Za nagrade gađalo se iz zračnih pušaka. Kasnije velike novce zarađivali smo s velikom tombolom. Iz koverti su se izvlačili nagradni brojevi. One veće nagrade namještali smo svojim igračima. Poslije toga otišao sam u Srbiju i kupio henk koji vozi djecu, zatim sam kupio autodrom. Sedamdesetih i osamdesetih se jako dobro zarađivalo, ako smo radil sjam Laško za sedam dana moglo se uzeti  od sto do stopedeset hiljada nekadašnjih njemačkih maraka. Na manjim vašerima u Bosni moglo se zaraditi po trideset, pedeset do sedamdeset hiljada maraka. U Ludberugu se na tri radnje moglo uzeti do sedamdeset hiljada danas bi to bilo eura. Ako smo zaradili 25 do 30 hiljada eura smatrali smo da je to slabo. Oni koji su među prvima imali autodrome, velike twister ringišpile mogli su namlatiti i po tristo-četristo hiljada maraka po jednom većem sajmu. Ako bi neki solidniju luna park došao u neku općinu nakon pet-šest mjeseci osjetila bi se finacijska kriza, toliko su ljudi bili ludi za takvom zabavom. Nije se štedjelo na zabavnim aparatima. Jedna minuta vožnje na većem ringišpilu donosila je sto i dvadeset eura. Ujutro upalite i prekinete s poslom drugo jutro oko jedan ili dva iza ponoći.

Prije vašera bi se pomolili Bogu da ne bude kiše. Ljudi su nekada bili skromni, radovali su se vašerima. Nekadašnja milicija, i zaposlenici po općinama imali su respekt prema nama putnicima. Općenito ljudi nisu bili agresivni kao danas, nekada nije bilo svih ovih otrova sa neBa i iz zemlje, niti velikih kredita kao u ovo vrijeme.

Znate kako se kaže, ima svega kao na vašeru. Na vašerima bi naravno dolazilo i do incidenata s lokalnim stanovništvom,  obično bi nas mještani branili govoreći :“Ti ljudi su došli da nas razonode, ne možete se tako ponašati.“ I sve bi se smirilo. T