GLAVNE TEME

DVA I POL SATA SMIJEHA

14. srpnja, 2013.

“Muke po Iveku” predstava Histriona na Opatovini

Napisao: Jure Ilić

Započet ću prepisivačinom ili finije rečeno citiranjem najave ove predstave Histriona na njihovom “pomoćnom terenu” na Opatovini.

“Ova plavo-bijela komedija u dva čina hrvatska je verzija poznatog engleskog hita RUN FOR YOUR WIFE, R. Cooneya iz 1983. godine.

U histrionskoj je obradi radnja smještena  u  današnji Zagreb, a govori o zagrebačkom taksistu Ivanu Kovaču  koji vodi dvostruki život kao IVEK PURGER i kao IVE TOVAR.

Istovremeno, ima dvije žene: jednu na Trnju, a drugu na Trešnjevci. Marica Kovač je Dalmatinka, obožava Mišu Kovača i navija za Hajduk, a Barbara Kovač je Purgerica, rockerica i navijačica Dinama…

Naravno, spomenute supruge jedna za drugu ne znaju sve do trenutka u kojem naš Ivek ili Ive doživi nezgodu koja poremeti njegov svakodnevni raspored, nakon čega se nad njegova dva doma i dva braka (plavi i bili), nadvija prava pravcata oluja u kojoj uz Iveka i njegove gospođe, vrte se još i otkvačeni susjedi, uvrnuti policajci i znatiželjni novinari…

LOKALIZACIJA NINA ŠKRABE

Stoga i ovog ljeta posjetite Opatovinu, jer Vas tamo očekuje komedija neobičnog zapleta i vragometnog raspleta – koloplet satire, farse, trilera i burleske…”

Tako je opisana nova predstava kazališta Histrion u njihovom programskom prospektu. No, znatiželja koja me vodila na pretpremijernu izvedbu, bila je kolosalno veća od ove šture sadržajne najave. Zanimalo me je li riječ o nekom jeftilenu ili ipak o nadahnutoj kazališnoj igri, kakve smo često gledali u 38. godina postojanja družine koju je 11. srpnja 1975. godine utemeljio znameniti Zlatko Vitez, da bi je kasnije institucionalizirao i pretvorio u omiljeno zagrebačko kazalište. Dakle, pretpremijera se odigravala točno na 38. rođendan Histriona, kao noseća predstava (već) 28. Histrionskog ljeta.

I potraga za parkingom i strah od moguće kiše ipak me nisu spriječili da se na Opatovini pojavim točno na vrijeme, pozdravim Zlatka Viteza s poznatim gostima, a tu su se vrtili i svi protagonisti predstave. Kako nije bilo Miljenka Mitrovića, starog Histrionskog djelatnika i poznatog novinara, od kojeg uvijek dobijem prilično točno stanje stvari, zapitao sam Davora Svedružića, jednoga od glavnih glumaca je li osobno zadovoljan predstavom, na što mi je prilično zagonetno odgovorio: “Vidjet ćemo kasnije…” I imali smo što vidjeti!

Moja je pomisao bila da Vitez ovoga puta igra na sto posto sigurno. Jer, nije to predstava iz naše kazališne baštine, nego engleska uspješnica, stara trideset godina, u prijevodu, obradi i lokalizaciji Nina Škrabe, duhovitog autora koji je i sam čvrsto vezan uz histrionsku arhitekturu uspjeha. Kasnije će se pokazati da je Škrabe od engleskog teksta napravio ono što je pokojni Nenad Brixy uradio sa  stripom Alan Ford, koji je postao megauspješan samo zahvaljujući njegovoj ingenioznoj obradi i lokalizaciji. Tako su londonski kvartovi postali Trešnjevka i Trnje, glavni je junak postao našijenac Ivan Kovač, a i svi ostali likovi su dobili naša “odijela” i karaktere. Zapravo, kasnije će se pokazati, kako je baš rekao Davor Svedružić, da je Škrabe u potpunosti pogodio sve što je želio: njegovi su likovi koliko god bili stereotipni jednako toliko precizno pogođeni, a s istom količinom glumačke uvjerljivosti odigrani, da to odavno nije viđeno na hrvatskoj sceni, možda još od legendarne postave Kauboja na sceni teatra Exit.

I drugi Vitezov izbor bio mi je “sumnjiv”: redatelj Želimir Mesarić. Mislio sam da je angažiran samo kako bi svojom sigurnom i iskusnom rukom lijepo zapakirao mogući jeftilen, ali kasnije su sve moje sumnje raspršene na najbolji način. Mesarić je glumcima očigledno dao otvorene ruke, toliko da u svojim ulogama mogu pokazati ono najbolje što znaju u glumačkom poslu. Rezultat je tipična urnebesna komedija zabune, dakle dinamična predstava, puna paklenog ritma, za koju je potrebno veliko glumačko umijeće ali i koncentracija, koja traje do posljednjeg trena.

Muke po Iveku je predstava koja kao je stigla niotkuda i kao da je svrha samoj sebi. Zapravo, u današnjoj stvarnosti gdje smo svi opterećeni politikom, preživljavanjem i crnim mislima, Muke po Iveku nam donose salve radosnog smijeha, ideje koje s lakoćom prolaze žrtve, laži koje može smisliti samo pravi zagrebački žmukler, uličar i frajer. Tako se u glavnoj ulozi Ivana Kovača našao vrlo uvjerljivi Ronald Žlabur, čista kazališna inkarnacija takvog žmuklera. Njegove dvije prelijepe žene, Marica i Barica su Tara Rosandić i Marija Borić, potpuno drukčije, ali jednako uvjerljive. Isto se može reći i za policijske inspektore Draška Zidara i Dinku Vuković, a tu su i Željko Duvnjak, u ulozi feminiziranog susjeda i modnog dizajnera, te novinari Kristijan Jaić i Nataša Kopeč.

VIŠE OD LJETNE ATRAKCIJE NA OPATOVINI

No posebna je uloga susjeda i prijatelja Davora Svedružića, koji je svoju rolu iz drugog plana pretvorio u maestralno glumačko ostvarenje, takvo da jednostavno nosi čitavu predstavu na svojim leđima. Upravo je on ona fina poveznica svih glumaca i njihovih odnosa, a količina komičnosti koju je unio u svoj lik daje nam za pravo, proglasiti ga jednim od najboljih današnjih hrvatskih glumaca u žanru komedije. Recimo to i ovako: dosad je i dugo godina Svedružić iz pozadine i drugog plana dosta radio za druge i poznatije na sceni, a odsad konačno radi i za sebe! On je bio ubojito tajno Mesarićevo oružje, da Muke po Iveku postanu ne samo ljetna atrakcija Opatovine, nego i veliki i zapamćeni kazališni hit, koji bi mogao dugo živjeti.

Salve smijeha koje se od prve sekunde pa do kraja 2,5 sata duge predstave prolamaju Opatovinom dovoljan su dokaz da su Vitez i njegovi Histrioni ponovo ona sjajna družina, koja nas je navikla na dobro kazalište. I koliko god je ta igra londonska, jednako tako je Škrabe uspio u nju uliti dovoljno aktualnih društvenih šala i pošalica, na koje publika burno reagira. Sve je tim ljepše i uvjerljivije ako spomenemo kako predstava zamalo nema scenografije, pa ovisimo samo o glumcima i njihovoj igri, dok je glazbena podloga s hitovima Miše Kovača i Prljavog kazališta perfektno pogođena i funkcionalna.

Moram na kraju reći i ovo: otići ću na Opatovinu ponovo pogledati Muke po Iveku, nakon desetak izvedbi. Isplati se, jer  bit će to sjajno opuštanje od naše tmurne svakodnevice, pa i one kazališne.