KOLUMNA METAMUZIKA

NEUSPJEŠNI SWING POKUŠAJI MIRE UNGARA

14. ožujka, 2013.

Piše: Igor Koruga

Brojna publika Male dvorane Vatroslava Lisinskog ovoga je utorka, 12. ožujka 2013., nesložno uživala u prizoru pučkoga veselja uobličenog u Koncert s posvetom u kojem se predstavio vremešni pjevač i zabavljač Miro Ungar (1937.) podržan Gipsy Swing Quintetom Damira Kukuruzovića i svojom uvijek posebnom gošćom, bivšom suprugom, Terezom Kesovijom. U tom se spletu različitih interpretacija, međusvim, moglo osjetiti kako se danas nekadašnje zabavno-glazbene zvijezde (ne) snalaze na pozornici, ali i kako, istovremeno, preživljavaju kvalitetni jazz sastavi u našoj zemlji (a bojim se i šire).

SINATRA &REINHARDT

U nastojanju oživotvorenja pjevačke umjetnosti glazbeno samoukog Franka Sinatre, nemirni je i u vremenu nedefinirani Miro Ungar izvukao sve od sebe, no nažalost, tek s polovičnim uspjehom. Nasuprot njemu, očekivano je i po ne znam koji put, Djanga Reinhardta zvukom i gestom vjerno oslikao upućeniji i glazbeno tankoćutniji sisački jazz gitarist – Damir Kukuruzović. Njegov je dinamički ugođen Gipsy Swing Quintet, po meni, bio dovoljan razlog i za najam dvorane u kojoj će za dva dana, u četvrtak, u okviru ciklusa jazz.hr/proljeće, zasjati čuveni kontrabasist Ron Carter s gitaristom Russellom Maloneom iz originalne postave The Golden Striker Tria.

Posve instrumentalnim brojevima, poput primjerice Minor Swinga (Reinhard/Grappelli) i Minor Bluesa (Reinhard), tijekom večeri je bila dodijeljena uvodna, ili pak interludijska uloga. Tu su se spontanom komunikacijom i sugestivnim improvizacijama istaknuli Damir Kukuruzović i violinist Bruno Urlić dokazavši da, poput Reinharda i Grappellija, čine čvrstu okosnicu bilo kako oformljenog gipsy swing ansambla. Grubo bi bilo pritom umanjiti doprinos ponajprije (ritam) gitarista Gorana Grgurača i kontrabasista Saše Borovca, a potom i upotrebljivog udaraljkaša meni nepoznatog imena, ali i neispravno definirati osobit idiom kako su ga zamislili njegovi već spomenuti tvorci, Reinhard i Grappelli.

IZVEDBENE ZAMKE

Prema uvaženim pravilima, Ungarova predanost publici nije ostala nezapažena i pljeskom nenagrađena. Intonacijska točnost i relativna gibljivost Ungarovog glasa očitovala se ponajviše u brzim i poletnim uspješnicama poput Sweet Georgia Brown (Bernie/Pincard/Casey), Bad bad Leroy Brown (Croce), I can’t give you Anything but Love (Fields/McHugh) i Mack the Knife (Weill) u kojima je zagrebački pjevač, pretežito tumač zabavne glazbe, da li zbog nesavršene tehnike disanja ili neprirodnog odnosa spram jazz ritmike, nerijetko upadao u zamke zavodljivih i brzih Kukuruzovićevih tempa podlegavši pritom, posve pionirski, ovisnosti o međi baš svakoga takta. Izvedbene vrhunce valjalo je, dakle, pričekati u Ungaru znatno ugodnijem down-tempu evergreena The Lady is a Tramp (Rogers-Hart), potom i skladbe Beir Mir Bist Du Schön koja je pukim slučajem obilježila karijeru sastava The Andrews Sisters te, na kraju, u baladnom ugođaju ljupke pjesmice Je Suis Seul Ce Soir iz poznatog filma Woodyja Allena Ponoć u Parizu.

Visok ugođajni naboj, dijelom zbog velikog broja Ungarovih prijatelj(ic)a, a dijelom i zbog sceničnosti i neposrednosti nastupa, naprasno je prekinula suvišna pauza koja je koncert doslovno razbila na dva nepovezana dijela. U drugome dijelu bivši su se supružnici, Tereza i Miro, zaboravivši posvetu koncerta i predavši se ozračju zatvorene kućne zabave, opustili u upitno intoniranim izvedbama francusko-ruskih ispjevanih standarda kojima su, sad već djelomično zbunili i članove Gipsy Swing Quinteta te neugodno iznenadili dobar dio slušateljstva.

Shodno opisanom, Miro Ungar bi, unatoč hrabrom pokušaju i svojoj dugoj i upečatljivoj zabavno-glazbenoj karijeri, ubuduće mogao promisliti o onoj poznatoj – caru carevo, a Bogu Božje – te se u nekom drugom, vjerojatno obljetničkom nastupu prikloniti, sukladno glazbi i godinama, nešto milosrdnijim pratećim glazbenicima.