GLAVNE TEME POLEMIKA

NAZIV DOMOVINSKI RAT NE GOVORI PROTIV KOGA SMO SE BORILI, KAO DA SMO NAPALI SAMI SEBE ILI MOŽDA PROTIV MARSIJANACA

2. rujna, 2024.

Sve u svemu, svijetu treba poslati jasniju sliku i o tome što se na ovim prostorima događalo u borbi za slobodu i nezavisnost, jer sintagma Domovinski rat više podsjeća na „građanski“ nego na rat protiv agresora.

Za Hrvatsku stranci ne mogu saznati ni putem igranih filmova, (dokumentarnih još ima), a niti knjiga. Filmovi o stvaranju države uglavnom nisu snimljeni, a poglavito ne o Vukovaru, Škabrnji, Pakracu, Osijeku, Voćinu, Saborskom…pa i o Dubrovniku u ratu, dok knjiga na tu temu ima relativno mnogo, ali tiskane su u iznimno malim nakladama i u 99 posto slučajeva nisu prevedena na strane jezike

Piše: Mladen Pavković

Često se čudom čudimo kako i zašto izvan granica Hrvatske malo tko zna kakav smo rat vodili za oslobođenje i samostalnost naše države, odnosno protiv koga smo se borili, tim prije jer  smo sve to jednostavno nazvali – Domovinski rat.

A Domovinski rat imali su i Rusi. Oni su objavili i niz knjiga na tu temu, kao što su „Priče iz Domovinskog rata“, koje su objavljene i u Zagrebu, 1946.!

Sintagmu Domovinski rat prvi put je javno objavio  tjednik Globus (1991.). Navodno da je to „izmislio“ novinar Marko Grčić, koji je u nedostatku drugih izraza, to jednostavno preveo s ruskog, a potom je to objeručke prihvatio također novinar i urednik Denis Kuljiš i tako je to ime postalo dio svakodnevnog jezika i formalne komunikacije.

Nepreciznosti i prijepori

Drugim riječima, što ćemo se mučiti, kad je ionako u svijetu sve izmišljeno!?

Ovim „inovatorima“ išla je na ruku i činjenica da nisu sudjelovali u obrani države i da su imali vremena na pretek.

I tako malo-pomalo Domovinski rat se uvriježio, unatoč svim nepreciznostima i prijeporima.

Kod  ove sintagme je problem i kod  prijevoda. Za strance sigurno ništa ne znači Domovinski rat, jer na temelju tog imena ne mogu ništa saznati protiv koga smo se i zašto borili, tko su bili agresori i tome slično, pa je na taj način sve do danas u prvom redu „zaštićena“ Srbija, kao „ona nema veze s Domovinskim ratom“!?

Srbi, odnosno agresori na Republiku Hrvatsku, inače se i prigodom obilježavanja i komemoracija gotovo više i ne spominju, već se manje-više o njima govori kao o „neprijateljima“, što će reći da smo se borili protiv nekakvih „marsijanaca“, pa čak možebitno i sami protiv sebe!

Žalosno je i jadno što u hrvatskim veleposlanstvima diljem svijeta (svaka čast iznimkama) stvaranju hrvatske države ne posvećuju naročitu pažnju. Naime, kad ste čuli ili čitali da je povodom Dana pobjede, domovinske  zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja u nekom našem veleposlanstvu priređena izložba, tribina, projekcija filmova ili slično, a što se  odnosi na noviju, suvremenu hrvatsku povijest? Oni i dalje (svaka čast iznimkama) pričaju svojim domaćinima o AVNOJ-u i ZAVNOH-u, pa nije ni čudno što diljem svijeta malo tko zna za Hrvatsku, a još manje što se ovdje događalo od 1990. godine..

Za Hrvatsku stranci ne mogu saznati ni putem igranih filmova, (dokumentarnih još ima), a niti knjiga. Filmovi o stvaranju države uglavnom nisu snimljeni, a poglavito ne o Vukovaru, Škabrnji, Pakracu, Osijeku, Voćinu, Saborskom…pa i o Dubrovniku u ratu, dok knjiga na tu temu ima relativno mnogo, ali tiskane su u iznimno malim nakladama i u 99 posto slučajeva nisu prevedena na strane jezike. A one koje su i prevedene, u kojim se knjižarama po svijetu mogu nabaviti?

Pravedan rat

Dakle, naziv Domovinski rat ne govori ništa o karakteru rata od 1991.-1995., iako Deklaracija o Domovinskom ratu (2000. g.), kako je izvrsno zaključio i prof. dr. sc. Vladimir Karabalić, to najbolje objašnjava, tim više što se u tom dokumentu naglašava i ovo:

„Republika Hrvatska vodila je pravedan i legitiman, obrambeni i osloboditeljski, a ne agresivni i osvajački rat prema bilo kome u kojem je branila svoj teritorij od velikosrpske agresije unutar međunarodno priznatih granica“!

Kad se u medijima objavljuju sjećanja na stradale hrvatske branitelje žalosno je i jadno da ni tamo ne piše protiv koga su se borili i od čije su ruke – poginuli, kao da je to manje važno, pa iz tih sjećanja neki mogu zaključiti da su možebitno poginuli i u prometnim nesrećama!

Sve u svemu, svijetu treba poslati jasniju sliku i o tome što se na ovim prostorima događalo u borbi za slobodu i nezavisnost, jer sintagma Domovinski rat više podsjeća na „građanski“ nego na rat protiv agresora.

U Hrvatskoj se također malo ili ništa ne govori i ne piše o jednom od najvećih krvnika Balkana – Slobodanu Miloševiću. U Srbiji su o njegovim posljednjim danima, prije odlaska u Haag, snimili i tv seriju, koju su gledali milijuni ljudi, a u kojoj se baš ne ističe kao srpski junak, dok ovdje kod nas kao da je njegovo ime „zaštićeno“ poput „švicarskog sira“, pa se stječe dojam da Hrvati više pljuju, gaze i marginaliziraju svoje nego one koji su nam donijeli bol i patnju.

Stoga, kako bilo da bilo, mi smo vodili rat za oslobođenje, protiv srpske i ine agresije, što će reći da je Domovinski rat, kako ga naposljetku bilo tko naziva rat protiv agresije, koju su od 1990. vodile udružene velikosrpske snage: srpski ekstremisti u Hrvatskoj, Jugoslavenska narodan armija (JNA) postupno preobražena u srpsku vojsku, te Srbija i Crna Gora..

Kad bi se tako govorilo i pisalo mnogima bi bilo mnogo jasnije što se to u Hrvatskoj događalo u ratnim godinama i tko je kriv za svo zlo koje nas je snašlo. T