GLAVNE TEME PRIČA

MOSLAVCI SPAŠAVALI RATNU SIROČAD IZ RAME

2. siječnja, 2020.

“Prihvatilište za djecu Sisak”, naslov je dokumentarnoga filma Nade Prkačin i Laudato televizije, koji je premijerno prikazan i u sisačkom Velikom kaptolu, odnosno ordinarijatu Sisačke biskupije, i koji mnogo objektivnije prikazuje plemenitu skrbničku ratnu ulogu kardinala Stepinca. Svakako objektivnije od onoga što je svojim filmom (i hrvatskim novcem) na celuloidnoj vrpci zabilježila isforsirana pulska filmska laureatkinja, nećakinja Dijane Budisavljević, Dana.  Podsjetimo još da je Prihvatilište Hrvatskoga Crvenog križa za djecu izbjeglica u Sisku postojalo 1942. i 1943., istih godina kada su u Zagreb u bijegu pred četničkim nožem, glađu i tifusom pristizali i potomci bosanskohercegovačkih Hrvata iz Rame. Bila su to teška ratna vremena, u kojima je kardinal Stepinac  primio 700 siromašne ramske djece na prehranu u Zagrebačkoj nadbiskupiji

Napisao: Josip Frković

Srbijanski ratni gubitnici iz svih oružanih sukoba, poglavito onoga zadnjega od Hrvata 1995. na svim meridijanima i paralelama ponavljaju svoje bizantinske laži i mitove o hrvatskoj genocidnosti, te masovnom stratištu Srba u radnom logoru Jasenovac. Ondje je prema dokumentiranim povijesnim podacima istraživača Igora Vukića, dr. Stjepana Razuma i ostalih članova društva za istraživanje velike laži u raznim okolnostima i pod zloćudnim ustaškim režimom, namjesto boljševički izmišljenih i osporenih 700.000 ili 80.000, smrtno stradalo 1360 uznika svih nacionalnosti. Sljedbenici zločinačkoga fašističkoga ravnogorskoga četništva u Srbiji, trolista Aleksandar Vučić, Ivica Dačič i Aleksandar Vulin, bivši espesovci Slobodana i Mire Milošević preodjeveni u srbijanske naprednjake, s nezaobilaznim manjinskim “relejem” i ratnim zločincem Miloradom Pupovcem, nastavljaju primitivan verbalni rat protiv demokratske Hrvatske. Istodobno u našoj zemlji jugonostalgičari i samozvani zaslužnici profiterskoga antifašizma – počam od 2013. i dolaska na vlast Račanovih neokomunista, tzv. socijaldemokrata, primjerice u Sisku – proglašavaju drevni grad na Kupi, Savi i Odri ratnim sjedištem logora za djecu, čak i najvećim dječjim konclogorom u Europi. Prednjače u tome – što bi rekao dosad najslabiji hrvatski premijer iz redova SDP-a Zoran Milanović – “slučajna” gradonačelnica Siska Kristina Ikić Baniček, potom Milorad Pupovac, izvjesna banjalučka “istoričarka” i čelnica antifa Dobrila Kukolj i gostujući ministar srbijanske socijale Aleksandar Vulin, trudeći se pri tome svjetskoj javnosti sugerirati kako su u sisačkom Prihvatilištu Crvenoga križa za djecu izbjeglica pravoslavni mališani partizanskih roditelja stradalih u ofenzivi na Kozari svakodnevno ubijani?!

Srbijanski mit o Dijani Obexner Budisavljević

Iako vjerodostojna liječnička dokumentacija sunjskoga lječnika dr. Najžera i gradskoga mrtvozornika dr. Davida Egsteina iz Siska govori o izgladnjelosti, pothlađenosti, tifusu i drugim zaraznim oboljenjima od kojih je preminulo 1250 djece. Svi ostali udomljeni su u sisačkim, zagrebačkim i inim gradskim i seoskim obiteljima Radićeve gornje Posavine, zahvaljujući plemenitosti i brizi za siročad kardinala Alojzija Stepinca. On je posredstvom katoličke humanitarne mreže Caritasa osiguravao novac za smještaj i prehranu srpskih i inih mališana bez roditeljske zaštite. Očevi i majke izgubili su život u gorskim vrletima Kozare kao pripadnici partizanske vojske, suprotsavljene ustaškom režimu NDH i Wehrmachtu, ili su kao zarobljenici internirani na rad u Njemačku, Norvešku i druge zemlje pod njenom okupacijom. I dok su dječaci i djevojčice, ne samo srpske nacionalnosti, u udomiteljskim urbanim i seoskim obiteljima najčešće završili zanate ili se odškolovali za druga zanimanja, mnogo ih je naknadno pronašlo biološke roditelje. I dok velikosrpska propaganda za spašavanje ratne siročadi od Dijane Abexner Budisavljević, koja se za pomoć obraćala i A. Stepincu, otvorenim lažima, nevjerodostojnim filmovima i arhivskim dokumentima neuvjerljivo stvara srpsku heroinu, jednu i jedinu u plemenitoj misiji spašavanja ratnih siročića, NDH se uporno prikazuje kao zločinačka i socijalno neorganizirana država. Suprotno tome, arhivski dokumenti svjedoče o sustavnoj brizi za djecu u raznim resorima vlade ondašnje ratne hrvatske države, sve do ureda državnoga poglavara dr. Ante Pavelića, kojem je svakako najveći krimen što je gubitničku vojsku i goloruki narod ostavio u vjerolomnoj britansko-srpskoj i boljševičkoj klaonici.

Kardinalovo spašavanje tisuća kozaračke i hercegovačke djece

“Prihvatilište za djecu Sisak”, naslov je dokumentarnoga filma Nade Prkačin i Laudato televizije, koji je premijerno prikazan i u sisačkom Velikom kaptolu, odnosno ordinarijatu Sisačke biskupije, i koji mnogo objektivnije prikazuje plemenitu skrbničku ratnu ulogu kardinala Stepinca. Svakako objektivnije od onoga što je svojim filmom (i hrvatskim novcem) na celuloidnoj vrpci zabilježila isforsirana pulska filmska laureatkinja, nećakinja Dijane Budisavljević, Dana.  Podsjetimo još da je Prihvatilište Hrvatskoga Crvenog križa za djecu izbjeglica u Sisku postojalo 1942. i 1943., istih godina kada su u Zagreb u bijegu pred četničkim nožem, glađu i tifusom pristizali i potomci bosanskohercegovačkih Hrvata iz Rame. Bila su to teška ratna vremena, u kojima je kardinal Stepinac  primio 700 siromašne ramske djece na prehranu u Zagrebačkoj nadbiskupiji. O tome razdoblju i teškoćama s kojima se suočavao pravdenik među ljudima i svećenstvom od kasnijih nesposobnih vatikanskih prelata i srbijanske svetosavske propagande (Papa: “Veliki episkop i patrijarh Irinej” – op.a.) gotovo potpuno osporeni hrvatski svetac, knjigu pod naslovom “Oteto djetinjstvo” napisao je don Pavao Crnjac. Pa, iako mi je otprije bilo znano da je veći dio Hercegovaca bio ranije naseljen u Moslavini, prezime Fofić iz žrtvoslovne monografije Popovače privuklo mi je pozornost. Jednoga stasita i plećatoga dragovoljca Domovinskoga rata, kasnijega načelnika Granične policije u Policijskoj upravi sisačko-moslavačkoj, Matu Fofića, upoznao sam “u čizmama”, ratnih godina. Kazao mi je nedavno kako je Jure Fofić, rođen 1936. u Rumboku, njegov bratić, da je Jurina kći i danas stanovnica Moslavine, odnosno Kutine, gdje je u godinama Drugoga svjetskoga rata i divljanja četnika u ramskom zavičaju zbrinuto najviše, 130 hrvatskih hercegovačkih mališana. Bilo je to samo tridesetak kilometara – po aktualnoj komunističkoj Ikić Baničekovoj gradonačelnici – od dječjega “konclogora” Siska.

Bijeg pred četničkim nožem i glađu    

Nakon četničkoga pokolja, pljačke i paleža Ramljana, 1942. godine, zavladali su ondje glad i tifus, pa je blaženika naših dana mons. Alojzija Stepinca, kardinala i nadbiskupa zagrebačkoga o tešku stanju obavijestio fra Kazmir Ivić. Poglavar Crkve pozvao  je župnike i dekane zagrebačke okolice da u narodu vjerničkom oglase i pozovu obitelji spremne prihvatiti ratnu siročad iz Rame na prehranu preko zime. Polazak 359 djece iz zavicaja bio je izmedju 6. i 20. studenoga, a u Zagreb su zadnji došli 16. prosinca 1942. (podatak iz žrtvoslovne monografije Popovače dr. Dražena Kovačevića, a don Pavao Crnjac u knjizi “Oteto djetinjstvo” tvrdi da je polazak iz Rame do Sarajeva i uskotračnom prugom do Slavonskoga Broda bio oko sv. Kate 25. studenoga 1942.). Caritas Popovače  prihvatio je Juru Fofića (1936.), sina Ilijina, iz Rumboka. Elizabeta Nemet Ivku Stipić (1934.), kći Mijinu, Iz Kovačeva Polja, a Anka Puzlak Martu Stipić (1935.), kci pok. Mije, iz Kovaceva Polja. U Popovači je bila smještena i Ruža Tadić (1935.), kći Jurina, iz Jaklića (kasnije nestala – op.a.). Kod Marije Bastalić bila je Ljubica Jurić (1936,), kći Jozina, iz Kovaceva Polja, a kod Vilima Haligonje Nikola Jurić (1937.), sin Jozin, iz Kovačeva Polja, kod Kate Vujić Luka Stipić (1937.), sin Mijin, iz Kovačeva Polja. U Voloderu Caritas je prihvatio Nikolu Bošnjaka (1938.), sina Matešina, iz Orašca, kod Franje Deklemana bio je Mato Lovrić (1934.). Anicu Žutić (1932.), kći Jerka, iz Prozora prihvatila je Milka Janjić iz Ciglenice.

Plemenite obitelji Popovače, Volodera, Mikulanice i D. Vlahiničke

Zbog gladi, drugi konvoj 133 djece otpremljen je u Hrvatsku polovicom travnja 1943. Dragutin Delija iz D. Vlahiničke prihvatio je Ružu Oreč (1937.) iz Gornjih Višnjana, a Ivan Cvetko Marka Šarčevica (1934.), sina pok. Ivana, iz Prozora.

Prema popisu Ministarstva socijalne politike nove vlasti, iza rata, u Popovači su se nalazila preostala ramska djeca. Kod Marije Oblijan Anđela Bešker (1937.), kći Jurina, iz Rumboka, obitelj Barice Oblijan hranila je još Anđelka Beškera (1938.) iz Prozora, Elizabeta Nemet imala je Ivku Stipić (1934.), kći Mijinu, iz Kovačeva Polja. Kod Tome Mikulića iz Rajčevca bila je Marica Bešker (1936.), kći Jurina, iz Prozora, kod Imbre Mikulića Mirko Bešker (1935.), sin Matin, iz Prozora, kod Stjepana Mikulića Jure Fofic (1935.), sin Ilijin iz Rumboka, kod Franciske Golubić u Mikulanici Anđela Bešker (1938.) iz Prozora, u Voloderu kod Kate Drvodelić i Franje Deklemana bio je Mate Lovrić (1937.) i Mate Lovrić (1934.) iz Orašca.

Očekujući da će se našem uredništvu javiti preživjeli bivši mališani, članovi obitelji udomitelja i oni koji nešto znaju o sudbinama ramske ratne siročadi u Moslavini, spašene zalaganjem kardinala Stepinca, te institucija Katoličke crkve i NDH prije 77 godina, rado ćemo njihova sjećanja objaviti. T