MOSLAVCI GINULI U ČETIRI VOJSKE

MOSLAVCI GINULI U ČETIRI VOJSKE

28. prosinca, 2019.
Print Friendly, PDF & Email

 

 

U ovom mirnom dijelu Moslavine – bez stvarnih ratnih djelovanja 1941.-1945. – život je izgubio svaki deseti stanovnik današnjega administrativnoga grada Popovače, njih 956. U Gornjoj Jelenskoj najviše, 128, Strušcu 90, Potoku 95, Osekovu 97 i Voloderu 115 Hrvata. Nije stoga čudno što se dragovoljac ZNG-a/HV-a i Domovinskoga rata, predsjednik tamošnjega Ogranka Hrvatskog domobrana, Slavko Davosir, uporno i svojski zalagao za trajno obilježavanje predugo prešućivanih stratišta i grobišta poginulih civila, ali i onih u različitim vojnim odorama

Napisao: Josip Frković

U više gradova i mjesta Sisačko-moslavačke županije tijekom prošle i ove godine predstavljeno je iznimno vrijedno djelo Sisačke biskupije “Popovača tijekom Drugoga svjetskog rata i poraća, 1941.-1947.”. Autor je ukoričenih osam stotina stranica dijela tragične hrvatske povijesti doc. dr. sc. Dražen Kovačević.

Taj je sveučilišni profesor i forenzički stručnjak Neuropsihijatrijske bolnice dr. Ivan Barbot, koja u Popovači djeluje osam i pol desetljeća, napisao i uredio više knjiga. Uz ovo djelo, autor je u osam godina za realno prosuđivanje koristio bogatu arhivsku građu, od vojnih dokumenata, sudskih spisa, matičnih knjiga, školskih i župnih spomenica, ne zanemarujući ni mjesnog kroničara Ivana Vinceka, dapače. Recenzent Đuro Vidmarović ocijenio je da ovo najopsežnije Kovačevićevo djelo bez ideološke pristranosti ispisuje imena 956 žrtava, doslovno onih od Jasenovca do Bleiburga. Uz ratne, ali i znatne poratne okolnosti svaki deseti stanovnik na popovačkom području izgubio je život. Podsjetio je: civilizacijski svaka žrtva, a posebno neosuđena, a tih je zapravo najviše, zaslužuje dostojan pokop i spomen. Ova knjiga im se odužuje. Zahvalio je nakladniku, Sisačkoj biskupiji, koja je u svojoj ediciji Hrvatski martirologij objavila među naslovima do sada najopsežnije djelo. Zapitao se gdje su u takvoj objavi državne, kulturne i znanstvene ustanove. 

956 ratnih žrtava Popovače

Recenzent dr. sc. Zdravko Dizdar ukazao je da je u novijoj hrvatskoj historiografiji autor smjelo i među prvima oslikao vrijeme od 1945. do 1947. godine. Dao je, a što u novijoj hrvatskoj povijesti traži daljnja studiozna istraživanja, represivno djelovanje uspostavljene komunističke vlasti. Činjeno je to nemilosrdno prema onima koje je režim smatrao stvarnim neprijateljima, ali dobrim dijelom i njihovim tek mogućim potencijalnim suradnicima. Urednik knjige dr. sc. Mile Marinčić naglasio je značaj bogatog sadržaja s etične strane. Ona se osjeća kod svake žrtve bez glorifikacije ili osude pojedinih zbivanja. To knjizi daje najvažnije – objektivnost. Autoru je na djelu, a organizatorima, Župi sv. Alozija Gonzage i Ogranku Hrvatskog domobrana na promociji zahvalio gradonačelnik Popovače Josip Mišković. Tako je prigodom promocije Kovačevićeve knjige napisao kutinski novinar i predsjednik Ogranka Matice hrvatske, Dragutin Pasarić.

Kao što je rečeno, u ovom mirnom dijelu Moslavine – bez stvarnih ratnih djelovanja 1941.-1945. – život je izgubio svaki deseti stanovnik današnjega administrativnoga grada Popovače, njih 956. U Gornjoj Jelenskoj najviše, 128, Strušcu 90, Potoku 95, Osekovu 97 i Voloderu 115 Hrvata. Nije stoga čudno što se dragovoljac ZNG-a/HV-a i Domovinskoga rata, predsjednik tamošnjega Ogranka Hrvatskog domobrana, Slavko Davosir, uporno i svojski zalagao za trajno obilježavanje predugo prešućivanih stratišta i grobišta poginulih civila, ali i onih u različitim vojnim odorama. 

Tri masovne grobnice Osekova

Kad je riječ o „crvenom Osekovu“, kako to naselje između Lonjskoga polja, magistralne cestovne i željezničke prometnice te obronaka Moslavačke gore, nerijetko nazivaju povjesničari i viktimolozi, ondje je uporni istraživač arhiva dr. Kovačević abecednim redom zabilježio 97 smrtno stradalih; onih poniklih u Osekovu, doseljenih zbog službe ili bračne zajednice podno vitkoga zvonika župne crkve sv. Ane. Njihovo će stradanje trajno obilježiti Bijeli križ istine, petnaesto spomen-obilježje Sisačke biskupije, Sisačko-moslavačke županije i sisačkoga, odnosno popovačkoga Ogranka Hrvatskog domobrana, stoljeće i pol’ stare udruge koja njeguje plemenite nacionalne obrambeno-vojničke tradicije još iz vremena Austro-Ugarske Monarhije. Ali i o postojanju triju masovnih grobnica onih, poginulih za osobne životne i nacionalne ideale u domobransko-ustaškim, njemačkim ili pak partizanskim odorama. U Gajbrejčeku nepoznati njemački vojnici, u VinaticiBrezovičkom gaju je grobnica 250 žrtava, a u Osečkom gaju 50 civila iz raznih krajeva Hrvatske, odnosno hrvatskih vojnika, blajburških povratnika s mučeničkih križnih putova komunističke partizanske vlasti, od Austrije i Slovenije. Tekst spomen-ploče podno bijeloga križa podsjećat će putnike i namjernike i na velik broj neznanih Hrvata poginulih u Lonjskom polju u osvetničkom naletu partizana na goloruke domoljube. 

Domobranski zbor i partizanski logor

I dok kolekcija Zvonimira Despota Ratni zločini i masovne grobnice iz Drugoga svjetskog rata i poraća spominje lokaciju Brezovičkoga gaja, izostavljajući onu u Osečkom gaju, možda je dio od 150 stradalih u Lonjskom polju (Posavina) usmrćen u Trebežu. Napominjemo da je popis stratišta i grobišta žrtava jugokomunizma evidentiran istraživanjem i verificiran temeljem nalaza viktimologa i forenzičara MUP-a Republike Hrvatske. Dodajmo da je u Popovači Hrvatima tragične 1945. djelovao i partizanski zarobljenički logor s pet tisuća uznika (poznati su zarobljeni domobrani bili dirigent Lovro pl. Matačić i glumac Viki Glowatski, nap. a.), u kojemu je poginuo dio građana iz cijele Hrvatske, pa i tzv. križara koji su se šumskom ilegalom suprotstavljali nasilnoj komunističkoj i bezbožnoj „narodnoj vlasti“. Uostalom, lokalno stanovništvo toga dijela Moslavine spominjalo je u poratnom razdoblju ukope zarobljenika u nasipu prometnice-nadvožnjaka do autoceste. Prikupljanjem podataka o ratno-poratnim stradanjima naših ljudi za Hrvatski martirologij biskupa mons. Mile Bogovića, zabilježeno je mnogo toga zahvaljujući vjernicima iz Župe sv. Mihovila u Velikoj Ludini (i D. Vlahinička), sv. Ane u Osekovu (i Potok, Stružec i D. Jelenska), Gornja Jelenska (i Moslavačka Slatina), sv. Antuna Padovanskoga, Voloder (Ciglenica i D. Gračenica), sv. Alojzija Gonzage, Popovača (i Podbrđe i Ravnik).  

Od partizana Stjepana Acela do žrtve civila Ljudevita Adrineka

U dosadašnjem tijeku traganja za istinom o komunističkim zvjerskim zločinima nad Hrvatima, koji su bez izuzetka željeli svoju slobodnu državu i oružjem ju branili od divljega svetosavskog čopora s istoka, primjetna je jedna od važnih konstanti velikosrpskoga projekta etničkoga čišćenja „svih srpskih zemalja“. Riječ je o likvidacijama hrvatske (i muslimanske) mladeži tek stasale za vojsku. Na abecednom popisu Osekovčana smrtno stradalih u civilu, odnosno u tri ili čak četiri vojske, nalazi se 18-godišnji Stjepan Acel, sin Florijana i Kate Gregorić. Matična knjiga župe u Osekovu zabilježila je da je Stjepan Acel poginuo 3. studenoga kod Slatine, kao pripadnik partizanske vojske. Tijelo mu je preneseno iz Srpskoga Selišta 24. veljače 1946. i pokopano na mjesnom groblju. Ime mu je urezano na spomen-ploči borcima tzv. NOR-a u Osekovu. Kako su se smrti u ovom dijelu većinski hrvatske i katoličke Moslavine zbivale u okolnostima „akcije na reakciju“ – kako to vrlo ilustrativno primjećuje dr. Kovačević – civil Ljudevit Adrinek (62), kovač zanimanjem, gine 23. srpnja 1943. od rafala brutalnih banovinskih partizana. Pokopan je dan kasnije na župnom groblju, uz molitve vlč. Antuna Rantaše. Iako je pri opisivanju okolnosti stradavanja Osekovčana autor žrtvoslovne monografije Popovače i okolnih naselja koristio velik broj fusnota, za Ivana Aralicu (45) zapisuje da je ubijen zadnjega dana siječnja 1943., pretpostavimo od partizanskih osvetnika, a pokopan je na groblju rodnoga sela.

Ginuli i u sukobu s križarima

Sedam dana ranije smrtno je od istih egzekutora stradao Ivan Bastalić (62), a njegov prezimenjak Stjepan ubijen je u svom domu u Vidrenjaku. Mijo Belić, Hrvat iz Osekova, poginuo je 6. kolovoza 1943. u partizanskim redovima kod Daruvara, dok je Stjepan Bertol iste godine život izgubio u Našicama. Drago Bertović bio je žrtva fašističkoga terora, o čemu svjedoči i spomen-ploča u Osekovu. Zvonimir Bezjak (25), milicijski poručnik i zapovjednik milicijskih snaga kotara Bjelovar, poginuo je kod Kutine 18. ožujka 1946., u oružanom sukobu s križarima. Marko Bistrički (39) gubi život 1942. kao domobranski vodnik, u borbama kod Bihaća. I Đuro Blašković (29) pogiba 1942., u redovima Oružanih snaga  NDH u Bosni. Valent Borošak je bio pripadnik ustaške vojnice, a 1945. nestao je na križnom putu i maršu smrti. Tomo Brcković (35) bio je partizanski vojnik, poginuo je 31. siječnja 1943. u Osekovu, a tijelo mu počiva u rodnom selu. I drugi Tomo Brcković (40) poginuo je u sukobu s ustaškim detektivima iz Zagreba, 25. veljače 1943. u Osekovu. 

Osim spomenutih Belića, Bertola i Brckovića, imenu crvenoga Osekova pridonijeli su i poginuli partizani Hrvati, Ivan Carek, Mato Cetin, Andrija Dugorepec, Josip Grabić, Ćiril Gregurec, 19-godišnjaci Josip i Zvonko Horvat, Stjepan Hrustić, Stjepan Ivančić, Josip Jambrešić, Boris Lojen, Stjepan Maček, Stjepan Mikac, Pavao Orešković, Barica Perko, Ivan Prigorec, Slavko Špekonja, Dragutin Štruklec, Hubek Tomašić, Vladimir Tomek, Stjepan Torman, rodjeni Čeh Ivan Turas, Slavko Turas, Stjepan Turčin i Marija Vincar Gilk. Koliko su spomenuti i ostali partizani Osekova djelovali protiv svojih suseljana suprotnih opredjeljenja ili sudjelovali u zločinima, na temelju arhivskih podataka sada je teško spomenuti.

I popis onih Osekovčana koji su ginuli u obrani NDH je podugačak. Rođena Čeha Rudolfa Flekača (27) partizani su ubili u Osekovu 1. ožujka 1943. Đuro Gregurec (39) ubijen je 1945. u logoru Lepoglava. Stjepana Haligonju (44), HSS-ova suradnika ustaša,  likvidirali su zadnjega dana siječnja 1943. Zvonka Horvata (21), domobrana iz Crkvenoga Sela, ubili su partizani u Podgariću. Barica Lipšanski (65), Josip Nađ (37) i Mara Nađ (38), ubijeni su kod svoje kuće od partizana. I Emerik Ratkajec (77) strijeljan je od partizana s Banovine. I njegov imenjak i prezimenjak Emerik Ratkajec, pripadnik ustaške vojnice, nestao je na križnom putu 1945. Domobran Mijo Ratkajec ubijen je od domobranskih stražara ispred crkve sv. Ane jer pri povratku iz sela nije znao lozinku. I Maks Ratkajec, domobranski vojni invalid, poginuo je kao žrtva partizanske osvete 1943. u Lonjskom polju.  T

Još nema komentara

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

<