MESSI NOGOMET PRETVARA U UMJETNOST

MESSI NOGOMET PRETVARA U UMJETNOST

6. listopada, 2018.

Kako je el pulga igrao, ovu tešku, ko sam vrag, tekmu! U stilu. S puno lakoće, ali i  trke. I –borbe. Krvavih očiju. Pa, to je  i obećao. I, to pokazuje. Pet euru-golova, samo ove jeseni. Zrelih ko’ žute kruške. I, jedan apendiks: golčina večeri je –  praf’ za praf’ –  po starim purgerima, bila –naša: Ivan Rakitić. Naletio na jedan odbijanac i, s dvadesetak metara stisnuo je – školski. Vanjskom stranom stopala (ko’ Francek  Wolfl). Okrznuvši gol- štangu  lopta se  zavukla  u mrežu. Neobranjiva. Iako, pod zakletvom davnih vremena, tvrdim:  Zvonko Monsider, opet, naš Hrvat to, ima. Ne brani. Lovi…!

Napisao: Zvonimir Magdić

Wemblejski Messi, protiv Tottenehama, u 4 – 2 Barcelone je dosad, možda, i njegovo remek-djelo. Dva gola, dvije gol-štange. I – igra. Velika. Bez kraja i konca. U napadu, u sredini. U servisu, kruženjima. Duplim-pasovima, pucanju. Čak,  i u štartu.Čudo.Najbollji, danas. U svijetu. Ispred Neymara i Ronalda. A Hrvatu Modriću, on je dao svoj glas za najboljeg, na globusu. Utoliko, sve skupa, više…

Messi, prvi nogometaš svijeta – tri glasa – Modriću

Živ ponosit, jak prkosit…(Šenoa,  Zagrebu), stoji samo jedan. Jedincati. U, ovom svijetu ludila, koji drži atomsku bombu u plitkom džepu od traper-hlača. Mogla bi ispasti, svakog časa. Kome? Jedino je pitanje. Oni, po takozvanim regijama, strepe. Hrabri, jasno, mudri i pametni (Stevo Culej) već su ponudili ‘rat’. Svaki Hrvat u susjedstvu sa Srbijom, mora navući ‘pancericu’. Očistiti prvu pušku koju ima. I biti – spreman. Jasno – Za Dom. Devedesete su nas vlovili gole i bose, u tenisicama. Sad imamo i F-16, koji deru hrvatsko nebo… kakvi su, ostarjeli, takvi, nisu naši, izraelski, ali su – tu. I sami vidite,  ostavio  sam asfalt, ja sam u prašumi.Džungla.I ne samo na asfaltu. U –  kuhanciji –  koja se,s one strane obećava, pod viskom naponom grožnje. Ostavio sam ovu jezivu temu,temu dana. Vraćam se u mirne vode športa.Nogometa..Ako, niš ne – pukne. Vamos! Ajmo! Silno sam sretan. Taj, o kojem se mora,poslije londonskog Wembleya i igre Barse i Spursa (2:4), u Ligi prvaka, obnoviti čisti roman. ko Leon Messi – piše ga,  godinama. Pet euro- zlatnih lopti. On, jer nema boljeg. Briljirao je onom, rafiniranom brazil – tehnikom Neymar za Paris St. Germain, protiv ofucane bgd- Zvezde, s tri gola, jedan ljepši od drugog, ali Srbijanci nisu A-kategorija. Drugi razred. Bilo je francuskih šest, a moglo je  i deset. I – više. Mladi Mbappe nije bio pri udarcu. Ali, u čitavom nizu, pravih prilika. No, Messi je bio u ronilačkoj opremi. I, spreman disati na – uzdah. Jer, on je sada, ne samo nogometni vođa, on je pravi – kapetan. I to, slavne FC Barcelone. Za nju znam od svoje pete godine. Pa, nije li ju – puknul, one, dvadeset treće izmaklog dvadesetog vijeka, na Les Cortsu, u Barceloni naš dragi Gradjanski. 1 – 0. Golom, Brace Babića. I vušel u brzi vlak, orient – ekspres, euro-nogometa. A Messi je položil’ zakletvu tom, silnom Camp Nou, na kojem sam bil, tko zna koliko puta, još za života Generlassimusa, kojeg, ova vladajuća kom-vlast, u Hispaniji, izbacuje iz Doline palih. Valle de los caidos. Ludnica. „Bit ću vam kapetan. Pravi. Za svakog suborca, za svaku loptu. Idemo tamo, pa bilo gdje da puca.“ (Messi). Pljesak koji nije prestajao. I, pokazalo se točnim, new Man. Novi čovjek. Opasan. Zagrižen. Ide u tučnjavu. Bori se, za svaku loptu. Juriša. Napada. Protiv londonskih ‘pjetlova’, na Wembleyu, bio je razdražen. I – miran. Do apsoluta. U svom trenu. Razigran: nasilan. Sada, više, zabijeni gol ne slavi samo s Nebesima, uzdignutih ruku, sjećajući se, po zapisima, svoje bake, nego ide –  raširenih ruku, stisnutih šaka – gledalištu,aficionadosima blau – granitnim. Modro-granitnim! On je, te silne večeri, držao šah- partiju. Simultanku.Nadigrao je sve i – svakoga. Nije čudo, barcelonski ‘Sport’, dao mu je čistu – desetku. Ja sam, stoposto – za. Iako sam vidio i Bobeka i Di Stefana. Kane je zabio, ali na tome je (o) stao. Messi je sprašil – dva, uz dvije silne golštange, koje su se tresle, tamo gdje treba, u samom dnu. U korijenu. Daleko od prstiju palog i – ispalog – golmana. U jednom trenu, došlo je do jedne ‘ mrtve točke’. 2:3. Englezi, ne gutam ih, ali mogu potegnuti. Minute se pale u duboku završnicu. Broje se o sekunde. Napetost je silna. Wembley urla: ‘You are not alone…’!Izravnanje? Ne! Messi zema loptu i dela sve kaj treba. Iz bogodanih knjižurina. Igra – dupli, na koji ulazi i pasira, onak kak samo on to zna: skrećući! Ne gruvajući. Četvrti gol. Valverde je uzdahnuo rikom, do zadnjih redova. Pao mu je kamen, sa srca. To! Leon!I – kraj. Jedna večer  – Faunova. Messija.

Nogač i umjetnost

I onda se sjetim: taj momak, najbolji nogometaš svijeta, ovog trena, koji se, međutim, mjeri dugom, izlizanom, povijesti, godinama, u izboru najboljeg nogometaša svijeta u ‘osamnajstoj’, godini ruskog mundiala, dao je tri glasa Hrvatu, Luki Modriću! Visoka ocjena. S najvišeg mjesta. Messi. U ‘selfu,’ s Rakijem. Našim dečecom. Kako je el pulga igrao, ovu tešku, ko sam vrag, tekmu! U stilu. S puno lakoće, ali i  trke. I –borbe. Krvavih očiju. Pa, to je  i obećao. I, to pokazuje. Pet euru-golova, samo ove jeseni. Zrelih ko’ žute kruške. I, jedan apendiks: golčina večeri je –  praf’ za praf’ –  po starim purgerima, bila –naša: Ivan Rakitić. Naletio na jedan odbijanac i, s dvadesetak metara stisnuo je – školski. Vanjskom stranom stopala (ko’ Francek  Wolfl). Okrznuvši gol- štangu  lopta se  zavukla  u mrežu. Neobranjiva. Iako, pod zakletvom davnih vremena, tvrdim:  Zvonko Monsider, opet, naš Hrvat to, ima. Ne brani. Lovi…! Kužite. Je li Messi, za tolike jest, najbolji svih vremena? Ja ne znam. Osobno nisam, unatoč ovog vemblejskog horora, za takav dekor. Ni kolajnu. Bilo je boljih. Da ne jurcam: Di Stefano. Ipak, danas, kad je nogomet gotovo ‘kihnuo’ u visinama super-klase, kad se  – zvijezde –  traže po sunčanom nebu i jasno, ne vide se,on je – Messi –  primus inter pares. Među jednakima – prvi.Najbolji.Uživancija.Kako se samo poigrava ‘ unutra,’ s tim zehcenerom. U ‘ kaznenjaku’.Tu je doma. Lepo mi je govoril Štef Bobek, igrač Gradjanskog, moj Trnjan: ‘ Znaš, Zvonko, di’ ti počinje igra. Ona prava? Na dvadeset, od gola! ‘Da mu je obrijati bradu, Messi bi bio svježine, potrero- dječaka. jer, on jednu igru – nogoš’ –  pretvara u – umjetnost. Govorio je nekada i još davno, slavni Azzurro,  Pepino Meaza: il arte! Messi je – artist. Bez premca. Unatoč zagriženog  daha u leđa –  i Ronalda i Neymara. T

Još nema komentara

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.

*

code