PUT DO OKUPLJANJA NARODA SVIJETA

PUT DO OKUPLJANJA NARODA SVIJETA

27. listopada, 2013.
Print Friendly, PDF & Email

 

Un patrouille in bufferzone
Ljudi uvijek imaju više sličnosti nego razlika

 

Napisao: Mirko Vidović
Dan Ujedinjenih naroda (24. listopada) obilježava se i proslavlja kao poseban datum diljem svijeta ! U raznim emisijama učtivo se govori i raspravlja pritomu mnogi građani svijeta sudjeluju u kojekakvim kulturnim priredbama okupljeni baš kao prijatelji iz cijeloga svijeta međusobno komuniciraju i upoznaju nove kulture i postignuća koja povezuju čitavu Organizaciju Ujedinjenih naroda.

ZAKON JAČEG
 
Ostavljajući postrani razne teorije koje nastaju svako malo kad se u površinskom sloju zemlje pronađe neka nova lubanja bića koja su živjela prije milijuna godina, stoji potreba da se zapitamo : kako shvatiti srodnost ljudskih bića koja žive na planeti Zemlji i ma koliko bio njihov civilizacijski način organiziranja suživota.
 O tomu kako je bilo ljudskih grupa na svakom dijelu zemlje od najstarijih doba govori arheo-antropologija upotpunjavajući se znanošću o Čovjeku u sirem smislu. Od europskih Helveta do ljudi u Papuaziji ima daleko više sličnosti nego li razlika, a postoji i identičnost u njihovoj ljudskoj svijesti koja razlikuje u svojim postupcima ono što je korisno od onog što je štetno i živi na mogući način, ali životom smatra najveću vrjednotu postojanja.
 Ipak kako je došlo do množenja izoliranih ljudskih grupa i njihova razlaza s matičnog tla na razne strane u potrazi za 'vitalnim prostorom' o tomu također postoje mitovi i izblijedjela predaja, ali i tragovi koji omogućuju učenim ljudima da u koordinatama doba/prostor ustanove tragove migracija i način preživljavanja, kako onih koji su na tlu svoje postojbine na kojoj su se ukorjenili i organizirali svoj opstanak u suživotu srodnih, tako i nomada koji su u svom seljakanju i potragom sredstava za opstanak naišli na sjedilačke nasobine i počeli im otimati dobra, zatim i zemlju i sa starosjediteljima se miješati i stvarati nove sinteze krvi i kultura.
 Već su prilično obogaćeni sadržajem pronalasci tragova starih civilizacija, stoga je moguće govoriti o sve češćem i rasprostranjenijem miješanju različitosti u kojima je osvojena područja trebalo organizirati ali tako da se jači nađu na vodećim položajima i osiguraju red i rad, a u prvom redu – obranu tako organizirane zajednice od mogućnosti provale nomada pljačkasa a kasnije i i to kako civiliziranih osvajača.
 Postoji niz mogućnosti da se ustanove tragovi kretanja ljudskih grupa (i u Antici), ali je još uvijek nije dovoljno jasno što je bilo s pokorenim narodima koji su imali razvijenu kulturu i razrađen izražajni i komunikativni govor (i pisanu riječ), nakon što su barbari njihovu zemlju osvojili, pokorili, opustošili i na njoj strukturirali drugačiji način supostojanja. Odluka Oktavijana Augusta da zabrani javnu a kasnije i privatnu uporabu drugih jezika u korist latinskog, dovela je u nizu stoljeća do paljenja čitavih pologa pisane riječi po onim zemljama na koje se je protezala rimska vlast.
 Ali u takvim suodnosima kad ni najorganiziranije carstvo koje je uspostavljalo diktaturu na svim potlačenim narodima, dolazilo je sve česće u zamahu ekspanzije do potreba nagodbe s onima koje nije bilo moguće pokoriti vojnom silom. Do daljnjega.
 
 USAGLAŠAVANJE ZAKONA
 
Zna se da je u nizu varljivih ratnih sukoba na Bliskom i srednjem Istoku bilo i teških ali ne rješenih ratova, koji su iscrpljivali strane u sukobu i dovodili do Ugovora o primirju ili o miru. Takav slučaj bio je sukob izmedju Hitita i Egipćana kod Kadesha oko godine 1274. na prostorima Galileje. Tad je sklopljen sporazum da se obje strane vrate na početne položaje. Nije poznato da je taj sporazum kasnije poništavan. Pravedni dogovori su smatrani voljom neba i proslavljani su kao vjerski događaji.
 Ipak Hititsko carstvo postalo je sastavnim dijelom Medskog kraljevstva i sve svoje posebnosti nastavilo je ostvarivati u ukupnosti suživotaraznih pa i raznorodnih plemena stare Medije. Egipatsko pak carstvo došlo je u doba Darija Velikog pod vlast Perzijanaca. Udružene u zajednoštvo brojnih naroda proizišlih iz raznih rasa s najrazličitijim običajima, vjerskim nazorima i pravnim propisima sve sastavnice Nadkraljevine Medije i Perzije uspostavile su svoju vlast nad više od trideset doskorašnjih kraljevina od Indusa na istoku do Atlantika na Zapadu. To je bilo medo-perzijsko Svjetsko Carstvo.
 Makedonija je bila zapravo država  ilirskih Dorana s posebnom vojno-političkom pa i običajnom kulturom koju je preko svojih filozofa prenijela na Helladu, a preko nje na sveukupni Helenski svijet, a na kraju i na Rimsku imperiju po onoj Horacijevoj : Graetia capta ferum victorem coepit ut artes intulit i agraesti Latio.
 
ILIR BATON

U području oko Jadrana dolazilo je do sukoba između rastućih komglomerata plemena i naroda – kako sjedilačkih na Ilirskom izvornom tlu, tako i nomadsko-osvajačkim i promjenjivim dijelovima južnijih krajeva u kojima je rimski Senat donosio odluke i slao udružene vojne formacije (legije) da provede u djelo. To odjelotvorenje zamišljenih pravnih normi u sukobu s tradicijskom pravom sjedilačkog pučanstva je dovelo do dva Ugovora o ne napadanju, a prvi takav ugovor je potpisala ilirska kraljica Teuta preko svog vojskovođe Dmitra Hvaranina (oko 215. godine). Taj ugovor je pokrivao pomorske odnose dviju ugovornih strana, ali je Rim nastavio s pretenzijom osvajanja ilirskog kopna. Nakon Građanskog rata koji je započeo u Cezarovo doba i prišao kraju u pomorskom sukobu Antonija i Kleopatre s Oktavijanom i istarskim strategom Agrippom koji je spasio jedinstvo imperije pobjedom kod Actiuma. Rim je poduzeo vojne napore upokoravanja sjevernijih područja, posebno na ilirskom tlu kao tranzitnom području prema Germanima i Dacanima i Tracanima, došlo je do strateških pogrješaka Rima koji su izazvali i oveće kopnene ratove u kojima je Daisitihatski Veliki Župan (Baton) prodro u Italiju i opustošio čitav sjever koji je Cezar zauzeo onkraj rijeke Rubico. To pustošenje se je smirilo nagodbom nakon koje se je Baton vratio u svoju zemlju, ali Tiberijev prodor u unutrašnjost Pannonije stricto sensu, doveo ga je u Batonovu klopku, kad je sklopljen novi Ugovor izmedju Rima i vodećeg Ilira Batona godine 9. nakon Krista. Od tad su s obje strane Jadrana vladali odnosi savezništva u kojem je diktatura kao rimski način vladanja Imperijom sve više slabio pa su Iliri preuzeli vrhovnu vojnu i političku vlast i stratešku središnjicu izmjestili iz Rima na Bospor.
 Dioklecijanove Reforme su Rimsku Imperiju (diktaturu) pretvorile u savez civilizacija, nacija i jezičnih zajednica. Rivalstvo između Rima i Konstantinopolisa trajalo je do prodora barbara koji su to rivaliziranje iskoristili i u doba Odoakara, srušili Rimsku Imperiju. Rimsku diktatorsku silu nadživio je savez civilizacija oko Carigrada i trajao je čak i nakon raspada Istočnog i zapadnog dijela Imperije – zapravo još tisuću godina. Pad Carigrada pod Osmanlije bio je i kraj i istočnog dijela stoljećima dugovječnog Rimskog Carstva.
 Tad je počeo sukob civilizacija – istočne koju je predstavljalo Osmalnijsko carstvo kao nastavljač Perzijske epopeje, i disparatnih pokušaja europskog zapada da pod duhovnim autoritetom pape okupi opet oko Rima vojne snage koje će suzbijati stoljećima prodore s istoka.
 
 FORMIRANJE MANJIH CARSTAVA NA ZAPADU EUROPE
 
Sa sjevernih krajeva Europe, krenule su jake osvajačke i pljačkaške horde barbara i na jugu, snagom mača i željom za pljačkom, a kasnije i za dominacijom, organizirale su svoje kraljevine slične onima na sjeveru, i kasnije obogaćene zatečenim substratima počele su se otimati i međusobno za plodnije krajeve i strateške pravce kretanja i prometna čvorišta. Tako su nastale, u drugom tisućljeću europske kraljevine i o njima ovisne kneževine koje je povezivala u Europi već naveliko ukorjenjena kršćanska vjera.
 Europske kraljevine su se otkrićem Amerike počele ubrzano proširivati po otkrivenim i osvojenim zemljama Novog Svijeta. Skoro sva novonastala europska carstva postala su veća od svojih matičnih zemalja, a ne dugo nakon novih kolonijalnih sukoba i proširivanja jačih i vještijih osvajača i veća od onodbnog Rimskog carstva pa i medoperzijskog svekraljevstva.
 Na europskim prostorima zavrgle su se središnjice novih imperija i njihovo rivaliziranje s nakanom da jedni podvrgnu pod svoju vlast druge, pa i sve druge na starom i otkrivenom svijetu, postala je opsesija stratega koji su se poznavali, surađivali, međusobno ženili, ali nikad se nisu prestali bojati jedni drugih i spremali su svoje vojske za učvršćivanje vlasti nad osvojenim prostorima, proširivanjem vanjskih granica novim ratovima i, kovanjem planova za obračun s rivalskim imerijima koje su imale središnjice u Europi.
Već od Crkvenog Raskola i političkih trvenji među kršćanskim vladarima u samoj Europi, Sveta Stolica je počela igrati i ulogu Političkog arbitra. Ono što je Katolički Rim priznao ili potvrdio bilo je primano kao (Roma locuta, causa finita). To je zapravo bila prva međunarodna institucija za koordinaciju poslova niza europskih država i to stoljećima.
Dok je postojao upliv Rimske crkve na sudbinu država koje su priznavale i prakticirale katoličku vjeru, a zatim kad je snaga običajnog prava i protukršćanske tradicije novih jakih carstava u suodnosu Rimskoj crkvi pokornih vladara – javile su se i tu centrifugalne smjernice. Opet je u pitanju bio suodnos prinude centralne sile i želje rubnih carstava da o samima sebi vode računa. Nakon digresije kršćanstva u Engleskoj, javio se je i protestantizam pretežno germanske emanacije, a to je ojačalo oprez i samosvijest pravoslavnih država koje su priznavale svog Carigradskog patrijarha uglavnom kao vjerskog arbitra.
 
DVOSMJERNA ULOGA MEĐUNARODNE RAZMJENE DOBARA
 
Zaista, vjera je sve više postajala povod za rastuće (ne)povjerenje prema političkim vlastima država koje su smatrale da je sloboda najveće bogatstvo jer omogućuje stalnu težnju k boljitku, što je teško ako ne i nemoguće u uvjetima ovisnosti. Trgovački putevi nisu više vodili iz rastućih velesila Kine i Indije, preko Perzije u Europu s najboljim klimatskim uvjetima za proizvodnju hrane za svoje rastuće stanovništvo. U toliko više što se je u doba vladavine Burbona u Francuskoj broj pučanstva smatrao garancijom dostatne obrambene sile, a i sile koja će među europskim kraljevinama i minijaturnim carevinama započeti veliku utrku za podjelom svijeta.
Otkrićem Amerike došlo je do frenetičnog osvajanja 'nicijih zemalja' u Trećem svijetu. I u tomu je Sveta stolica jedno doba imala pravo prve i zadnje presudne riječi, ali s anglikancima, protestantima i pravoslavnim, ali i islamskim svijetom zahtjevno je bilo provesti u djelo nekadašnju maniju Rima da vlada čitavim svijetom po svom nahođenju.
U tim uvjetima upliv na druge države određivalo je brodovlje – vojno i trgovačko. Ono je donosilo bogatstva ali i jamčilo uspostaljenu vlast po kolonijama. Sukobi na europskim morima i na kopnu postali su nemilosrdni i nadasve krvavi. Stvaraju se razne antante i savezi, ali devetnaesto stoljeće donosi posve novu i ne očekivanu situaciju u mentalitetu europskog čovjeka, a to je ateizam. U početku tek kao povod za hlađenje odnosa prema vjerskim prvacima i pobožnim vladarima, a kasnije iz ateizma proizlaze ideološke postavke koje nastoje zakljucati ljudski mozak deterninizmom koji proizlazi iz dijalektike materijalizma do te mjere da sebi daje pravo da u funkciji svojih opcija u budućnosti iskrivljuje povijest i filozofske poznate postavke.
U toj klimi dolazi do razumljive potrebe smanjivanja tenzija među vjerski obilježenim civilizacijama. Stoga povodom završetka Rusko-Turskog rata oko Krima, događa se iznimnost – Berlinski kongres na kojem se Osmanlije odruču većeg dijela posjeda u Europi, a među kojima i jabuke razdora između tri velike vjere: katoiličkom, pravoslavnom i muhamedanskom. To je bio i prvi svojevrsni savez europskih država koji je kako to nazva Stjepan Radić u svojoj brošuri ' Živo hrvatsko pravo na Bosnu i Hercegovinu – « europski organ zajedničke uprave ». Radić je izrazio žarku želju da taj 'organ' ostane neka vrsta stalnog foruma na kojem bi se rješavali problemi među samim europskim državama, pa i europskih država s okolnim svijetom.
Nakon utanačenog suglasja raznih vjerskih obilježenih civilizacija javlja se opozitivnost svakoj vjeri i propovijeda se nadmoć one ideologije koja će imati više pristaša – a te su ateisti počeli tražiti među onim pripadnicima običajne vjere koji su lako odbacivali svoja vjerovanja u korist dobro plaćenog posla, odnosno – obećanja da će svi imati dobro plaćen posao, i seljaci i radnici.
Ideje devetnaestog stoljeća u dvadesetom stoljeću su prešle iz virtuelnog u zbiljsko ponašanje ljudi i naroda. Prvi svjetski rat je posao sukob europskih imeperija, a završio je kao sukob između vjerskih zanesenjaka i ateizma. Germani su u ratu s Rusima poslali Lenjina u Petrograd u 'blombiranom vagonu'. Lenjin je u tom ruskom industrijskom centru načinio kaos i svrgnuo s vlasti dinastiju Romanovih, a kasnije izveo revoluciju po cijelom carstvu. Ta revolucija je imala pretenziju da se pretvori u svjetsku revoluciju, pak su tendencije krenule u pravcu Njemačke.
Njemačka se je tad nalazila u grču najžesćeg rata s Francuzima i to na francuskom tlu. U Njemačkoj su već učestala okupljanja ljevičara koji su pripremali njemačku revoluciju. Kad je to postalo očigledno, ljuto zaraćeni Francuzi su shvatili da bi nakon ' sovjetizacije' Njemačke, došao red i na Francusku, koji su aktivirali tajnu diplomaciju da nekako skrpaju kraj rata i upriliče mir na štetu onoga komu je ' sovjetizacija' postala – strateški boomerang.
 
 BRATSTVO PO SUDBINI
 
Prava, istinska vjera je od kad Čovjek postoji bila – stvar probuđene i djelatne svijesti. U ljudskom zametku već se nalazi program za buđenje savijesti koja treba koordinirati u svijesti informacije koje dobiva po instinktima, preko svojih ćutila i njihovo vjrednovanje – stvar opstanka. Od svih instinkta, čini se da savijest ne razdruživo bdije nad instinktom za samoodržanje, a sve drugo u instinktivnom životu sluzi za upotpunjavanje svijesti.
Stoga je i shvatljivo što se je u ateizmu prepoznala velika većina pučanstva svih staleža. To je bilo 'tijesto' pogodno za oblikovanje ideološko-političke magme o kojoj zdrav razum nije imao što mijenjati – ni osporavati ni dodavati. Ljudska masa postala je nešto kao 'Panurgijeve ovce' – ide tamo kamo ga zavede – ova gotovan. Masovna ateizacija imala je nešto od tendencije svođenja ljudskog društva na minimalni broj svjesnih ljudi, odnosno na vraćanje u faunu ostalih.
Pa kako je u svijesti svih ljudi (osobito onih koji nemaju izraženu vjeru) instinkt za samoodržanje postao misao vodilja u Sovjetskom Savezu u kojemu su i francuski intelektualci (poput Romaina Rollanda) vidjeli izdaju interesa 'radničke klase', zbog zastrašujuće gladi i beznđa. Masovni pomor od gladi u inače žitom bogatoj Ukrajini bila je najefikansija promidžba protiv vraćanja Čovjeka u stanje faune. Ali na smrt osuđena 'reakcija' nije bila samo pošast Ukrajina. Strogo zavedena cenzura u Sovjetskom Savezu sve do ne tako davno je filtrirala pa i od onog što je vani prodrlo – minimizirala i nazivala « antikomunističkom propagandom ». Najveći gadovi su bili oni pripadnici obavještajnih službi na Zapadu koji su i sami minimizirali te strašne istine sve do bjekstva Kravčenka i to baš u Francusku…
Dakle, od one pjesme 'Ustajte prezreni na svijetu' ostade refrain 'To je zadnja bitka…' Izgubljena na kraju i ona.

STVARANJE LIGE NARODA

Ali, kako vidjesmo – završetak Prvog svjetskog rata, odvijao se na brzinu i bez radikalnijih poteza na geostrateškom planu, uslijedio je upravo zbog opasnosti od raspada Europe u slučaju generalizacije Komunističke revolucije. Zanimljivo je da je na Versaillesku mirovnu konferenciju, s ciljem da poštedi Europu od općeg rata došao i američki predsjednik Wilson. Osobito je zanimljivo da je u siječnju 1918. američki Predsjednik Wilson prvi ponudio, u svom dokumentu od « 14 točaka » stvaranje Lige naroda kao bazu za održavanje mira u Europi putem samoodređenja ne slobodnih naroda. To bi mislio je predsjednik Wilson, stvorilo klimu za bolju suradnju europskih nacija, što bi podiglo i njihov standard i time dokazalo da je suradnja individualizma daleko bolja od kolektivizma koji zarobljava osobne snage i opcije.
Ali američki US Senate je odbio da ratificira 'Versaillski ugovor' a time i stvaranje Lige naroda. Liga Naroda je ipak organizirana s centrom u Genève, na obali jezera Léman u Švicarskoj. Lijepe stilske građenive Lige i danas ukazuju na to da je Europa imala smisao i za lijepo i za dobro, ali bez podpore Amerike sve je bilo manje više iluzija.
Iluzija jer se je ubrzo (već na sastanku u Rapallu u Italiji) manifestirala europska dvoličnost: Njemci su u strahu od Sovjetskog Saveza smatrali da je za njih najbitnije urediti dobre odnose s Moskvom i bez obzira kakvav sustav Rusi razrađivali u njihovoj državi.
Francuszi su imali više smisla za asistenciju Benita Mussolinija, a kasnije i Hitlera koji je zahvaljujući tajnoj pomoći iz Crnog Foinda III: Republike dobio ' bakšiš' od 31 milijarde ondašnjih maraka što mu je pomoglo da dobije većinu u Reichstagu. Tako je Liga Naroda ubrzo postala – zid Plača pred koji je među prvima došao Haile Selasije, žrtva – Musolinijeve politike. A da tu i ne zaboravimo Građanski rat u Španjolskoj u kojem su s jedne strane sudjelovali francuski republikanci, a s druge pak strane Mussolini i Hitler, dva pulena francuskih radikalnih socijalista. Brouillon que tout cela.
Prvi svjetski rat je proizišao iz rovarenja država s ateističkom vladom protiv velikih Imperija koje su držale do one 'In God my Trust' te 'Got mit uns'. Drugi svjetski rat je bio sudar europskih imperija koje su u to ludilo nekrofilije uvukle gotovo čitav svijet. To je ojačalo Sovjetski Savez i dovelo na rub gladi na ruševinama Zapadnu Europu i one države koje su uzele udjela u tom od najluđih ratova u povijesti svijeta – u ratu između vjere u Boga i odbijanja Boga u ime dogme o neunistivosti materije.
I s jedne i s druge strane bilo je govora o – bratstvu ljudi. Bratstvo-jedinstvo i Svi ljudi su braća.
 
EUROPA IZ PERSPEKTIVE AMERIKE
 
U zamahu Drugog svjetskog rata, dva anglosaksonca i saveznika (u teškom razdoblju) koji drmaju Europom i svijetom, americki Predsjednik, Franklin Delano-Roosvelt i britanski Prime minister Winston Churchill, došli su do zaključka da treba dati nadu u izbavljenje od svakog zarobljavanja podjarmljenim i zavedenim narodima u Europi i u svijetu, pak su donijeli i supotpisali povijesni dokumenat « Atlansku Povelju » u kojoj je bilo sažeto nekoliko ključnih postavki o zavođenju i održavanju mira u Europi.
 Glavne točke tog dokumenta bile su: 1) Nema otimanja teritorija ; 2) Ne će biti pomjeranja granica bez dobrovoljno usaglašenih odluka zainteresiranih država ; 3) Jamčit će se svakom narodu pravo da u svojoj državi ima sustav vlasti koji sam izabere ; 4) Osigurat će se dvosmjerna mogućnost razmjene prirodnih sirovina.
Nakon poraza vojnih postrojbi Sila osovine kod Staljingrada, u Tehranu (nakon objave rata Irana Silama Osovine) našli su se na zajedničkom sastanku 'Trojica Velikih' : Winston Churchill, Roosvelt i Staljin. Uz dvije po Zapad bitne odluke, Iskrcavanje na Normandiji i na Siciliji i Južnoj Italiji, uglavljeno je i nekoliko odrednica za koordinaciju vanjske politike po završetku rata :  Staljin je prihvatio Roosveltov prijedlog o organizaciji jednog međunarodnog koordinacionog tijela.
Termin Ujedinjene nacije (Ujedinjeni narodi) potječe od prijedloga američkog predsjednika Roosvelta. Prvi je put dobio službeno značenje dana 1.siječnja 1942. u « Deklaraciji ujedinjenih nacija » koja je obavezala zapadne Saveznike da ne sklapaju separatne mirovne nagodbe sa Silama Osovine.
« Ideja o Ujedinjenim nacijama je razrađena u deklaracijama potpisanih na Savezničkim konferencijama u Moskvi, Kairu i Teheranu tijekom 1943. Od kolovoza do listopada 1944. predstavnici Francuske, Republike Kine, Ujedinjenog Kraljevstva, Sjedinjenih Država, i Sovjetskog Saveza sastali su se kako bi razradili planove kod Dumbarton Ouksa u Washingtonu. Ti i kasniji razgovori proizveli su prijedloge koji opisuju smisao postojanja organizacije, njezinog članstva i organa, kao i sporazume za održavanje međunarodnog mira i sigurnosti i međunarodne socijalne i ekonomske saradnje.
Dana 25. travnja 1945. počela je prva konferencija Ujedinjenih nacija o međunarodnim organizacijama u San Francisku. Izim vlada država, određen broj nevladinih organizacija, uključujući Lions Club International, su bili pozvani da nazoče stvaranju povelje. Pedeset nacija koje su imale svoje predstavnike na konferenciji potpisalo je Povelju Ujedinjenih nacija dva mjeseca kasnije, 26. lipnja. Poljska nije imala predstavnike na konferenciji, ali joj je sačuvano mjesto među prvim potpisnicama, koji je dodala kasnije. Ujedinjene nacije su nastale 24. listopada, 1945. nakon što su Povelju ratificirale i pet stalnih članica Savjeta Sigurnosti — Republika Kina, Francuska, Sovjetski Savez, Ujedinjeno Kraljevstvo, i Sjedinjene Države Amerike ». T

 

Još nema komentara

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

<