Svjedoci epoha, uspomene najpoznatijeg hrvatskog bankara Nevena Barača, 3. dio
Piše: Dražen Stjepandić
U trećem nastavku feljtona Svjedoci epoha najpoznatiji hrvatski bankar Neven Barač prisjetio se poratnih godina, odlaska na radnu akciju i selidbe iz Srijemske Mitrovice u Karlovac mitske 1948. godine.
Nakon završetka nekadašnje realke u Karlovcu upisao se na Veterinarski, pa na Ekonomski fakultet u Zagrebu.
Druga polovica četrdesetih i pedesete godine prošlog stoljeća razdoblja su kojih se prisjećamo u ovom nastavku.
SOCIJALNA CRTA
Prvi put sam glasao s petnaest godina. Dali su mi pravo glasa jer su znali za koga ću glasati. Uvijek sam bio lijevo orijentiran, socijalna crta mi je uvijek bila jaka strana. Učitelji su na selu sve i psiholozi i liječnici pa da sam obiteljski bio blizak s narodom od malih nogu. Najteži dan u životu mi je bio odlazak iz Rupa. Nikad nisam bio tužniji nego tada, kad sam sjedio u talijanskom autobusu koji je vozio iz Skradina u Šibenik. Sjedio sam kraj prozora, gledao pšenicu pokraj puta i mislio kako ću, kad se vratim u Rupe, svojim prijateljima pričati što sam sve vidio. Rastužio sam se kad sam shvatio da se nikad više neću vratiti u Rupe. Mislio sam da ću svisnuti od boli i tuge. Zato znam što su sve izbjeglice morale doživjeti 1941., 1945. i 1991. Strašno je kad moraš napustiti dom.
ŠAMAC – SARAJEVO
Sredinom 1947. bio sam na Radnoj akciji pruga Šamac – Sarajevo. U gimnaziji su pitali tko želi ići i ja sam se prijavio. Tri su me puta iz stroja izvlačili van da me vrate kući jer sam bio premlad, ali nisam htio. Naše omladinsko naselje bilo je u Doboju, gdje je danas željeznička stanica uz samu rijeku Bosnu. Još je funkcionirala U.N.R.A., s konzervama smo dobivali «Trumanova jaja», šunku, slaninu… Amerika je slala pomoć i hranili smo se izvrsno. Da se ne zarazimo – bila je epidemija tifusa – bilo nam je zabranjeno kupovati voće, ali ja sam išao u Doboj i kupovao kruške. Vojnička porcija krušaka bila je pet dinara. U Doboju sam kupovao i Sportske novine, već tada sam s velikim zanimanjem pratio sport. Sportske novine su izlazile ponedjeljkom, a u Doboj su stizale utorkom. Čitao sam i beogradski Sport. Radna akcija mi je pomogla da se tjelesno razvijem.
POPRAVNI IZ MATEMATIKE
Na radnoj akciji smo dobili cipele i odijelo. Jedna smjena trajala je dva mjeseca. Već prve noći radili smo od 11 do 6 ujutro. Imao sam dvanaest žuljeva na jednoj i jednako toliko na drugoj ruci. U kamenolomu smo utovarivali kamen pomiješan s glinom. Nakon dva mjeseca na radnoj akciji u Mitrovici sam imao popravni iz matematike. Nisam znao ništa i bio sam najgori od svih. Trebali su me srušiti, ali drugarica Evica, što joj je bio partizanski nadimak, profesorica francuskog, rekla je: «Ne možemo mi tu omladinu tako rušiti, pozivamo ih da se uključe u izgradnju domovine, a onda ih rušimo.» «A Što ćemo s onima koji su znali mnogo više od njega?», pitao je netko od profesora.
I tako, zahvaljujući mojoj radnoj akciji, te godine u Mitrovici nitko nije pao na popravnom. Svi smo prošli razred, meni je to bio treći gimnazije.
SVETO IME GRAĐANSKI
Još u Mitrovici počeo sam navijati za Dinamo i Hajduk. Sve do jedne utakmice kad je Kokeza izazvao incident koji se pretvorio u pravu tučnjavu na terenu. Tada sam se riješio Hajduka, od tada navijam samo za Dinamo. Sjećam se da smo 50-ih godina tražili da se vrati ime Građanski. Potpuno obratno od onoga što se događalo 90-ih. Pedesetih je bilo niz akcija protiv imena Dinamo i za vraćanje imena Građanski. Bili smo zaluđeni nogometom. Kad bi naišao tadašnji plavi 9 Mara Wölfl, mi bismo izišli iz tramvaja i pošli za njim.
PRVI PUT U ZAGREBU
U Zagreb sam prvi put došao još kao gimnazijalac iz Mitrovice. Došli smo na jedan Velesajam. Bila je 1948. i spavali smo na klupama u gimnaziji gdje je sada Muzej Mimara. U Beogradu sam prije toga već bio, pa sam Beograd i Zagreb mogao uspoređivati. Po ponašanju stanovništva i arhitekturi Zagreb sam doživio kao mnogo kulturniji grad. Beograd je bio velika mahala, dok je Zagreb bio mnogo urbaniziraniji i sve smo doživljavali sa strahopoštovanjem. Sjećam se, kad smo šetali od Britanskog trga preko Nazorove, naišli smo na plakat HNK. Gledajući u plakat jedan me kolega pitao što je to kazalište? «Pa valjda pozorište», odgovorio sam mu.
Ipak, kolege Srbi su smatrali da je Beograd ljepši grad i to su govorili. Kad bih se usprotivio, rekli bi da u Beogradu ima više automobila.
NI RIJEČI EKAVSKI
U Mitrovici u gimnaziji pisao sam latinicom i ijekavicom. Profesorica iz srpskohrvatskog, kako se to tada zvalo, zvala se Melanija i stalno sam imao negativnu ocjenu jer nisam znao dobro je i ije. Ekavski je jednostavniji, ali ja sam pisao ijekavski. Kad sam prepisivao zadaću, ono što su svi pisali ćirilicom ja sam pisao latinicom. Čitao bih iz neke zadaće na ćirilici i prepisivao latinicom. Čudili su se kako mogu čitati ćirilicu, a pisati latinicom. Govorio sam kako i sada govorim, ekavski ni jednu riječ. Poštovali su i što navijam za Dinamo. Moja majka je do smrti govorila dubrovačkim dijalektom i ljudima u Srijemu to je bilo jako simpatično. Većina ljudi tada nije imala pojma što je to Dalmacija. O tome se počelo pričati tek 50-ih kad su počeli prvi sindikalni izleti.
GIMNAZIJA U KARLOVCU
Mitrovačka gimnazija je po kvaliteti bila druga gimnazija u Srbiji, a gimnazija u Karlovcu je po kvaliteti bila za koplje iznad one u Mitrovici. Karlovac je bio i civiliziranija sredina od Mitrovice. Imali su drugi program i druge predmete, primjerice, psihologiju. I te predmete sam morao učiti ispočetka i polagati.
Mislim da nas je bilo 48 u razredu i svi smo bili skloni raznim nestašlucima, ali bili su drukčije odgojeni, nije se moglo dogoditi da profesor iziđe, a da mu se vrata ne otvore. Tko je sjedio blizu vrata, uvijek je profesorima otvarao vrata. Profesor Detoso predavao je latinski i s nama učenicima bio na «vi», nije nam dao da ustajemo kad ulazi u razred ili kad smo odgovarali. Najviše sam učio povijest jer je profesorica povijesti bila iz Dubrovnika, gospođa Zlata, kći pravoslavnog popa u Dubrovniku, školska kolegica moje tete. Dolazila je k mojoj majci pa me bilo sram da me nešto pita, a da ja ne znam. Povijest sam učio temeljito, a iz ostalih predmeta sam se švercao. Najviše nas je maltretirao profesor iz kemije Klarić. Onoga tko je imao lošu ocjenu on je svaki sat ispitivao i, ako nije znao, opet mu je dao jedinicu. Razrednik je bio profesor Šindler, predavao je fiziku i matematiku. Kao vođe smo poštovali najbolje đake. Bilo je omladinskih rukovodilaca, đaka koji su bili u partizanima, sa školom su bili zaostali, a nakon rata su nastavili školovanje. Uglavnom su polagali po dva razreda za godinu, ali u karlovačkoj gimnaziji takvi nisu ništa značili. Glavnu riječ imali su najbolji đaci, oni su predlagali što će omladina raditi. U karlovačku gimnaziju išao sam od drugog polugodišta sedmog do mature na kraju osmog razreda. Sa mnom je u karlovačku gimnaziju išao Ivo Latin, bio je jedan razred ispred mene. Matuirirao sam 1950. Maturalnu večer imali smo u starom hotelu Korana. Prvi put u životu sam se napio i bilo mi je jako zlo.
ASISTENT ŽARKO DOLINAR
Nakon gimnazije u Karlovcu upisao sam se na veterinu. Cijela moja klapa odlučila se upisati na veterinu, pa sam se tako i ja odlučio za taj fakultet. Prvi stan u Zagrebu bio je na Drapšinovu trgu, tako se tada zvao trg između Republike Austrije i Prilaza Đure Deželića, kako se sada te ulice zovu. Veterina je zanimljiv, ali jako težak fakultet. Jedini stručni predmet na početku je bila anatomija. Asistent je bio Žarko Dolinar, a šef katedre profesor Sakač, autor udžbenika Anatomija domaćih životinja. Profesor Sakač je porijeklom bio Čeh, ali je inzistirao na hrvatskom stručnom nazivlju. Žarko Dolinar je bio sportska zvijezda, išli smo gledati njegove stolnotenisačke mečeve, a prema nama studentima odnosio se prijateljski. Na veterini smo često učili po 24 sata i onda je netko od nas rekao da je ekonomija mnogo lakša, a ako prijeđemo, priznat će nam dva semestra s veterine. Tako smo se svi u klapi odlučili upisati na ekonomiju.
NAKON STUDIJA ČEKAO JE POSAO
Ekonomija je u odnosu na veterinu bila kao seljačka radna zadruga, kao prelazak iz nekog uglednog kluba u manji. Na ispit na veterini morali ste doći u plavom odijelu, crnim cipelama, uredno podšišani i obrijani. Onome tko nije bio obrijan profesor iz kemije Režek bi rekao: “Evo vam, kolega, dva dinara, otiđite se obrijati, ja ću vas ovdje pričekati.” Veterina je bila gospodski studij sa starim predratnim profesorima. Veterina je bila tamo gdje je i danas, a ekonomija je na početku mog studija bila na početku Zvonimirove, ondje gdje se danas vije zastava Republike Makedonije, a na završetku studija na kraju Zvonimirove, odnosno na Kennedyjevu trgu. Na veterini si morao davati semestar po semestar, a na ekonomiji se moglo uvjetno upisivati godinu pa su se generacije miješale, nitko više pouzdano nije znao tko je s koje godine. Na ekonomiji se upisivalo po 600-700 studenata pa je to bio masovni studij. Ekonomija je bila zgodna jer si se poslije studija mogao odmah zaposliti, nije bilo takvih kadrova. Poslije se pokazalo da je moj odlazak na Ekonomiju bio pravi potez.
MARXOV KAPITAL
Najvažnija stvar na ekonomiji bio je predmet politička ekonomija i Marxov Kapital. Političku ekonomiju učio sam po Marxovu Kapitalu u srpskom prijevodu na ćirilici. Prvih sto stranica učio sam i ništa nisam razumio, pa sam sve to naučio napamet i tek tada mi je to postalo jasnije. Ekonomiju sam završio nakon pet i pol godina studija. Kad sam došao do apsolventskog statusa, odlučio sam da u Zagrebu neću ostati, svi su se gurali u Zagreb, pa sam smatrao da ću u provinciji lakše prosperirati. Mi smo bili prva generacija diplomiranih ekonomista koja je mogla birati gdje će se zaposliti. Generacije ekonmista prije nas, kad su diplomirali, dobili su uputu gdje će raditi kao da su vojnici. Naša generacija nije dobivala takve upute. Tako sam naišao na Rafineriju Sisak, koja je nudila stipendijske ugovore. Nas trojica s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu bili smo primljeni. Bilo je još nekoliko inženjera kemije i strojarstva, u grupi nas je bilo desetak apsolvenata koji su potpisali stipendijske ugovore. Zadnji ispit bile su mi financije kod profesora Đure Račića, jednoga od viđenijih profesora na ekonomiji. Tim ispitom nakratko sam odgodio odlazak u JNA.
(Nastavit će se) 
Još nema komentara
Uskoči u raspravuBOLJE BI BILO DA SE NE NASTAVI…