SVJEDOK EPOHA NEVEN BARAČ

BIO SAM OSNIVAČ INE

17. kolovoza, 2013.

Svjedoci epoha, uspomene najpoznatijeg hrvatskog bankara Nevena Barača, 4.dio

Zabilježio: Dražen Stjepandić

U četvrtom našeg nastavku našeg feljtona svjedoci epoha, uspomene najpoznatijeg hrvatskog bankara Nevena Barača prisjećamo se kraja pedesetih i početka šezdesetih godina prošlog stoljeća.

Nakon povrataka iz nekadašnje JNA Neven Barač brzo napreduje u Rafineriji Sisak čiji je bio stipendist dok je stuidirao na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu. Nakon vojske oženio se zubnom tehničarkom Anom Batinić iz Dubrovnika koju je upoznao na kupanju ispred hotela Excelsior.

U javnosti je malo poznat podatak da je Neven Barač bio jedan od osnivača INE i prvi komercijalni direktor najveće hrvatske kompanije.

17. KLASA U BILEĆI

Vojsku sam služio u Školi rezervnih vojnih oficira  Bileći, a zatim u  Vranju. Svi sa završenim fakultetom vojsku su služili 11 i pol mjeseci. Prvih šest mjeseci su nas ganjali, a onda smo mi ganjali druge. Izlaz u grad smo imali nedjeljom, kad bi dva bataljona izašla u malu Bileću stanovništvo bi se posakrivalo kao mi u Skradinu od Talijana. U Bileći nisam imao nikakvih loših iskustava. Vojnik je vojnik i vojnika svi sažaljavaju.

Prije odlaska u vojsku raspitao sam se kod kolega kakva je situacija i kako se tamo treba ponašati. Odlučio sam biti uzoran vojnik, ali ispalo je da sam oficirima zadavao dosta problema. Prvi put kad sam čistio pušku trofejnu M-48, mislim da sam je dobro očistio kako Bog zapovjeda. Međutim komandir našeg voda Crnogorac Boljco Jovičević, mlad ambiciozan potporučnik po činu,tek je bio završio akademiju, na  smotri mi je rekao da mi je puška prljava i poslije toga je više nikad nisam očistio. Znao sam da me ne smije kazniti jer onda će njega kazniti i proglasiti lošim rukovodiocom. Tada ako ste imali ljude pod sobom za koje odgovarate , a oni nisu kako treba, to je značilo da ste loš rukovodioc. Moj potporučnik je bio ambiciozan, ali bez iskustva i o pedagogiji nije imao blage veze. 

Bili smo 17. klasa škole rezervnih vopjnih oficira u Bileći gdje je prevladavala srednja stručna sprema, nas s fakultetom u pješadijskom četi bilo je pet-šest od ukupno 140 vojnika. Samnom u Bileći vojsku su  služili  Vujadin Boškov, Ivan Toplak  i Ljuba Tadić. Boškov je  bio  u pratećem bataljonu, dok smo mi bili čista pješadija.

PISMO S LOGOM RAFINERIJE SISAK

Iz vojske sam došao u ožujku 1959. I odmah sam se zaposlio u Rafineriji nafte Sisak čiji sam bio stipendist. Dva mjeseca prije kraja vojnog roka poslao sam pismo u rafineriju i obavjestio sam ih da mi je vojni rok pri kraju i da očekujem doći na posao do kraja ožujka. Na moje veliko iznenađenje za nekoliko dana na moje ime je stiglo pismo u velikoj koverti s logom Rafinerije nafte Sisak u kojem piše da se zahvaljuju na pismu i s  velikim nestrpljenjem očekuju moj dolazak. Potpisao šef kadrovskog odjela Zdenko Mavrović.  To pismo me ugodno oznenadilo i taj me postupak definitivno vezao uz rafineriju.

Dva tejedna nakon izlaska iz vojske došao sam na posao u Sisak. Branko Reić, referent za kadrove je napravio ugovor o radu. Za oko mi je zapela klauzula o probnom roku od tri mjeseca. Kad bih se sjetio te klauzule postvljao sam si pitanje “što ako ne zadovoljim”? Stanovao sam u samačkoj zgradi smješetenoj neposredno uz rafineriju s kolegom injžinjerom kemije Sašom Gribl. Momak ugodan i zabavan. Imali smo željezne krevete, čistu posteljinu, koja se tjedno mijenjala, centralno grijanje i zajedničku kupaonicu i wc. Sve za 200 dinara mjesečno. Mi samci smo se hranili u radničkom restoranu rafinerije, za doručak, ručak i večeru mjesečno smo plaćali 400 dinara. Početna strtna plaća bila mi je 22 tisuće dinara. I kako je poslovanje djelovalo uspješno dobijali smo i premiju zavisno od radnog mjesta u postotku je iznosila 25% u odnosu na osnovnu plaću. Po završnom računu koji je uvijek pokazivao uspješno poslovanje dobijali smo i višak. Moj višak je iznosio gotovo polovicu osnovne plaće. Nikad više nisam imao toliko novaca i nikad mi nije toliko malo trebalo za život. Tada je malo toga bilo, ali ono što je bilo  bilo je jeftino.

SHELLOV DUH I  ORGANIZACIJA

Rafinerija Sisak je bila najuspješnija od tri tada postojeće rafinerije u Jugoslaviji. Imala je najveće proizvodne kapacitete i i najkvalitetniju  strukturu proizvoda s pojedinačno visokom kvalitetom. Odličnu organizaciju rada i odlične kadrove. Rafinerija je osnovana 1927. godine, vlasnik je bio Shell. Godišnji kapacitet je bio 64 tisuće tona. Proizvodila je petrolej i benzin niskog oktanskog broja od 72 i 83 oktana. Tijekom Drugog svjetskog rata je uništena, a obnovljena je 1947. godine. Postoje podaci o proizvodnji ostvarenoj 1943. godine. Proizvelo se 9 tisuća tona prerade.

Pripreme za izgradnju novih postrojenja započele su 1952.  i ti pogoni su pušteni u rad tijekom pedesetih godina. Usvajanjem tadašnje najsuvremenije tehnologije nije samo povećan kapacitet prerade nego su dobiveni benzini s 93 i 98 oktana. Super plavi 93 benzin rafinerija je izvozila u Austriju kao najbliže tržište, gdje se prodavao na svim benzinskim stanicama. Investiocioni program  proširenja asortimana i primjene najsuvremenije tehnologije završen je 1964. godine, pa je dobiven i petrokoks uz poboljšanje strukture proizvoda u korist visokooktanskih benzina i smanjenog udjela ostatka lož ulja.

Početna investicija započeta početkom pedesetih godina prošlog stoljeća financirana je je iz OIEF-a (Opći investicioni fond) koji se vodio u Jugoslavenskoj ivesticionoj banci Beograd. Koliko se sjećam radilo se o velikim iznosima uz povoljne uvjete. Bila su dva kredita za investicije i to dvije milijarde i dvjesta milijuna dinara i miljardu i devesto milijuna dinara s 1% godišnjih kamata. Na rok od 30 godina. Za obrtna sredstva odobreno je 950 milijuna dinara bezpovratnih sredstava. Snaga Rafinerije nafte Sisak tada, uz blizinu sirovinske baze, u Moslavini i Podravini, bili su kadrovi. Svi tehnički kadrovi koje je postavio Shell vodili su proizvodnju do 1941., a također bez izuzetaka i poslije rata.  

Inžinjer Fischer, Židov, bio je direktor do 1945. godine, a od tada  do smrti bio je tehnički direktor. Svi poslovođe postrojenja  i pomoćnih djelatnosti ostali su bez obzira na političke promjene na svojim mjestima. Oni su očuvali organizaciju i duh Schella sigurno do kraja šezdesetih godina. Schell je za ožić 1945. svim zaposlenicima poslao pakete s namirnicima, a svim zaposlenima u tijeku rata isplaćivali su plaće koje bi dobili da rata nije bilo.

POZITIVNA ULOGA PARTIJE

Polovođe su uživale veliki autoritet među svim zaposlenima. Rafineriju su gledali kao mjesto gdje će se zaposliti i njihova djeca i unuci.Zaposleni su na umu uvijek imali interes rafinerije i kroz to su očekivali realizaciju svojih interesa. Svi zaposleni su se početkom šezdesetih odrekli jednog mjesečnog dohotka u korist investicija bez ikakvog utjecaja partije.Teoretsko i praktično širenje znanja rafinerija je  materijalno pomagala, a rukovopdni kadar se regrutirao iz svojih redova. Nije nevažno reći da nitko nije mogao reći da je naftaš ako nije navršio deset godina  rada u toj struci, a kamo li da netko iz oblaka sleti na rukovodeće mjesto. Velike zasluge za razvoj rafinerije u Sisku ima tadašnji generalni direktor Ante Milković, a ne mogu mimoići ni pozitivnu ulogu SK, kojoj nije smetalo da jedini član SK na kolegiju direktora  rafinerije bude jedino generalni direktor i nitko više. Kad bi generalnom direktoru Anti Milkoviću netko nešto protiv nekoga politički prigovorio govoreći da je netko nekome bio ustaša on bi samo pitao:

-Je li taj vuče naša kola?

-Vuče.

-Onda ga pusti neka vuče.

BRZO NAPREDOVANJE

Kad smo završili tarifni pravilnik na kojem sam radio od dolaska u rafineriju otišao sam šefu kadrovskog odjela i zatražio sam razgovor na temu molba za premještaj s dotadašnjeg radnog mjesta, Rekao sam da bi volio raditi u knjigovodstvu, planiranju i analiziranju. Zamolba je bila uvažena i dobio sam radno mjesto u knjigovodstvu s manjom plaćom za četiri tisuće dinara. Znao sam da ću imati manju plaću, ali to me nije smetalo jer sam želio izučiti zanat i napredovati u struci proširujući znanje s praksom. Predmete iz knjigovodstva, industrije, trgovine i poslovanja banaka  na fakultetu sam temeljito spremao, sve sam znao i jedva sam dobio dva. Po dolasku u  računovodstvo moj stol je  nasuprot stola šefa računovodstva što je bilo dobro jer sam bio blizu zbivanja. Šef računovodstava se prezivao Bogović, a direktor računovodstva Nosel. Šef računovodstva je bio diplomirani ekonomista, a direktor ekonomista sa srednjom stručnom spremom. Kad sam šefa pitao što ću raditi on mi je odgovorio da se ne brinem, da ću nešto dobiti i tako danima.

Ujutro bi došao izvod sa žiro računa.

-Daj da vidim-zatražio sam.

– A što će to tebi-odgovorio mi je šef računovodstva.

U to vrijeme u rafineriji nije bilo šetanja po zgradi, svoje radno mjesto ste mogli napustiti za otići na gablec ili u WC. Ništa drugo, pa sam pokupio literaturu do koje sam mogao doći i počeo sam proučavati knjigovodstvo. Prije podne teorija, a popodne praksa zajedno s kolegom Joškom Čurkom kopanje po karticama i provjera teorije. I tako svaki dan osim subote i nedjelje. Danica Čučija je bila glavni konter, inače nosilac partizanske spomenice iz 1941. Jednom prigodom dok je išla na godišnji odmor 30 dana  ja sam se javio da je zamijenim. Sjeo sam za njen stol i u 30 dana vidio sam gdje su grešeke i što se sve krivo radilo. Nakon povratka Danice s godišnjeg vratio sam se na svoje mjesto, ali sada kad bi došlo do problema uvijek su mene pitali jer je šefov odgovor bio napravite kako ste učinili prošli put. Onda su došli meni i ja sam suvereno dao uputu makar ponekad ni sam nisam bio siguran.Tada sam zapisao slučaj i popodne sam provjeravao ispravnost. Moj stav je bio da nešto može biti da ne štima, ali se mora znati zašto i tako je naposljetku sve štimalo. S vremenom sam shvatio da me mojhi šefovi žele izolirati jer su si utuvili u glavu da sam poslan da ih smijenim. I onda na opeće iznenađenje direktor računovodstva podnese ostavku i ona je bila prihvaćena. Direktor računovodstva je postao Frano Knego, Bogović je postao šef plana i analize, a mene su postavili na Bogovićevo mjesto šefa računovodstva.  Ljeto  1961. prošlo mi je u raščičavanju stanja na kontima i nakon toga smo napravili prvi periodični obračun, napravili smo ga za tjedan dana i kako smo svi bili bez iskustva mislili smo da nije dobar, jer se to prije radilo više od mjesec dana i na kraju  se sve još moralo uštimavati. A mi smo sve napravili za tjedan i još je sve štimalo. Nismo znali koliko smo dobri. Šef financijskog knjigovodstva sam bio godinu dana.

TRAČERICA ŠTEFICA

Nakon što je Frano Knego odlučio napustiti rafineriju mene su odlučili postaviti na mjesto direktora ekonomsko-financijskog sektora. Imao sam trideset godina i iskreno sam se bojao preuzeti tu funkciju, ali nije bilo druge, pa sam u strahu to prihvatio. S generalnim direktorom sam se satajao otprilike jednom mjesečno. Bilo je slučajeva kad je generalni direktor mislio drugčije od mene, objasnio bih mu problem, a ako je on i nakon toga ostao pri svome, ja bih nakon toga napravio po svome, odnosno onako kako je trebalo napraviti. Nikad me nakon toga nije pitao zašto nisam napravio onako kako je on rekao. U mom sektoru je bila jedna Štefica Jazić, koja je radila na mjestu glavnog knjigovođe. Bila je odlična radnica, ali u sobi punoj žena bila je vodeća ne samo u poslu nego i u tračevima i ogovaranju. Dva puta sam je upozorio da prestane s izazivanjem drugih, ali nije bilo rezultata jer ona nije mogla drugčije. I zato sam izdiktirao rješenje od premještaju s njenog radnog mjesta na drugo radno mjesto u kontinuiranoj inventuri gdje je za više od 30% imala manju plaću.  Ali što je je još gore bila je sama sa šefom koji je pričao samo o pčelama. To ju je dotuklo pa se žalila na sve strane. Dolazile su intervencije i sugestije da ju se vrati na njeno radno mjesto. Govorili su da je vrijedna i stručna i da ju se vrati na njeno radno mjesto. U tom dijelu svakom sam davao za pravo, ali govorio sam i o njenim tračevima. Spominjali su njenog oca narodnog heroja i Capu Janića, ali na sve to sam odgovarao da želim razgovarati o Štefici i njenom ponašanju u rafineriji. Jednog dana nazove me tajnica generalnog direktora s porukom da dođem popodne u pet sati kod njega kući. Rijetko me zvao u svoj kabinet, a sad mi je uputio poziv u njegovu kuću. Otišao sam i nakon uobičajenih pitanja kako ide posao prešli smo na razlog poziva, a to je bila Štefica Jazić. Imao sam veliki respekt prema Anti Milkoviću, Ličaninu iz Smoljana, visokom skoro dva metra, član partije od godine 1932. kad sam se rodio, član CK, narodni poslanik, načelnik Prvog odjeljenja Udbe, organizator atentata po Zagrebu, jasenovački zatočenik i odličan generalni direktor. Složili smo se da je Štefica odlična radnica, ali nije sve u tome.

-Ne bi ti pala kruna s glave da je vratiš na staro mjesto-rekao mi je generalni.

-Druže generalni, imamo dvoije mogućnosti za rješenje. Jedna je da ostane ovako kako je sada, a druga je da ja odem, jer za dva-tri mjeseca će stanje u knjigovodstvu biti tako nesnošljivo da će utjecati na posao da ćete vi morati mene smijeniti, a da se to ne dogodi idem sam-rekao sam mu.

Nakon par dana javlja mi se njegova tajnica i rekla mi je da me treba generalni:

-slažeš li se ti da Štefica ode raditi kod Đureka.

-Slažem se-rekao sam generalnom direktoru.

I tako je riješen taj problem. Đurek smo zvali Stjepana Đurekovića. 

DIREKTOR PRODAJE STJEPAN ĐUREKOVIĆ

Stjepana Đurekovića sam zetekao u Rafineriji Sisak. Došao je iz Osijeka, gdje je radio u Tvornici žigica Drava i tamo je upao u neku aferu zbog koje je izbačen iz SKJ. U Sisku je  prvo  bio šef Odjela za plan i analizu. U nekoj reorganizaciji 1959. kad se komercijalni sektor razdijelio na prodaju i nabavu  postao je direktor prodaje. Nismo imali neku suradnju, ali njega i njegovu  suprugu mu Gizelu sam poznavao. Đureković je kao direktor prodaje imao pravo strankama uz kavu ponuditi i sok. Sa zaposlenicima u njegovom sektoru brzo je došao u sukob i dosta ih je bilo protiv njega. U istom sektoru mu je radila i supruga. Kako je Đureković razvlačio riječi kad je govorio onda se stvarao dojam da je možda bahatiji nego što je bio.. Generalni direktor Milković ga je štitio i ponovno je bio primljen u SKJ. Nastankom Ine radio je na uvozu motornih ulja koja su se uvozila radi dopune asortimana proizvoda na benzinskim stanicama. Priče o prodaji tankera nafte spadaju u priče za mali djecu. Od onoga što je pisao u Njemačkoj ponešto sam pročitao. Nije vrijedilo ništa i u najvećem dijelu nije bilo istina.

PRVI AUTO FIAT 1300

 Kad sam se oženio u srpnju 1959. Anom Batinić iz Dubrovnika isto sam stanovao u zgradi za samce, a kad mi se 1961. rodio prvi sin dobio sam jednosobni stan, a zatim i dvosobni. Nisam trebao ništa pitati u Rafineriji Sisak su uvijek znali kad mi treba veći stan. Fiću sam od ušteđenog novca mogao kupiti u prvih godinu dana, a ja sam kupio fiata 1300. Na kredit  sam  uzeo tristača koji je koštao dva milijuna i tristo. Fićo je tada košta šesto-sedamsto tisuća dinara.

Stalno se govori kako je u socijalizmu bilo važno biti u partizanima i partiji, ali to zapravo nije bilo toliko važno. Najvažnije je bilo kakav si u određenom trenutku. Moraš imati sreću u određenim okolnostima i moraš nešto znati. To je to, a ne tko ti je otac, ni stric, ni ovaj ni onaj, niti je to netko nekoga pitao.

OSNIVANJE INE

Marijan Cvetković, kadar iz Siska, je bio izvršni sekretar CK Hrvatske i dao je nalog za osnivanje buduće INE. Rekao je tri direktora iz Naftaplina, Rafeinerije Rijeka i Rafinerije Sisak mogu sa sobom  povesti još po jednog pravnika i stručnjaka. Onda smo se mi među sobom zezali kako pravnik nije stručnjak. Iz rafinjerije Sisak ja sam bio stručnjak, a dr Glavan je bio pravnik. Nas osmorica  sastali smo se u Krapinskim toplicama 2.3. i 4. studenog 1963. Iz Rafinerije Rijeka su bili  direktor Stjepan Koren zvani Benđo, finacijski direktor Duško Sušanj i pravnik Milan Skendić, iz Naftaplina su došli direktor Jura Pupak, Kopešić kao pravnik i financijski direktor Naftaplina Iljić. Nas osam smo osnivači INE. Mene su imenovali prvim financijskim direktorom INE.

KORISNE MAKINACIJE

Novi pogon Rafinerije u Rijeci počeo se graditi 1964. na Urinu i veliki dio je bio izgrađen, ali da bi se rafinerija završila nedostajalo je  još šest i pol milijardi dinara.  Nisu znali kako ih nabaviti. Nova rafinerija bila je predviđena samo za proizvodnju benzina, ulje se proizvodilo u starim pogonima Rafinerije Rijeka koja su ostala u gradu gdje su i danas. Na banke se nije moglo računati, akumulacije nije bilo, a već te 1965. bile su otvorene granice dolazili su strani  turisti  i benzina se već moglo dosta prodati i kod nas. Tako,  kad bi završili rafineriju do početka ljetne sezone tih šest i pol milijardi već smo mogli amortizirati. Kako sam bio prvi financijski direktor INE razmišljao sam kako da namaknemo tih šest i pol milijardi i završimo novi pogon Rafinerije u Rijeci. Duška Sušnja, čovjeka koji je cijeli radni vijek, četrdeset godina proveo u Rafineriji u Rijeci, pitao sam koliko su platili carinu za strojeve koje su već uvezli?

-Osam milijardi-odgovorio je Duško Sušanj tada na mjestu finacijskog  direktora Rafinerije Rijeka.

-A koliko ste platili uvoz nafte?-pitao sam ga.

-Četiri milijarde-rekao je.

-Daj ti sutra dođi u Zagreb, ima m neku ideju-predložio sam mu.

I Duško Sušanj je sutradan došao  u Zagreb i rekao sam mu neka skine četiri milijarde s carine za opremu i prebaci na carinu za sirovu naftu. S tim potezom će osloboditi investicijska sredstva, jer za carinu su teretili  osnovna sredstva, a tada se strogo lučilo osnovna od obrtnih sredstava i obrtna  sredstava se nisu smjela ulagati u investicije. Da bi se to napravilo trebalo je s carine skinuti četiri milijarde i opteretiti tekuće poslovanje, sirovu naftu. I tako je Rafinerija Rijeka imala puno dohotka. Imao sam i kredit od Privredne banke milijrdu dvjesto proknjiženih za trajna obrtna sredstva, a kad se budu otvarale knjige  u 1965. godini planirao sam dati nalog da se to proknjiži kao trajna osnovna sredstva. Razlika je samo u kontu 962 je bio za obrtna sredstava,a 902 je bio za osnovna sredstva.

-Ako nas uhvate ja ću reći da je referentica napravila grešku. Je li se slažeš?-pitao sam Duška kad sam mu iznio svoj plan.

-Slažem se-kaže on.

-Dobro sad to idem prenijeti rukovodstvu, da čujem što će oni reći, jer ovo se ne smije raditi. Mogli bi s tim imati problema-rekao sam na kraju.

Najprije sam otišao generalnom direktoru Anti Milkoviću i sve sam mu ispričao što sam predložio Dušku Sušnju. Rekao mi je da pozovem Benđu i Juru i otišao sam i tajnici sam prenio što je rekao generalni. Kad su došli još jednom sam ponovio moj plan. Rekao sam da i ostale investicije idu na teret investicionog održavanja. Operacija nije bila dozvoljena, ali kad ti država sve uzme što da radiš?

Kad su došli Benđo i Jura, Benđo se odmah složio, Milković je također bio za, ali Jura nipošto nije htio kršiti zakon, taman posla.

-Dobro rekao sam ja, ako sutra bude problema da znate, ako smatrate da to ne treba raditi onda nećemo, samo da znate drugog načina nema ili negdje nađite tih šest milijardi koliko nam nedostaje-završio sam.

MIKA ŠPILJAK MI POVEĆAVA PLAĆU

Nije prošlo dugo, mene je nazvao generalni Milković i rekao mi je da sve to što imam napišem na papir. Sve onako kako sam njima ispričao. Napisao sam i naveo sam što je sve protuzekonito.

-Kome to pišem?- pitao sam

-Piši Izvršnom vijeću Sabora na ruke druga predjsednika Mike Špiljka-rekao mi je generalni.

-Dobro, a koga ću potopisati?-pitao sam.

-Potpiši sebe-rekao mi je genralni direktor Milković.

-Napisao sam ispod pisma ekonomsko-financijski sektor direktor Neven Barač. Potpisao sam pismo i dnio sam Anti Milkoviću koji je to pismo odnio Miki Špiljaku. Poslije mi je Anto Milković pričao da je Mika rekao:”Radite, ali pazite da vas ne uhvate.”

Mika Špiljak je na kraju antu Milkovića pitao :”A tko ti je ovaj?”

-Ma to je jedan naš mladi dečko-odgovorio mu je Milković.

-Je li ti njega dobro plačaš?-pitao je MikaŠpiljak.

Uglavnom kad mi je poslije Milković pričao što ga je pitao Špiljak dobio sam za pet tisuća dinara veću startnu osnovicu. Bio sam u kategoriji 115 tisuća dinara mjesečno.

I tako se napravila nova Rafinerija u Rijeci, za šest mjeseci vraćena su sva sredstva.