GLAVNE TEME PRIČA

MAĐARSKI JUNAK IVAN DAMJANIĆ IZ STAZE

11. listopada, 2017.

Napisao: Josip Frković

Živopisna Staza u općini Sunja, negdašnje sjedište seljaka-vojnika austrougarske Vojne krajine, koju su za velikosrpske okupacije 1991. do temelja opljačkali i spalili članovi svetosavskog zločinačkoga čopora Banovine, u današnjoj općini Sunja, pripadnici mađarske nacionalne manjine u Hrvatskoj, na svečan su način 16. ožujka 2011. obilježili 164. obljetnicu početka Mađarske revolucije 1848. Tom su prigodom na ruševnom zdanju i pročeljuj pučke škole otkrili spomen-ploču i položili vijence. U njoj je 1804. godine rođen sin tamošnjega učitelja, austrougarski general Ivan (Janoš) Damjanić, jedan od dvanaestorice mađarskih nacionalnih heroja i mučenika, pobunjenih protiv bečkoga dvora Franza Josefa I.

Ratovao protiv Jelačića

Damjanić je, među ostalim, za račun Beča ratovao i protiv četa glinskoga vojnokrjiškoga pukovnika grofa Josipa Jelačića, kasnijega hrvatskoga bana. Zadojen idejama mađarskih pobunjenika, pristupio je mađarskoj revolucionarnoj vojsci. Istaknuo se i proslavio brojnim pobjedama nad Srbima, premda ga “pripadnici “nebeskoga naroda”, “Srbi svi i posvud”, prisvajaju i imenuju Jovanom. Nakon poraza kod rumunjskoga Arada s još je 11 mađarskih generala bio zarobljen i obješen. Na okruglom stolu o mađarskoj revoluciji o liku Janoša Damjanića govorili su predstavnik mađarske nacionalne manjine Sisačko-moslavačke županije Arpad Kiš, autor knjige o generalu Siščanin Milan Lovrić i povjesničar Janozs Andosci. Uz brojne predstavnike udruga Mađara u Hrvatskoj, te Hrvata u Mađarskoj, svečanosti u Stazi bilo je nazočno i izaslanstvo mađarskog parlamenta, javio je tada “Večernji list” iz pera Zdravka Strižića..

”Ljuta guja” na bečkim vješalima

A samo nepunu godinu ranije, većinski Mađari vojvođanske srbijanske Ade otkrili su ne baš sretno riješen spomenik Damjaniću. “Kako je moguće da se usred naše junačke zemlje divimo vojničkoj karijeri rođenoga Srbina koji je na bojnom polju Srbe masovno ubijao?”, digli su svoj glas manjinski Srbi Ade i organizirali potpisivanje peticije. Štoviše, bojom su uneredili kameno obilježje srpskom zlotvoru i mrzitelju svega pravoslavnoga, vojskovođi Mađarske revolucije 1848. Dakako, u vrijeme, ognjem i mačem, narastanja samostalne Mađarske, Srbi su kao korektni partneri crno-žute monarhije bili na meti svekolikoga mađarskoga antisrpstva. Jedan od sveznajućih politikantskih analitičara, povjesnika amatera i velikosrpskih zaštitnika “vasceloga srpstva”, navodni polaznik pounjske klasične gimnazije i mašinbravar prečanin iz Banovine, napisao je kako sve liči na ono što se 144 godine iza revolucije zbivalo u BIH. Ondje je u otporu četničkim nasrtajima na čelo muslimanske vojske stao jedan drugi Srbin. Navodno je i “ljuta guja” Damjanić za sobom posvuda ostavljao krvave tragove, izjavivši “Srbi ne bi trebalo da postoje i neću se smiriti dok i posljednji Srbin na svijetu ne bude mrtav…” Prema nekim izvorima, Damjanić ipak nije rođen u Straži kod Vršca, negoli u Stazi kod Sunje, ali je bio grkokatoličke vjeroispovijesti. Navodno je rođen u susjednom Hrastovcu, gdje je do završetka 20. stoljeća živjelo šest obitelji generalova prezimena. Pet godina iza ožujskoga slavlja 2012., kad su mađarski uglednici obećavali mnogo toga o obveznoj obnovi stare školske zgrade i još koječemu. Limena i mramorna spomen-ploča, međutim, stoje na svom mjestu i danas, ali se zdanje škole teško razaznaje od izraslih stabala i korova. Navodno je sve zapelo s vlasničkim odnosima. Domaćini kažu kako nije važno je li Ivan Janoš ili Jovan Damjanić bio pravoslavne, grkokatoličke ili katoličke vjere, koje je bio nacionalnosti. Najvažnije je da je jedna povijesna osoba – bez obzira na svekolika ratna stradanja – stala na stranu mađarske pravde i da je u osobnom gubitništvu izgubila život. (T)