KULTURA NE SMIJE BITI IDEOLOŠKA

KULTURA NE SMIJE BITI IDEOLOŠKA

16. siječnja, 2012.
Print Friendly, PDF & Email

AntunVujic
Antun Vujić, ecikopedist i političar

 

Razgovarao: Andrija Tunjić

Snimio: Andrija Tunjić

O položaju i ulozi hrvatske kulture u očuvanju identiteta i ulozi kulture u društvu za Vijenac govori enciklopedist, književnik i političar te nekadašnji ministar kulture Antun Vujić

Gospodine Vujiću, kao ministar kulture u Vladi od 2000. do 2004, recite u kakvu je stanju kultura sada kada SDP opet preuzima vlast?
Stanje je žalobno, počevši od tzv. programskih sredstava kulture, gdje je Ministarstvo kulture na nekim stavkama ispod onoga mojeg iz već davne 2003. Svojedobna autonomija kulturnih vijeća je dokinuta, PDV na umjetničku produkciju ponovno je uveden, porezne olakšice za darivanja u kulturi ukinute su. Spomenička renta, za koju sam se svojedobno izborio u svrhu zaštite kulturne baštine povrh proračunskih sredstava, postala je dio državnog proračuna, a sve zajedno je prepolovljeno. Od programskih djelatnosti nešto bolje prošao je tek film, dok je ostalo stagniralo ili propadalo. Ukupna su proračunska sredstva opet na ispod jedan posto državnoga proračuna. Primjerice, samo za potporu knjizi, izdavaštvu i knjižnicama, Ministarstvo je u 2011. kraće za oko 30 milijuna kuna, dakle upola u odnosu na tu davnu 2003.

Doista?
Zapanjujući podatak. Govorim samo o materijalnom položaju kulture. U kulturi je tolika blagajnička mizantropija da je ušutjela i sama kulturna zajednica u strahu da će biti dodatno prikraćena ako prosvjeduje. Prethodna je Vlada zaboravila kulturu. Kultura je dakle zakinuta i proračunski i izvanproračunski, ukidanjem poreznih olakšica. Pitanja same kulturne orijentacije, kulturne izgradnje i obnove nisam ni spomenuo. Volio bih više o tome. Ali, ako o tome svatko i može prosuđivati kako hoće, ostaju ovi usporedivi podaci, koji su porazni i imaju neposredan utjecaj na kulturnu izgradnju.

Može li se Biškupićevo ministrovanje podvesti pod sintagmu: nikomu se ne zamjeriti, svakomu udovoljiti i tako sa sebe skinuti odgovornost?
Malo bih korigirao tu sintagmu: tko se neće zamjerati prema gore, prema Vladi, ne može zadovoljiti ni prema dolje, prema javnosti, niti sa sebe skinuti odgovornost. Ostavljajući po strani svjetonazorske, političke, estetičke i druge razlike, ministar Biškupić nije smio dopustiti drastičan pad kulturnog proračuna, a na manipulacije sa spomeničkom rentom morao je vrištati do neba – ali nije.

Sada, kada je opet na vlasti tzv. lijeva opcija, što će se u kulturi promijeniti?
Po mom dubokom uvjerenju, bila na vlasti lijeva ili desna opcija, sama kultura ne smije biti podložna političkim, ni personalnim povlašćivanjima. Kultura mora biti autonomna, vrijednosno i orijentacijski pluralistička, da bi uopće djelovala kao kultura i otvarala opći društveni i pojedinačan ljudski razvitak. Stvaralaštvo se ne može i ne smije politički usmjeravati, niti instrumentalizirati. To je put u zamiranje sama društva, u gubitak njegova vlastitog kulturnog refleksa, pa time i vlastite svijesti i perspektive. Vjerujem da će toga biti svjesna i, kako kažete, „lijeva opcija“.

A ako ne bi bila svjesna?
Tada ne bi bila ni „lijeva“. Država treba potpomagati, ali nema državne umjetnosti. Zadaća je umjetnosti da sama sebi propisuje svoje zadaće. Meni je to upravo „lijeva“ formula, a bilo bi dobro da bude i desna.

Znači li to da je zadaća kulture da bude autonomna u odnosu na politiku, što u nas nikako nije?
U nas kultura nije autonomna prvenstveno financijski, jer je tu ovisna o državi. No nakon kraće faze domovinske zahvalnosti kulture, da tako kažem, od 2000, ali i poslije, utjecaj politike ne izražava se u nekim izravnim državnim zahtjevima spram kulture, u smislu neke određene estetike – ali se sastoji u postavljanju stranački interesnih i nekompetentnih pojedinaca u kulturne ustanove, koji se onda tamo nameću – a tu je bilo stvarno pravih strahota.

Pojašnjavajući svoju ministarsku strategiju, napisali ste i da „različitosti ne potiru hrvatsku kulturu nego je obogaćuju“. No što će biti ako različitost jest jedini kriterij na kojem se često ustrajava? Kamo će kultura u EU kada se tobože dopušta različitost, ali se ne financira?
To jest problem i u EU. Svojevremeno, 2003, bio sam u Opatiji domaćin ministarskog sastanka Vijeća Europe s temom „zaštite kulturne različitosti“, o tome je objavljena i tzv. Opatijska deklaracija. Zaštitu kulturne različitosti svi deklarativno zagovaraju, ali u EU kulturne se politike drže lokalnim interesom, interesom pojedinih država, a komercijalna prava globalnim i europskim interesom. Sve dok je to tako, država, dakle Hrvatska, mora sama znati štititi vlastitu kulturnu različitost.

Ali u nas se to uglavnom odnosi samo na manjinske kulture, odnosno tradicije.
Kada govorimo o različitosti, moramo imati na umu da je ona dvojaka. To je različitost neke nacionalne kulture prema vani, dakle i prema Europi, ali i različitost te kulture unutar sebe same. U nas se problem pojednostavnjuje, pa se kulturna različitost shvaća samo kao nacionalna različitost jednih prema drugima, a ne i različitost istih prema sebi. To je retrogradno gledanje, jer kulturu reducira na nacionalnu simboliku kao na neku mrtvu prirodu, a ona to nije i ne smije biti. Kultura je prožimanje. Nema različitosti prema drugima bez različitosti i unutar sebe, a to ponajprije znači zaštitu kulturnoga pluralizma kao jamstva bilo kakva kulturnog stvaralaštva. Zaštita je različitosti u zaštiti kulturnoga pluralizma.

Slažem se, ali u nas često jedno isključuje drugo.
Mislim da je to dramatičnije onima koji su na suprotnim stranama u takvim sukobima nego što to stvarno tako i jest. Protagonisti takvih sukoba obično misle da su njihovi protivnici bolje prošli. Ali kultura je polemična, ponekad i do isključivosti.

U svojoj analizi kulture napisali ste i da su 1970-ih godina kulturne institucije artikulirale nacionalni identitet, a danas su te institucije gotovo zamrle iako se nalazimo gotovo u istom stanju – identitet se poništava, odnosno urasta u tzv. multikulti-identitet koji se nalazi pod kontrolom moćnih identiteta.
Na to gledam nešto drukčije. Danas se identitet ne poništava političkim sredstvima, kao sedamdesetih. Kroz cijelu hrvatsku povijest, sve do nastupa Hrvatske kao suverene države, njezine kulturne institucije imale su i ulogu nacionalne političke alternative, jer stvarne nacionalne političke alternative nije ni bilo, odnosno ona je stolovala izvan Hrvatske. Tako je i svojedobna Deklaracija o jeziku iz 1967. pokrenula političku ulogu glavnih kulturnih institucija, ondašnje JAZU, Matice hrvatske, Društva književnika i drugih, pa su i te institucije postale jedan od faktora nacionalnog političkog konstituiranja, kao u vrijeme Hrvatskog proljeća 1971. Također, u vrijeme kasnije političke represije, te su institucije bile i svojevrsni rezervati potisnutoga političkog i kulturnog identiteta. No s utemeljenjem Hrvatske kao države, njihov se položaj bitno promijenio, ali to neki nisu zapazili.

U čemu se promijenio?
Hrvatska politika, koliko je već ima, sada nastupa stvarno, ne kao kulturna sublimacija za državnu političku nemoć. To bi trebalo shvatiti. Zadaće središnjih kulturnih ustanova danas bi bile prvenstveno u dinamičnu oplođivanju i moderniziranju hrvatske kulturne podloge za jednu modernu kulturnu Hrvatsku. Hrvatskoj danas ne trebaju čuvari hrvatskoga kulturnog i političkog identiteta u nekoj tuđoj državi, nego joj trebaju stvaraoci tog identiteta u vlastitoj državi – a to je različito, ponekad i oprečno.
Prihvaćam da pitanje multikulti-identiteta, kako kažete, također može biti podložno minornim parcijalnim lokalnim i grupnim politikama, koje neki vide i kao dezintegraciju nacionalnog identiteta, ali ne vjerujem da je to nešto ozbiljno. Ono što nam stvarno prijeti jest dezintegracija svih identiteta putem tzv. masovne i medijske kulture, sračunate na porobljavanje čovjeka i njegovo trošenje kao robe. A o tome bi i „lijevi“ i „desni“ mogli misliti isto – kako u Europi uglavnom i misle.

Znači li to kako ne vjerujete da bi opet moglo doći vrijeme kada će politika koristiti kulturu za svoju promidžbu, za osnaživanje svojih ideja i svjetonazora?
Mislim da su takva vremena prošla. Politika doduše voli da joj se laska, ali za takav odnos su potrebni i laskavci. Ako politika osigura korektnost u odlučivanju u kulturi, putem odgovarajućih tijela odlučivanja, a trebala bi, slabit će i uvjeti za stvaranje takva odnosa.

Može li kultura biti nepolitična?
Nije stvar u tome da kultura bude nepolitična. Ako političnost znači borbu za vlastita vrijednosna određenja, koja su sastavni dio i umjetničkog impulsa, onda je kultura uvijek politična. Problem je kada ona postaje pseudopolitična, tj. kada se svodi na političko dodvoravanje radi malih osobnih ili grupnih interesa.

Može li hrvatska kultura ne biti nacionalna, a biti nacionalnom kulturom, na čemu često ustrajavaju trendovski pa i lijevi svjetonazori?
Ne znam kako mjeriti to ne biti i biti, a ne bih ni prihvatio ovlasti mjeritelja. Postavimo to ovako: kultura može biti nacionalna samo ako je kultura, a ako to nije, onda nije ni nacionalna.

Nije li to fraza?
Meni nije. Pitanje je – kakva je ta kultura? Okamenjena kultura, kultura bez konflikta i dinamike, kultura u kojoj nema različitosti, ili se one potiru, bila ona „nacionalna“ ili „anacionalna“, nije kultura nego relikvija u nekom hramu kulture. Ovaj izraz jako vole i lijevi i desni kulturni birokrati, koji tako postaju žreci nad kulturom. Toga je bilo i u ranijoj „partijskoj“ kulturi i u kasnijoj „nacionalnoj“ kulturi. Prisjetimo se samo raznih „čuda hrvatske naive“ kao „hrvatskog kulturnog proizvoda“, kojemu je, naravno, odmah uslijedio i dućan na Jelačić-placu! To je, razumije se, propalo. Valjda to ipak nije dovoljno za novi hrvatski i europski milenij?

Boji li se tzv. lijeva hrvatska kultura pluralizma poetika?
U kulturi svatko smije misliti da je najbolji, ali nitko nema prava priječiti drugog u njegovu shvaćanju što je bolje. Ja sam zaštitu pluralizma poetika, upravo u tom izričaju, svojedobno i proglasio jednim od temeljnih načela kulturne politike mojeg ministarstva. Naime, nije stvar u tome koje će kulturne orijentacije biti sam ministar, nego u tome hoće li se u kulturi odlučivati temeljem javno postavljenih kriterija i hoće li i oni koji odlučuju, stručna tijela, biti i sami sastavljeni kao reprezentanti takva pluralizma poetika da bi ga mogli zaštiti.

Kako će se to ostvariti ako je onima koji odlučuju primarno da odlučuju i što ako su ideološki odabrani i opredijeljeni?
U tom slučaju, nikako! Toga sam se pazio u ono vrijeme pa su u vijećima kao i u pojedinim institucijama djelovali pojedinci različitih poetika pa i političkih orijentacija. Kad mi je nakon smjene vlasti 2000. jedan od ravnatelja četiri HNK-a ponudio ostavku, misleći da je to fer, najprije sam se začudio. Rekao sam mu: Zaboga, pa ti si veliki režiser. Nisi samo intendant od jučer. Moja je politika da ne moraš biti blizak niti meni, nego sebi i svojoj profesionalnoj odgovornosti i slobodi.

Niste obrazložili funkciju ideologije, koja je u nas svugdje prisutna.
U kulturi i umjetnosti, po meni, glavna je ideologija da nema glavne ideologije, vladajuće, a po mogućnosti ni ideologije uopće.

A što ako je ima?
Treba osigurati ideološki pluralizam, opstanak različitih estetika, a odlučivanje mora biti suodlučivanje pripadnika različitih orijentacija. I samo takvo suodlučivanje čin je kulturne animacije. No to se nije nastavilo poslije 2003. Upravo obratno, smjenjivani su znalci, a postavljani podobnici, od ravnatelja NSK-a, ravnatelja pojedinih HNK-ova, čak i nekih najvažnijih muzeja, konzervatorskih odjela i dr. Protivim se čistkama, ali se zalažem za rehabilitaciju uloge kulturnih vijeća, koja moraju biti sastavljena od ljudi različitih kulturnih orijentacija i trebaju djelovati prema javno usvojenim kriterijima odlučivanja.

Slažete li se da intergracija ili izolacija kulture nije ozbiljno pitanje sve dok se ideološka ili većinska kultura ne nameće pluralnoj i manjinskoj?
Svakako, ali opet upozoravam – kultura koja se nameće radi dominacije nije kultura. Takva se kultura mora služiti političkim pritiskom, do kojega se dolazi političkim podložništvom, a takvo podložništvo proturječi samu smislu kulture. Iskreno, ne znam što bi imalo značiti – većinska kultura. U kulturi nema nadglasavanja da bismo utvrdili što je to većinsko. U kulturi je sve manjinsko, autentično, izvorno, posebno, jedinstveno i neponovljivo. To je ono što treba čuvati i razvijati, a za to su potrebni demokratski uvjeti odlučivanja u kulturi.

Veliki je problem naše kulture pitanje provjerljivosti i kriterija, koji su prečesto navijački, klanovski i izbjegavaju zamjeranje. Kako se osloboditi takvih kriterija?
Klanovi, grupe, moćne i manje moćne gomilice su jedan od oblika stvaranja pojedinih kulturnih senzibiliteta, pa i kulturnih okupljanja, čak i umjetničkih pokreta. Nije stvar u tome da se razbijaju klanovi, ako ćemo to tako zvati, nego da jedni klanovi ne satru druge, da ne bi na kraju ostao samo jedan klan, što bi bilo najgore, a što nije nepoznato. Eto i zato je nužno suodlučivanje u kulturi temeljem javno prezentiranih i razmatranih kriterija odlučivanja.

Može li kultura djelovati ako joj se udovoljava, a ne provocira? Ako se neke umjetnike forsira, kao što se to radilo u komunizmu?
Iskreno rečeno, umjetnici koji su bili forsirani u komunizmu nisu baš ostali prikraćeni ni poslije komunizma. Stara garda, od filma, slikarstva, do književnosti, kazališta i glazbe nastavila je djelovati, često i privilegirano. Rez se dogodio u starom režimu poslije 1971. i tu su neki mlađi vrlo loše prošli, a pojavili su se drugi, također mladi. Ti su aktivni i danas bez političke smetnje, a na scenu su se vratili i oni prvi. To je prilično sukladno političkim proporcijama hrvatskoga društva. Ono je i lijevo i desno, pa neka tako i ostane. U tom smislu moramo se naučiti na kulturne provokacije, ali ne i na restrikcije na štetu bilo koga tko je kulturno kreativan.

U svojoj ministarskoj strategiji ustrajavali ste na kvantiteti, povećanju kulturnih subjekata, koje je zbog brojnosti teško financirati. Treba li buduća hrvatska kulturna strategija ustrajavati na ekskluzivnosti i kvaliteti ili na kvantiteti?
Ako je pitanje kvantitete vezano uz potporu onomu što se naziva kulturni sustav, dakle, knjižnice, muzeji, kazališta, likovne, glazbene, izvedbene umjetnosti, kulturne industrije, ali i pučka kultura i kulturna baština, onda „kvantiteta“ nema granica. Više je naprosto bolje! U tom pogledu, da se razumijemo, Hrvatska nije ni približno primjereno razvijena. Hrvatska kulturno zaostaje za drugim srednjoeuropskim zemljama, o skandinavskim da i ne govorimo.
Samo da spomenem, glavni grad Zagreb tek je nedavno, nakon sto godina, dobio prvi novi muzej, građen kao muzej (MSU); u Nacionalnoj knjižnici smještena je gruntovnica tamo gdje je trebao biti audio-vizualni centar, koji stvarno i aktivno i ne postoji. Povijesni muzej, temelj narodne povijesne časti, da baš tako kažem, još je u gornjogradskoj kućici koja jedva može primiti veći školski razred. Još nema čak ni suvremene zgrade gradskog arhiva, a i Državni je arhiv smješten u nekadašnju knjižnicu, na dvostruku štetu – i arhiva i knjižnice. Već su mnogi rekli da je kultura skupa, a nekultura još skuplja, pa mi je žao što tu frazu treba ponavljati.

Osim spomenutoga, što je najveći problem hrvatske kulture?
Naš je ozbiljan problem s kulturom što previše ljudi u položaju političkog odlučivanja ne shvaća da je razvitak zemlje bitno vezan uz njezine kulturne potencijale, a ti potencijali uz ljude, a ti ljudi uz njihovu kulturnu izgradnju, a njihove udružene ljudske mogućnosti uz funkcioniranje kulturnog sustava. Taj je sustav, uz obrazovni, temelj širega razvojnog društvenog sustava uopće. Kad sam svojedobno pitao bavarskoga ministra kulture kako je to Bavarska, nekad jedna od najzaostalijih njemačkih zemalja, danas postala jedna od najrazvijenijih, rekao mi je, ne samo u šali: BMW, visoka tehnologija, plus minhenska opera! Ovdje je minhenska opera metafora za kulturni sustav uopće. Naprotiv, naš HNK, koji ima dramu, operu i balet, smije imati najviše 500 zaposlenih, dok onaj u Budimpešti, koji čak nema ni dramu, ima 1600 zaposlenih. Tek toliko kad govorimo o „kvantiteti“, pa i „kvaliteti“.

U nas se često postavlja pitanje alternativna ili mainstream kultura. Koja je važnija za očuvanje identiteta kulture?
Važnija je ona koja je više stvaralačka. Ne mislim da tu neka od njih sama po sebi ima predodređenu prednost. Uostalom, često mijenjaju i mjesta, posebno iz smjera alternative prema mainstream kulturi. Ali i vodeće svjetske kazališne kuće mogu iznenaditi kreativnošću novih značenja klasičnih kulturnih mjesta, kao što, s druge strane, ni svaka alternativa kreativnošću ne izlazi iz garaže.

Neke alternative i ne žele postati mainstream.
Možda su te i najzanimljivije. Ali u tom slučaju pitanje prednosti i ne postavlja se sa stanovišta političkog odlučivanja. No ono što bi trebalo politički osigurati jest da umjetnici mogu pristojno živjeti od svoga umjetničkog rada, odvijao se on u mainstreamu ili alternativi.

Kako im to omogućiti kada se kultura sve više doživljava kao teret društva?
To je moguće ako država, uz ostalo, otvori i mjesta takva rada, od škola i školskih radionica, do tvornica oslikanih hala, i cesta osmišljenih instalacija… Hrvatska je umjetnost posve odvojena od svakodnevice, ulice, škole, bolnice, tvornice, smijem li reći i banke, a trebala bi prožimati nacionalni kulturni identitet. Kako? Svakako ne samo hramovima kulture čija se vrata otvaraju tek ritualno.

Valjda i stoga jer ih često vode ljudi kojima je malo stalo do kulture?
Mislim da u kulturi ponajprije rade ljudi kojima je jako stalo do kulture. To je moje iskustvo s golemim brojem samoprijegornih kulturnih djelatnika koje sam imao prilike upoznati. Nigdje drugdje, osim valjda u humanitarnom radu, nema toliko ljudi koji se i materijalno žrtvuju kako bi ostvarili ono što osjećaju kao svoje zvanje, ne samo umjetnika nego i samozatajnih kulturnih djelatnika.

Odakle onda dojam da ima i onih kojima je malo stalo do kulture?
Dojam o kojem govorite proizlazi iz stalne difamacije kulture, i to iz više izvora. Tu su pojedini mediji čiji je vlasnički interes zaposjedanje kulturnog prostora kao vlastitog i komercijalnog. Tu su preprodavači kulturne magle koji trguju vlastitim kulturnim kumirima kao vlasništvom, podižući mu cijenu. Tu su pseudoekonomisti što u kulturi vide robu koju ne mogu prodati, jer je njima i čovjek roba, a to rado prodaju. Tu su napokon i politički birokrati koji su postavljeni nad kulturom, njoj ne pripadaju, pa se od nje i brane optužbama o „neradu“, „komociji“, „lijenosti“, „elitizmu“ i sličnim zlima kulture i umjetnosti. Takvima je kultura kriva za sve. To su sve političke laži u korist jedine istinski nedodirljive, naše kvaziliberalne tajkunske, medijske i političke oligarhije. To je smisao i takve kritike kulture.

Nakon svih iskustava ne čini li vam se ipak da se u hrvatskoj kulturi negativnosti ne žele raščistiti jer mnogi od toga žive?
Na svakom organizmu, pa tako i na kulturnom, ima i nešto patologije, pa nešto na toj patologiji i živi, ali ne mislim da je to ono najvažnije, niti da je to presudno.

A što je presudno?
Presudno je regenerirati kulturni sustav materijalno, financijski, profesionalno, „kadrovski“ – dakle od jačanja materijalnog položaja kulture radi njezina vlastitog i općeg društvenog razvitka do povratka na demokratski, javni i stručan način odlučivanja u kulturi.

Imate li osjećaj da tzv. novi kulturni senzibiliteti ne znaju što hoće, odnosno da ustrajavaju na subverzivnom koje im je jedini cilj?
Nemam takav osjećaj. Neki znaju što hoće, a neki valjda i ne znaju. Meni se osobno subverzija ne sviđa, ako mi se učini da je ograničena subverzijom samom. Također, ima i subverzija koje su to samo prividno, jer se javljaju totalitarnim zahtjevima prema društvu, prema moći izvan umjetnosti i kulture same. Ni to mi se baš ne sviđa. No prag je između subverzije i kreacije pomičan. Nosim ga sa sobom, da vidim gdje ću ga postaviti i sjesti. Ne bih volio da s njega ne smijem gledati prema „subverzivnom“, jer je netko već prije mene to procijenio kao štetno.

Je li i koliko je jugoslavenstvo još teret hrvatske kulture?
Ne bih rekao da je jugoslavenstvo neki teret kulture – čak ni politike, iako se tu javljaju određeni ressentimenti, pa i pritisci. Hrvatska je danas država sa svim državnim instrumentima. Veći je problem što je ta država ostala bez naslijeđa banaka, nego što je ostala s nasljeđem gusala, ovih ili onih. Što se pak kulture tiče, hrvatska je kultura i u Jugoslaviji bila hrvatska. Dapače, i politički otpori prema centralizmu i unitarizmu išli su dobrim dijelom kroz kulturu. Ako je pak riječ o kulturnoj suradnji na ovim prostorima gdje se ljudi sporazumijevaju bez prevoditelja, onda tu nije riječ o teretu, nego o kulturnim mogućnostima na koje valjda nemaju pravo samo estradni umjetnici, što je inače, donekle i na moje iznenađenje, svima neupitno, pa se i široko prakticira.

Je li Hrvatsko proljeće pozitivno utjecalo na hrvatsku kulturu?
Hrvatsko je proljeće bilo pokret za demokraciju i nacionalnu ravnopravnost u kojemu su hrvatske kulturne institucije imale iznimno važnu, čak i glavnu poticajnu ulogu. Ono što se dogodilo s odmazdom nad Hrvatskim proljećem 1972. i poslije, nažalost, desetkovalo je utjecaj tih institucija sve do konca osamdesetih. Hrvatska šutnja bila je i njihova šutnja. U tom razdoblju izgubljeno je mnogo i u kulturi – ono što je bilo nacionalno povuklo se u unutrašnji egzil, a same institucije ostale su okljaštrene. To je djelovalo i na smjer kasnije njihove rekonstrukcije. Institucije su se budile na mjestu gdje su bile uspavane. Zato buđenje još traje, pa neki još nisu ni širom otvorili oči. U tom smislu sam ranije i spominjao potrebu sagledavanja novoga položaja i nove uloge tih institucija danas – dakle, u smjeru otvaranja prema modernitetu, za suvremenu kulturnu Hrvatsku.

Zašto se u nas na tradicijsku kulturu gleda kao na nekulturu ili se ona manje cijeni iako je dobar dio te kulture priznat i od UNESCO-a?
Tradicijska je kultura komplementarni dio kulture i veoma je uskogrudno i nekulturno tu kulturu podcjenjivati. Svojedobno sam (2003) bio domaćin i brazilskom ministru kulture. Bio je to znameniti Gilberto Gil, veliki glazbenik, upravo poznat po glazbenim inovacijama na tradicijske elemente brazilske i afroglazbe. U Njivicama na otoku Krku dočekala su nas djeca koja su uz pratnju sopila i u dvoglasju izvela tradicionalni krčki tanac. Gil je bio oduševljen; nije se mogao od njih odvojiti – kadence, polutonovi, neočekivani inervali… On, Brazilac, rekao je da tako nešto nikada nije čuo, a da mu je toliko blisko, kao da je za to oduvijek znao. Svakako da je znao, jer je to, baš kao ono posebno, ujedno i ono vječno i univerzalno. Inače, to pjevanje upisano je na UNESCO-ovu listu kulturne baštine tek 2009. ali je, kako vidimo, intenzivno djelovalo i ranije. Tko ne cijeni tradicijsku kulturu, ili nema pojma o kulturi, ili ne cijeni ni sebe.

U kojem će smjeru ići hrvatska kultura pod palicom nove ministrice kulture?
Nadam se, a i uvjeren sam, da neće ići u bilo kojem smjeru „pod palicom“. Gospođa Zlatar poznaje kulturne probleme. Dio svojih gledanja izložila je i u tekstovima o kulturi te zadobila znatno javno povjerenje i prije izbora i sastavljanja nove vlade. Dakako, s tim se ne moraju svi slagati, mogu i polemizirati, ali vjerujem da će se demokratsko shvaćanje kulturnoga pluralizma razvijati.

Znači li to da su danas problemi kulture isti kao kada ste vi bili ministar?
Oni su drukčiji, a nakon proračunske devastacije Ministarstva i teži. Ipak, neke se vrijednosti ne mijenjaju – prvenstveno zaštita kulturnoga pluralizma putem svojevrsne kulturne demokracije, onoga što ja zovem autonomija kulture. Posebno, nadam se da će novo Ministarstvo pokrenuti kulturnu živost koja je u osam godina zamrla, što uključuje i njegovo vlastito otvaranje. Izvor: Vijenac T

Još nema komentara

Uskoči u raspravu
  1. Simon
    #1 Simon 18 siječnja, 2012, 06:57

    Zanimljiv intervju i sasvim neka umjerenija promisljanja od trenutnih jastrebova u SDP-u.

    Odgovorite na ovaj komentar

<