GLAVNE TEME

KRLEŽA NIJE NAPISAO SVA SVOJA DJELA

24. srpnja, 2013.

Otkrivamo nepoznate detalje iz života poznatog književnika 

Napisao: Ivan Raos

Ovoljetna izložba portreta nedavno je otvorena u Muzeju grada Zagreba kao dio progama festivala o Krleži koji se održava u Zagrebu. Međutim ove godine se obilježava i 120 obljetnica Krležinog rođenja – na sve strane posebno u Zagrebu se pokazljivo govori o liku Krleže i njegovom djelu, ipak ne baš najuvjerljivije.

Miroslav Krleža rođen je (7. 7.1893. godine) u Zagrebu u Dugoj ulici br. 7 (današnja Radićeva). Oni koji bolje znaju kažu da se nije rodio u kući na kojoj je danas spomen ploča, nego u jednoj derutnijoj kući par brojeva prije, ali kasnije je odabrao bolju kuću i službeno se piše da mu je kuća na broju 7. Još je u svrhu mistifikacije dodato 7 sati. U rodnom garadu Zagrebu je polazio osnovnu školu, a potom odlazi u kadetsku školu u Pečuh (1908.), za koju jedni kažu da je nije nikad završio (1911.?), jer je pobjegao iz nje prije završetka. Drugi kažu da je upisao i vojnu akademiju u Pešti?! Ipak jedno je sigurno Krleža napušta (kadetsku školu u Pečuhu?) ili (vojnu akademiju Pešti!) i nikad se više ne će vratiti sve dok je postojala Austro Ugarska (1918.), jer bježi (Srbiju!). Ipak, kako u Zagreb (tako u Austru Ugarsku), tih prijeratnih a potom i ratnih godina ne dolazi zato jer je bio deserter.  Krleža se u Zagreb vratio tek nakon završetak Prvog svjetskog rata, baš tad kad je zauvjek propala srednjeeuropska (dvojna Austro Ugarska) monarhija – podkraj (1918.). Pojavio se Krleža uvjerljivije no što su očekivali, ni s manje, ni više nego već s čak četiri objavljene zbirke pjesama i, to u samo mjesec dana baš tad kad su zločinački organizirani Karađorđevićevi (1918. godine) započeli organizirati Pašićevu strahovladu “Kraljevinu SHS” (poznatiju kao “tamnicu naroda”!), i ubijati Hrvate na Jelačićevu trgu – prisjetimo se poubijanih građana (prosinačkih žrtava!).
Međutim od kad je Krleža pobjegao (iz Pečuha ili iz Pešte, svejedno) dogodilo se to (1909. ili 1911.), i još uvijek nije moguće pronaći pouzdan podatak (navedeno je onako kako gdje i kako tko u kojoj knjizi piše), pa može biti i 1909. ali 1911.(i još koje kako se navodi ?). Zaista gdje li je od tad sve bivao i skitao do 1918. zasad se baš ničeg i nimalo puzdanog a još da bi to bilo i istinito ne zna se. Iako se o baš tim godinama (Krležinog bjega i nestanka!) i kamo je otišao i gdje je boravio (jedva što govori !). Sve u svemu zna se toliko da se najviše nagađa (jedni govore, a drugi piši bez provjerljivih argumenata), dok njegovi kroničari kažu da je tih godina najviše boravio u Beogradu (?), a koliko dugo i zašto ne znaju. Očito je to vrlo bitno jer o tomu se piše uokolo (Beogradu!?), a ne samo u Hrvatskoj – čak na veliko. Međutim kad je riječ (tko je osoba Miroslav Krleža), poglavito o “njegovom” sveukupnom djelu zaista je sve upitno i nepoznato. Ipak pitanje postoji i otvoreno je, kako i kad se počeo baviti književnošću? S kojim uspjehom? Kažimo da pozdanijih spoznaja zasad nemamo – jer uopće nije poznato kako li je onodobna kritika (antologija hrvatskih pjesnika) komentirala te zbirke (zašto ih uopće ne spominje?), i zar je zaboravila ocjeniti njegove četiri zbirke pjesma “objavljene 1918.”

SUMNJIVO AUTORSTVO

Navodno se Krleži pripisuju djela koje piše i objavljuje u časopisima i dnevnim listovima čak od 1914. god. Ipak pitanje je li i koliko je uopće bitan danas Krleža za hrvatsku književnost? Primjetno je da je u svemu dvojben – jer zapravo je dvojben autorski baš u svakom djelu i pogledu. Bitno je koliko i, u kojoj mjeri je značajan kao hrvatski, a koliko kao europski književnik 20. stoljeća, a to zaista tek treba (znanstveno) ustvrditi argumentima, a ne ovako kako li se to čini desetljećima uliznički. Ipak ovako kako je do sad pokazljivo predočavan književni Krležin opus, možemo reći da je opus (fenomena književnosti!) s čak objavljenih 80-ak knjiga?!
Književni opus sadrži sve književne oblike; drame, pjesme, romane, novele, eseje, putopise i polemike… A unatoč svemu do sad znanom i pohvalnom o Krleži osobno sumnjam baš u svako autorstvo “njegovog” književnog djela. Čak niti malo ne raspoznajem (rukopis, stil… srok, ritam, rečeničnu kompoziciju), i zaista uopće ne vjerujem da je autor (iti jedinog, jedinog!), a kamo li čitavog književnog djela (opusa), svih tih književnih djela i rasprava koja Krleži pripisuju.

Pitanje: Je li moguće prikazati čitavo Krležno djelo kao iznimnu pojavnost ili kao problematiku u odnosu na čitavu stvaralačku hrvatsku umjetnost i filozofiju ponajviše književnu baš tog (njegovog) dugovječnog doba. Ili Krležu i njegovo djelo treba predočiti i iznova predstaviti kao (književnikovanje) autora svestranog djela ostvarenog (tijekom polovice njegovog života), kao malu uvertiru što boljem razumijevanju Krležinog čitavog pisanog djela (i njega samog), kao lika ili teme. Osobe ili osobnosti koja nas prati i nadzire, a iako je otišao odavno s ovog svijeta prije tridesettri godine. Odavno je otišao međutim kao da se sve više nad nama nadvila njegova sjena koja bdije kao kakva ne odvojiva i ne zaobilazna slika. Očito još nemamo nikakvih a kamo li vrjedeći ozbiljenih spoznaja i argumentiranih odgovora o značidbi pojedinih Krležinih (književnih djela), a koja su čak i odavno kritički propitkivana. Zašto je to tako? I zašto nema pouzdanijih i znanstvenijih i ozbiljenijih odgovora o Krležinu djelu?

DOSADNI MAKOVIĆ

Možda ga se boje, jer je još svemoćno moćan?! Pozicionirano je i uzdizao na utjecajne položaje u glavnom svoja potrčkala (u kulturu) ulizice i polupismene poluintelekte koji će ga cjeloživotno čak i nakon smrti nastaviti uzvisivati i pisati mu hvalospjeve (Velimir Visković, Stanko Lasić, P. Matvejević, Senečić …i mnogi uglednici ili manje povlaštena piskarala – sve su to najobičniji bleferi vezani za državne jasle ili proračun Grada Zagreba). Te jugo-ulizice zapravo o ničemu ne znaju ničeg ozbiljenog i znanstvenog kazati, pogotovo ovodobnim jezikom znanosti (o književnom ili likovnom) argumentirano o pojedinom djelu kazati. Međutim ipak je tu neizbježni Zvonko Maković (autor izložbe), koliko se god gurao (u proračune, kako Grada Zagrerba, tako Države) zaista ne kaže ni štogod pametnog, ni zanimljivog (zapravo bez mjere je dosadan i ne upotrebljivo zastario!), moguće zato jer ne govori ni jezikom znanosti o slici, a ni jezikom znanstvenika o pojednioj knjizi.

PRIJATELJ KARAĐOĐEVIĆA I BROZA

Općenito je znano koliko je Krlaža bio “prijateljski” blizak s okrutnim i svemoćnim diktatorima, a koji su se tijekom nihovih totalitarzama (vladarskih razdoblja) kao svemoćni diktatori iživljavali što su više mogli nad Hrvatima, kako Karađorđevićima u provoj, tako u drugoj s Brozovima, hvala Bogu, zauvjek su crkle i propale obje Jugoslavije! Zapravo treba naglašivo spomeniti da je Krleža bio poseban prijatelj Karađorđevićevih i Brozovih! Stoga su na dalje otvorena mnoga zapostavljana bitna književna pitanja u Hrvatskoj –  poglavito kad je riječ o Krleži i njegovu djelu (sva su pitanja i djela problematična!). Spomeniti ćemo da se o Krležinim pojedinim romanima i raspravama kritički raspravljalo u pojedinim brojevima MOSK-a: “Kako je pisao gospon Krleža” (br. 14 ili 17), časopisu (Moderna i socijana kronika), propitivao onodobnu kulturu i socijalnu problenmatiku – izlazio tijekom tidesetiih. Ipak vidljivo je da se pokušavalo stručno kritički o Krležinom djelu govoriti čak i u Karađorđevićevoj jugi! Prije svih Kruno Krstić u spomenutom časopisu MOSK (pod pseudonimom Mark Twain), i dati odgovore – istina kakve takve na pojedina djela (Filip Latinović, raspravu o Kantu…). Ali sve je to prošlo bez jačeg odjeka zavijeno u tišinu (zaboravljeno) zbog Krležine svemoći. Naziremo li danas štogod aktualnog od Krleže i znanimljivog, moguće kakav nepoznati rukopis i kakvo veće ostvarenje s kojim bi zadivili iznova današnji ovodobni svijet? Ili ćemo nadalje obmanjivati sebe i sve uokolo sebe s Krležom već čitavo stoljeće.

NEGIRANJE HRVATSKE

Kolike je mogućosti estetika imala u ostvarivanju u diktaroskim razdobljima kad je svaka Hrvatska (bila negirana), u kojima je Krleža dominirao, puno toga danas se propituje i govori ali se i stavlja sa strane a ne pred sudište. Ipak sad u Hrvatskoj ozbiljni (znanstvenici) bave se drugim temama i autorima, a Krleža im niti malo nije zanimljiv. Jer poznato je svima da je umjetnost uvijek nastojala propitivati i davati odgovore na izazove svoga doba (štoviše biti korak ispred) pokazujući smjer kretanja i nudeći svoje viđenje. Bilo bi pogubno na takva način Krležu komentirati.
Ipak moguće je sagledati današnjicu umjetničkog ali samo ako poznavajući povjesnicu uzmemo bar one dobrosti koje doprinose razumijevanju njezine općenite  aktualnosti – znanstveno vrjednovane – u svijetu umjetnosti, eto pa čak i Krležu. Sve se odvija u brzini protjeka informacija našeg digitalnog doba, partikularnosti i selektivnosti polja zanimanja većine, promjenama tako brzim da su teško zamjetljive, utjecaju svemasonijih medija na formiranje svjesti i svjetonazora, o krizama, bile ekološkog, ili ekonomskog, moralnog i tko zna kakvog još bitišta zapravo teško je steći predodžbu o glavnim karakteristikama doba u kojem živimo. A još pritom i analizirati Krležu?! Tempo zapadnjačkog mentaliteta stvara difuziju koja je doprinjela na više načina – jer su se neka pitanja pomalo rasplinula i postala su imalo raspoznajna i uočljiva. Umjetnost se danas pokušava nositi sa stanjem stvari ili se priključiti ovodobnim tjekovima a, kakva je uloga Krleže u ovodobnici i svekolikom Hrvatskom umjetničkom niti malo ne naziremo čak ni zanimljive, a kamo li sadržajno ozbiljene odgovore.

GLEMBAJEVI NAPISANI U 19.STOPLJEĆU 

Ako je Krlaža autor mnogih drama koje mu se pripisuju tad ih je počeo pisati još kao vrlo mlad u dječačko doba. Tad bi mu prve objavljene drame bile Legenda i Maskerata 1914. godine u časopisu „Književne novosti“. Zatim drame Kraljevo (1915.), Kristofor Kolumbo (1917.) i Michelangelo Buonaroti (1918.), koju navodno nudi Hrvatskom narodnom kazalištu, a onodobni intendant Bach ih odbija. Ipak jedna je (navodno) bila prihvaćena drama za izvedbu Galicija, u HNK u Zagrebu, ali jedan sat prije premijere 30.12.1920. godine (nije dopušteno njezino izvođenje). Prva izvedena Krležina drama bila je Golgota 1922. god., također u HNK u Zagrebu. Dok najpoznatije i najizvođenije Krležine drame bile bi one iz Glembajevskog ciklusa: U agoniji (1928.); Gospoda Glembajevi (navodno pisana 1913.?, a zamislite objavljena 1929.); Leda (1939.). Pa uz dramski ciklus o Glembajevima povezani su i novelistički tekstovi – jer se zajedno bave usponom i društvenom afirmacijom, i konačnim slomom i rasapom jedne bogate obitelji ! A k tomu Glembajevski ciklus ujedno bi trebao biti “prikaz hrvatske visoke građanske klase i društva tog doba.”
Međutim primjetno je (posebnim metodama i akcentacijom) da su baš Glembajevi znatno ranije pisani (sredina 19. stoljeća i u drugom ambijentu), a naknadno dodana komunikacija s telefonom je komipilacija kako bi se zameo trag pravom autoru i trenutku nastanka.

U katalogu izložbe kazano je da Miroslav Krleža pjesme objavljuje čak od 1916; prva objavljena pjesma bila je Podnevna simfonija u časopisu „Savremenik“, a za života je objavio jedanaest zbirki pjesama. Najveće Krležino poetsko ostvarenje bile bi Balade Petrice Kerempuha  (1936), u kojima, na temelju stare kajkavske književnosti i bakine kajkavštine, stvara vlastiti jezični izričaj.

Krležin novelistički opus mogao bi se podijeliti u tri cjeline. Prvoj pripadaju proturatne novele uvrštene u zbirku Hrvatski bog Mars. Drugoj pripadaju tzv. novele malograđanskog kruga – da nabrojimo samo neke: Veliki meštar sviju hulja (1919), In extremis (1923), Smrt Tome Bakrana (1924), Cvrčak pod vodopadom (1937) itd. Treća cjelina je Glembajevski ciklus koji obuhvaća 11 novela i tematizira uspon i financijski i moralni pad visoke buržoazije – bili bi najzanimljiviji dio Krležine novelistike.

NIKAD NIJE BIO U RUSIJI

Krležini romani pisani su ne baš uvjerljivom kompleksnom pripovjedačkom tehnikom, nabijeni su radnjom i dramskim scenama, s esejističkim odlomcima što mu omogućuje da se bavi, izim radnjom i karakterima glavnih likova, i širokim društvenim, kulturom i političkim temama. Izim manje znanih romana Tri kavalira frajle Melanije (1922.), Vražji otok (1923.) za Krležin romaneskni rad značajna su četiri djela: Povratak Filipa Latinovića (1932.); Na rubu pameti (1938.); Banket u Blitvi koji je najavio još 1935, a prvi dio romana tiskan je 1938., druga knjiga izašla je 1939., a treća tek 1962; najopsežniji roman Zastave počeo je u nastavcima objavljivati 1962. u časopisu Forum, 1967. objavljene su četiri knjige, a u nakladi 1975. pojavljuje se pet knjiga.

Ako je imalo vjerovati kroničarima esejistika bi u Krležinom književnom opusu bila najzastupljeniji žanr. Još k tomu kako je Krleža navodno bio i kreativan?! A u esejima obuhvatio bi zamislite baš sva područja ljudske djelatnosti. Eseji o politici, filozofiji, književnosti, likovnoj umjetnosti, glazbi, arhitekturi i općenito o kulturi i njezinim problemima. Prvi esej 1915. (Barun Konrad), a u zbirci političkih eseja Deset krvavih godina (1937.), zar to Kraleža kritički govori o političkim prilikama u Jugoslaviji? Kao knjige eseja još mu se pripisuju Europa danas i polemičko-esejističke knjige Dijalektički antibarbarus i Moj obračun s njima (1939., 1940.). Svi koji prate i poznaju književnost znaju da je Krležinog putovanja u Rusiju nije bilo. Stoga Krležini putopisi Izlet u Rusiju 1925. (upitni!), a Izlet u Mađarsku 1947, također imaju obilježja eseja.

Zamislite kažu nam da je Krleža osnovao čak četiri časopisa (Plamen, 1919; Književna republika, 1923-27; Danas, 1934; Pečat, 1939-40).

POSLIJERATNI KRLEŽA

Nakon II. svjetskog rata vraća se još povlaštenije zbog prijateljstva s Brozom sudjelovati u svemu posebice u društvenom životu novostvorene jugo države. Koliko je bio aktivan u obnovi Društva književnika Hrvatske – odmah je postao potpredsjednik JAZU. Navodno je baš Krleža zahvaljujući Titu organizirao veliku izložbu jugoslavenske srednjovjekovne umjetnosti u Parizu 1950. godine. Nakon koje je iste godine na njegov poticaj utemeljen Leksikografski zavod. Direktor te institucije (koja danas nosi njegovo ime), bio je do umirovljenja. Godine 1967. supotpisuje Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika što je izazvalo brojne političke kritike pa se nakon toga potpuno povlači iz političkog života, a što mu je zapravo i najuvjerljiviji istup u životu.

Sa suprugom Belom (rođenom Kangraga), glumicom, vjenčao se 1919. godine u crkvi sv. Blaža u Zagrebu u nazočnosti ni manje ni više već Karađorđevića (i proveo s njom 62 godine u skadnom braku). Umro je u Zagrebu 29. prosinca 1981. godine.

LEO JUNEK JE MNOGO ZNAO

Znano je koliko je Krleža bio svemoćan posebice kad objavljuje tolika silna književna “djela” baš u Karađorđevićevu i razdoblju Ljubomira Micića (velikosrbina), i to baš kad na veliko odjekuje njegov na daleko znani slogan (Ne će nas Europa europeizirati jer mi ćemo Europu Balkanizirati), a Maković u svemu tomu iznalazi “ocjene hrvatskoga europejstva ponekad činiti ciničnima, to samo svjedoči o njegovoj sposobnosti da stvari sagleda u svim dimenzijama.”
Koliko je Krleža bio blizak i povezan s likovnom umjetnošću, a poznato je da je prijateljevao sa slikarima i kiparima. “Istina, te ljubavi ponekad nisu bile trajne i završavale su s osjećajem gorčine. Ne razočarenja u više ideale, nego prije gorčine koja je dolazila iz karaktera takvih prijateljstava. Ti prijatelji, kao znak štovanja, divljenja, prijateljske ljubavi znali su ostavljati materijalne tragove visoke vrijednosti. Bili su to portreti, ali i ilustracije rađene po motivima” navodno i iz Krležina djela. To su Ljubo Babić, Jerolim Miše i Petar Dobrović likovnjaci koji su zabilježili Krležine rane godine. Iz Babićeva dva portreta, iz Dobrovićeva i (iz Mišina, koji nije na izložbi) pitanje je bi li se mogao zapaziti njegov “slikarski” talent?! Ili štogod o dva lika s kojima se Krleža baš nimalo i ne uvjerljivo identificira (Leon, u Glembayu i Filip, u Latinoviczu). Tko je pravi autor (slikar) Filip? Ipak doznali smo pod kraj života od hrvatskog slikara Lea Juneka u Francuskoj – koji je to izrekao progovorivši o sebi i Krleži (od rođenja su susjedi) i, pred svjedocima o svomu slikarstvu i općenito umjetnosti. A nikada nije mogao iznjeti svoje mišljenje u svijet – jer je čuvao glavu. Ipak Krleža je bio dio dva moćna režima – ideološki obojen i sklon vlasti.

 Znao je  Krleža kad kad  govoriti o umjetnicima koje je poznavao: Petar Dobrović, Krsto Hegedušić, potom Miljenko Stančić i drugma. Uvjerljiv je portret (cretež olovkom), kojeg je nacrtao Josip Vaništa baš pred Krležinu smrt dok leži u bolničkoj postelji. A Krležin autoprtret crtež tušom, u njega zaista ne sumnjam da je njegov (nije autoprtret), i kao takav vrlo je upitan – jer na njemu se vidi plagirani Picasoovski izraz (koji karaktrerizira drugog hrvatsko likovnjaka iz tih godina). Portret Antuna Augustinčića. Portreti Ivana Lesiaka, zatim djela Mire Vuce i Izvora Oreba (1974.) zapravo su skice spomenika, u kojima je primjetna ironija, a koju umjetnici, tj. kipari žele predočiti u lik hodajućega spomenika. Spomenička plastika Marije Ujević Galetović. Najjači likovni predočeni izaraz Krležinog portreta izveo je reljefom u bronci korčulanski umjetnik Izvor Oreb (1974.). Studija nastala najvjerojatnije u kontaktu s Krležom (Portret Miroslava Krleže, 1974. bronca, 32,3x41x1 cm, sign. d.d. I. Oreb 74 vlasništvo autora).
A neostrukturiziran spomenik Miroslavu Krleži u Zagrebu, Marije Ujević Galetović ostaje primjetan u memoriji građana i prolaznika.

Djela na ovoj zložbi posvećena su liku, a posredno i djelu Miroslava Krleže.

Na izložbi (i katalogu) su izloženi radovi :

1. Ljubo Babić: Portret Miroslava Krleže, 1918.

ulje/drvo, 44×33,5 cm, bez sign.

Moderna galerija, Zagreb (MG 1961)

1. Petar Dobrović: Krleža, oko 1930.

ulje/platno, 45×34 cm, sign. d.l. M. Krleži P. Dobrović

MGZ-Memorijalni prostor Miroslava i Bele Krleža, Donacija gradu Zagrebu

1. Miroslav Krleža: Autoportret, 1928.

tinta/papir, 28×19 cm

Silvana Čengić-Voljevica, Zagreb

1. Marija Ujević Galetović: Portret Miroslava Krleže, oko 1970.

ugljen/papir, 59×42 cm, sign. d.d. MU

privatno vlasništvo, Zagreb

1. Josip Vaništa: Portret Krleže, 1973.

olovka/papir, 31×42 cm

Galerija likovnih umjetnosti Osijek (GLOU-G-1038)

1. Fadil Hadžić: Krleža, 1974.

ulje/platno, 73×54 cm, sign. na poleđini F. Hadžić 74

Silvana Čengić-Voljevica, Zagreb

1. Mersad Berber: Miroslav Krleža, 1979,

ulje/platno, 52×40 cm, sign.d.d. 1979 M. Berber

Silvana Čengić-Voljevica, Zagreb

1. Ivan Lacković Croata: Krleža, 1982.

bakropis, akvarel/papir, 19,5×13,6 cm, ploča 12×9,8 cm

sign.d.d. Ivan Lacković Croata 82

Zbirka Biškupić, Zagreb

1. Mersad Berber: Krleža, 1985.

olovka, pastel/papir, 40×32 cm, sign. g.lj. Krleža Mersad Berber

Zlatko Vitez, Zagreb

10.Mersad Berber: Krleža II, 1985.

olovka/papir, 64×50 cm, sign.d.d. M. Berber

Zlatko Vitez, Zagreb

11.Jadranka Fatur: Krleža, 1991.

grafika E/A, 35×50 cm, sign. d.d. Jadranka Fatur 1991.

Zlatko Vitez, Zagreb

12.Munir Vejzović: Krleža, 1992.

olovka/papir, 45×30,3 cm, sign.d.d. M. Vejzović 92

Zbirka Biškupić, Zagreb

13.Munir Vejzović: Dobar dan gospodine Krleža, 1992.

olovka, kreda/papir, 42,2×32 cm, sign.d.d. M. Vejzović 92

Zbirka Biškupić, Zagreb

14.Munir Vejzović: Kadet Krleža, 2007.

pastel/papir, 40×32 cm, sign.d.d. M. Vejzović 07.; g.d. KRLEŽA KADET 1909.

Zlatko Vitez, Zagreb

15.Rudi Labaš: Krleža, 1993.

tuš, akvarel/papir, 47×65 cm, sign.d.d. R LABAŠ AD 1993

Zlatko Vitez, Zagreb

16.Zlatko Kauzlarić Atač: Portret Miroslava Krleže, 1993.

pastel/papir, 124×75 cm, sign.lj.sred. Atač 1993.

HAZU, Zavod za teatrologiju, Zagreb

17.Tomislav Buntak: Krleža, 2010.

gvaš/papir, 42×29,7 cm, sign.d.d. Buntak

Zbirka Biškupić, Zagreb

18.Tomislav Buntak: Krleža II, 2010.

gvaš/papir, 42×29,7 cm, sign.d.d. Buntak

Zbirka Biškupić, Zagreb

19.Ante Schramadei: Portret Miroslava Krleže, 1986.

ulje/platno, 81×66 cm, sign. Sch 86

MHZ, Muzej seljačkih buna, Gornja Stubica