Iako je među planovima za budućnost hrvatskih Kosovara bilo više mogućnosti, pa i onih o preseljenju u demografski opustošenu donju sisačku Posavinu, odnosno Kratečko, s mnogo napuštenih gospodarstava, sa stalnom autobusnom vezom, gradskom vodovodnom mrežom, ambulantom i crkvom sv. Roka, donijeli su odluku o ostanku u Dumačama. Doduše, samo privremeno, jer su ubrzo njih 150 seljeni na lijevu obalu Kupe, u Malu Goricu s crkvom sv. Jurja i japanskim prognaničkim naseljem. Ratno naselje s 80 komfornih dvosobnih kuća smješteno je uz asfaltnu cestu Zagreb-Žažina-Petrinja i ondje se dobar dio Kosovara uspio zaposliti na sezonskim graditeljskim poslovima
Napisao: Josip Frković
I površan pogled na set fotografija sjajnoga autora Stjepana Vege, predstojnika medijskoga ureda i stalnoga pratitelja mons. dr. Vlade Košića, biskupa Sisačke biskupije, s nedavne, preduskrsne svečanosti u nekad najzaostalijem selu ratom opustošena petrinjskoga Pokuplja, Dumačama, otkriva nam sretna lica uglednika. Župana Ive Žinića i zamjenice mu Anite Sinjeri Ibrišević, ministra Gorana Marića i državnoga tajnika Središnjega ureda obnove i stambenoga zbrinjavanja Nikole Mažara…
41 izgrađena obiteljska zidanica
Ipak, najviše sjaji lice rektora svetišta Majke naših stradanja u Gori don Paška Glasnovića, predvodnika kosovskih prognanika Letnice, Vrnavokola i Šašara 1999., kasnijega duhovnog pastira hrvatskih katolika u matičnoj domovini. Od zadnje godine 20. stoljeća i zadnjega dana listopada, kad je dočekao svoje sunarodnjake i vjernike, don Paško je bio i veliki graditelj-obnovitelj srušene cistercitske crkve Pohoda Blažene Djevice Marije u Gori koju su za velikosrpske okupacije Banovine razorili šabački četnički čivijaši. I, baš sada, kad su stanari 41 izgrađene obiteljske zidanice sa 17 milijuna kuna države Hrvatske primili ključeve za smještaj 196 novih Dumačana – do konca 2017. postat će i vlasnici kuća – autor teksta sjetio se hladne kasne jeseni prije 17 godina. Zajedno s političarskim početnikom amaterom i ratnim junakom sunjske obrane, te dragovoljcem Domovinskoga rata, Nazimom Martinajem, popularnim pekarskim obrtnikom iz sisačke Treće ulice (dr. Ante Starčevića), nazočio je podjeli svježega kruha i peciva za preko tri stotine nevoljnika smještenih u tijesne montažne kartonske kućice. Našli su se ratni nevoljnici doslovno nasred livade.
Molba dr. Tuđmanu za let do Plesa
Nakon povratka u Goru i temeljito oštećeno zdanje župnoga dvora, preko puta hrpe banovinskoga kamena i otvorenih katakombi, iz kojih su dijelovi crkvenoga inventara na vrijeme zbrinuti u Zagrebu, uključujemo diktafon. Don Paško napominje kako je jedno desetljeće prije dolaska Letničana proveo na službi svećenika Zagrebačke nadbiskupije. Koristi potom priliku da nas prisjeti prošlosti Hrvata, davnih dubrovačkih gospara, na jugozapadu Republike Kosovo. – Ondje su osam stoljeća Hrvati opstajali kao potomci rudara, jer ih je onamo pozvao srbijanski car Uroš. A prvi pisani spomen datira iz 1303. godine, ali uvijek se živjelo u siromaštvu na ratnim vjetrometinama kosovsko-srbijanske i makedonske tromeđe. Bilo je tako i na području općine Vitine, od Prištine udaljene 50 i od Skoplja 30 kilometara. Ispunivši vapaje Hrvata iz Letnice i Vrnavokola, odnosno katoličkih župa Blažene Djevice Marije i sv. Franje, prvi naš predsjednik dr. Franjo Tuđman osigurao je avionski prelet sunarodnjaka iz Skopja u Zagreb, reče nam don Glasnović. Iako je među planovima za budućnost hrvatskih Kosovara bilo više mogućnosti, pa i onih o preseljenju u demografski opustošenu donju sisačku Posavinu, odnosno Kratečko, s mnogo napuštenih gospodarstava, sa stalnom autobusnom vezom, gradskom vodovodnom mrežom, ambulantom i crkvom sv. Roka, donijeli su odluku o ostanku u Dumačama. Doduše, samo privremeno, jer su ubrzo njih 150 seljeni na lijevu obalu Kupe, u Malu Goricu s crkvom sv. Jurja i japanskim prognaničkim naseljem. Ratno naselje s 80 komfornih dvosobnih kuća smješteno je uz asfaltnu cestu Zagreb-Žažina-Petrinja i ondje se dobar dio Kosovara uspio zaposliti na sezonskim graditeljskim poslovima. Ali, čekanje na završetak novih domova u Dumačama potrajalo je cijelu vječnost. Sada kad su se konačno našli ondje – bez obzira što su navikli na Goru i tamošnju župnu crkvu Pohoda BDM – već predugo maštaju i o dumačanskom Božjem domu. T
1 Comment so far
Uskoči u raspravusvaka čast sad imaju smještaj. Pošto su ostali u ovom pitomom kraju sad im dajte mogućnost da se bave poljoprivredom i stočarstvom. ioanko drugi odlaze van, a ovi ostaju. Nemojte samo pričati, već krenite s riječi na djelo.