GLAVNE TEME KULTURNI ŽIVOT

KORUGA: ZAVRŠNI NASTUP PAPANDOPULO KVARTETA U CIKLUSU LISINSKI DA CAMERA

5. svibnja, 2025.

Piše: Igor Koruga

Novi ciklus koncerata izvanrednih komornih glazbenika, Lisinski Da Camera 2024/2025, pokazao se hvalevrijednim već na samome početku, na prvom od tri lanjska nastupa živahnog Glasovirskog kvarteta, sastavljenog od samih članica, violinistice Dunje Bontek, violistice Marije Andrejaš, violončelistice Monike Leskovar i pijanistice Martine Filjak. Potom su uslijedili višestruki nastupi Trija Elogio i Papandopulo kvarteta (saksofona), pa se ubrzo shvatilo da se nakon podosta godina popunila koncertna rupa, iz više razloga zapostavljena u politici negdašnjeg ¨poslovno orijentiranog¨ rukovodstva Dvorane Lisinski. Nova, progresivnija rukovodeća garnitura, na čelu s muzikologinjom i producenticom Ninom Čalopek, uspostavila je svježi umjetnički red i šire, pogotovo u Maloj dvorani koja je otada udomila dječje priredbe, srijedom world music i jazz glazbenike, a u foajeu i iskusne znalce, predavače, poput Tihomira Petrovića (1951), glazbenog pisca, skladatelja i profesora glazbene teorije te osnivača dragocjene Hrvatske udruge glazbenih teoretičara (HDGT).

Posljednji i najljepši

Ciklus Lisinski Da Camera gotovo je završio ove subote, 3. svibnja od 19 sati u Malom Lisinskom, na predzadnjem koncertu Papandopulo kvarteta, Quartettino, na kojem je programski najznačajnija, ili barem najopsežnija, bila obrada trostavačnog Divertimenta u F-duru, KV 138, Wolfganga Amadeusa Mozarta (1756-1791), za četiri saksofona raspisana rukom darovitog alt-saksofonista Papandopulo kvarteta i vrlo cijenjenog skladatelja Gordana Tudora (1982). Bilo je to mladenačko ostvarenje, napisano tijekom salcburške zime 1772. godine, nakon Mozartovog drugog putovanja u Italiju. Mozart je tada napisao sva tri famozna Divertimenta, KV 136-138, od kojih je ipak posljednji u F-duru, vrsnim vođenjem dionica, zasjenio prethodna dva. Talijanski utjecaj svakako se osjetio i u tumačenju domaćih saksofonista, u sva tri stavka, izravnih derivata uvertira trodjelnih talijanskih opera. Najcjelovitiji prvi stavak (Allegro) tako je donio beskrajno nevinu, prelijepu dječju temu, koja se otvarala i razvijala poput mnogih u suvremenim djelima, s intenzivnim i maštovitim harmonijama, karakterističnim i za središnji dio stavka. Melodijska zanimljivost nije zaobišla niti drugi stavak (Andante), podržan ritmičkom aktivnošću i zanimljivim disonancama među saksofonima, britkim i poželjnim uoči vedrog ronda (Presto), poznate melodike, omeđene zabavnim i kontrastnim raspoloženjima i tonalitetima.

Od melankolije do plesa

Tudor se predstavio i s vlastitom skladbom Almost Three Sketches, satkanom od kratkih glazbenih misli, pretvorenih u tri stavka, ili tri ozračja uvriježenih klasičnih oblika: uvertire, ronda i polaganog središnjeg umetka. Naravno, riječ je bila isključivo o dojmu i karakteru aludirajućih stavaka koji su od izvođača zahtjevali vrlo visoku tehničku spremnost i beskompromisnu usklađenost. Visoku spremnost zahtjevale su i sljedeće izvedbe, prije svega ona naslovna i kvartetu posvećena, Quartetinno, Dubravka Detonija (1937), praizvedena na Osorskim glazbenim večerima 2023. godine, izvorno napisana, a jednako tako i predočena, u obliku dvadeset kratkih varijacija, ispunjenih skladateljevim nadahnućima, brojnim glazbenim iskustvima i nepredvidljivostima. Igra je obilježila i narednu kompoziciju, Melankolija gegen rakija, Margarite Ferek-Petrić (1982), posvećenu velikoj zajednici balkanskih radnika u Beču, razapetoj između rodnog i udaljenog radnog kraja, a ples, pak, glazbenu priču Le Bal, suvremenog francuskog orguljaša, improvizatora i skladatelja Thierryja Escaicha (1956), kojem je prošle godine pripala časna uloga orguljaša u novoobnovljenoj katedrali Notre-Dame. Escaichova organizacija saksofonskog kvarteta bila je jasno ocrtana u dijelovima/oblicima koji su podsjećali na političke i društvene promjene u Francuskoj, u razdoblju od 1920. do 1980. godine, opisane kroz koreografirane plesne rutine pariškog noćnog kluba iz filma Bal, Ettorea Scole (1931-2016), iz 1983. godine. Konac sjajnog koncerta, srećom bez pauze, bio je nezamisliv bez burnih suglasnih odobravanja publike i poklonjenog dodatka, Papandopulove Studije za klavir, jasno, obrađene za kvartet saksofona. T