Piše: Igor Koruga
Zasićeni razuzdanošću, uzlazećim nogometnim ludilom, lakomislenom bezbrižnošću i popuštanjem svih uzdi, neki su ljudi odlučili ostati u svojim teško uspostavljenim životnim ravnovjesjima i idealima ponekad povezanim s koncertnim podijima. Jer, ondje su i ovih dana nastupali redom vrhunski umjetnici s programima i rukopisima, možda ne toliko podobnim za dublje poniranje, koliko za izazovno muziciranje. Pritom ne bih mogao kazati da je to svakom podjednako pošlo za rukom, odnosno, šire i točnije gledajući, da je u bilo kojem slučaju i smislu bio razrješen paradoks nepogrešive interpretacije glazbene partiture. Međutim, blizu zamišljenog ruba tih (ne)mogućnosti nedvojbeno se kretao mladi violinist, rođeni Bečanin hrvatsko-japanskih korijena, Luka Ljubas (1996), pri iznošenju Koncerta za violinu i orkestar u g-molu, op. 26, Maxa Brucha (1838-1920), u četvrtak 8. prosinca, od otprilike 20 sati u Velikom Lisinskom, na trećem koncertu iz sve uzornijeg Majstorskog ciklusa Simfonijskog orkestra HRT-a.
U ciganskoj vrevi
Ljubas je svoju čaroliju započeo s neizmjerno točnim i toplim solo dionicama koje su se nizale u razgovoru s orkestrom tijekom uvodnog Vorspiela (Allegro molto), preludija, ili sanjive inačice početka Beethovenovog Carskog klavirskog koncerta u Es-duru, op. 73. A to je bila tek uvertira dvjema opsežnim i lako pamtljivim melodijama čiji se razvoj prirodno očekivao. No, baš u tom trenutku Bruch se iznenada vratio na početne akorde i emocionalni decrescendo uoči ključnog Adagia, u kojem je, pak, nedovoljno priznati njemački skladatelj lirski zanos ozračja molitve delikatno i kontinuirano pojačavao sa snažnim melodijskim profilom – zbrojem (možda) najljepših violinskih dionica ikad zapisanih, urednim proporcijama i bešavnim tokom. Perfekcija Ljubasove tehnike, (in)tona(cije), tajminga i fraziranja bila je jednako prisutna i u živahnoj temi Finala (Allegro energico), odnosno u ciganskoj vrevi punoj tehničkih bravura koju se kroz povijest podjednako povezivalo s mađarskim melosom i mađarskim violinistom Josephom Joachimom (1831-1907), kojemu je navodno revidirani koncert bio posvećen. Visoka ocjena mogla se dati i gostujućoj poljskoj dirigentici, Marzeni Diakun (1981), koja je pozornost međunarodne javnosti stekla nakon nastupa s Filharmonijskim orkestrom Francuskog radija, a domaće nakon nastupa sa sve boljim Simfonijskim orkestrom HRT-a s kojim je dodatno izvela koncertnu uvertiru Othello, op. 93, Antonína Dvořáka (1841-1904), i veličanstvene Simfonijske plesove, op. 45, Sergeja Rahmanjinova (1873-1943). Izvedba Dvořákove adaptacije Shakespeareove tragedije bila je više nego uzbudljiva i dramatična, ali Plesovi su ipak snažnije dotaknuli publiku i same izvođače. Prva dva stavka to su učinila uz pomoć decentnih obilježja ruske crkvene glazbe, modernih ritamskih obrazaca, tematskih reminiscencija, a treći, užurbani sa sporijim srednjim dijelom, uz pomoć džezerskih aluzija, gregorijanske melodije Dies irae i napjeva iz pravoslavne liturgije Blagoslovljen jesi, Gospodine, Aleluja i Zahvaljujem ti, Gospodine.
Lakše se sviralo
Drame i uzbuđenja također je bilo i dan kasnije, u petak 9. prosinca, od 20 sati, u Velikoj dvorani Novinarskog doma, i to na trećem koncertu iz ovosezonskog ciklusa Zagrebačkog kvarteta na kojem su se ponovo izvodile skladbe, nedavno prezentirane u novozagrebačkom KUC-u Travno. O tome sam dakako već pisao, ali iste su na ovotjednu publiku ostavile potpuno drugačiji dojam, barem zbog geometrije zvonkog i ovalnog koncertnog prostora. Naime, ondje se lakše sviralo, više se toga iznijelo, čak i kvantitativno, uzmemo li u obzir pridodani maštovito i oštroumno sročeni Treći gudački kvartet Anđelka Klobučara (1931-2016). Vizije našeg vrsnog orguljaša, skladatelja i pedagoga – izrazito sklonog polifonim oblicima, osobito na vokalnom području, te zvukovnim bojama na instrumentalnom – bile su pregledno i apsolutno kompetentno protumačene. Kao prvo, zbog toga što je četverostavačni kvartet prije tridesetak godina bio napisan na poticaj samog Zagrebačkog kvarteta, a kao drugo i vjerojatno puno važnije, zbog toga što je Klobučar niz godina surađivao s Gudačkim kvartetom Sebastian i Anđelkom Krpanom. Čulo se, stoga, po ne znam koji put, da je u toj toploj obitelji Krpan, uz pomoć široko i brižno njegovanog kućnog i glazbenog odgoja, uspio stasati (osim prvorazrednog pijanista Ivana) i jedan enormno opremljeni gudač Martin, sve značajniji svjetski umjetnik s jasnim interesom za promociju Zagrebačkog kvarteta kao i brojnih kajdanki hrvatskih autora. T
Još nema komentara
Uskoči u raspravuNema komentara!
Počnite s raspravom.