GLAVNE TEME KULTURNI ŽIVOT

KORUGA: USPJEŠNA PRAIZVEDBA SKLADBE …S RUBA PJESME… BERISLAVA ŠIPUŠA

30. svibnja, 2024.

Piše: Igor Koruga

Dovoljno vremena prošlo je od Darmstadtskih ljetnih tečajeva za Novu glazbu, skladateljske institucije čijem je utemeljenju 1946. godine pridonio američki OMGUS, a čiju su promociju potpomogle njemačke radio-postaje, Sjeverozapadno-njemački radio u Hamburgu i Kölnu te Jugozapadno-njemački radio u Baden-Badenu, (i) s narudžbama i predstavljanjima djela vodećih skladatelja tadašnjice, od 1950. godine i utemeljenja festivala Glazbeni dani u Donaueschingenu, kao i od vremena izgradnje prvih tonskih studija za elektroničku glazbu u Kölnu (1951) i Milanu (1955) u kojima se napuštalo nacionalno-narodnjačke skladateljske stilove i prianjalo brojnim vrstama ezoteričnih, zrcalnih glazbenih odgovora na ekonomsko i političko društvo poslijeratne Zapadne Europe, da bi se čudnom smatrala glazba darmstadtske prekretničke skupine. Mislim, potreban slušateljski senzibilitet već se odavno razvio, a skladatelji poput Luciana Beria (1925-2003) i Karlheinza Stockhausena (1928-2007) danas se poimaju gotovo kao drevni skladatelji obilježeni poznatim djelima, naročito u odnosu na ona koja se trenutno ističu u programskim knjižicama najprestižnijih svjetskih festivala suvremene glazbe. Stoga su suvremene praizvedbe kod nas i u svijetu najdobrodošlije u pobočnom kontekstu s radikaln(ij)im uradcima prethodne glazbene avangarde, odnosno onako kako je to učinio osnivač i umjetnički voditelj Cantus ansambla, Berislav Šipuš (1958), sa svojom praizvedbom na posljednjem, petom ovosezonskom (2023/24) koncertu, …and now, something completely different… , održanom 27. svibnja 2024. godine, od 20 sati u Malom Lisinskom.

Između Beria i Stockhausena

Koncert (i Šipuševu praizvedbu) jednako su obilježile i skladbe Beria i Stockhausena. Na početku su to bili Beriovi Krugovi/Circles za ženski glas, harfu i dva udaraljkaša iz 1960. godine, po muzikologu Davidu Osmondu-Smithu analogni odnosi između glasa altistice Martine Gojčete Silić i Cantus Ansambla, temeljeni na stihovima triju pjesama američkog pjesnika Edwarda Estlina Cummingsa (1894-1962) te predočeni vrlo plastično u pogledu specifične Beriove forme luka/kruga u kojem se glazba kretala od i do stanja relativne strukturne kohezije. No, stvari su se znatno promijenile u otvorenoj Stockhausenovoj zamisli Goldstaub/Zlatna prašina iz ciklusa Aus den sieben Tagen/Iz sedam dana nastalog pod utjecajem indijskog autora Srija Aurobinda (1872-1950) u razdoblju skladateljevih osobnih i obiteljskih previranja. Naime, to se djelo izvodilo bez zapisanih nota i ritmova, a izvođači su nastojali kanalizirati glazbu iz viših sfera na temelju tekstualnih uputa. Srećom, praizvedba Šipuševe skladbe …s ruba pjesme… za pjevačicu, glumicu, tri harfe, udaraljke, duboke instrumente i elektroniku imala je bitno manje veze s indijskim filozofima i slobodnim improvizacijama, a znatno više sa strogo promišljenom, sveobuhvatnom umjetničkom razradom osobne estetike, temeljene (i) na estetici već spomenute dvojice avangardista. Trostavačnu kompoziciju obilježile su stoga govorno-pjevne dionice altistice Ivane Srbljan i glumice Dore Dimić Rakar, čvrste ¨tamno-scuro¨ krajnosti bas-saksofona, bas-klarineta, bas-flaute, kontrabasa i kontrafagota, ¨svijetlo-chiaro¨ opozicije triju harfi, glasovira i dijela udaraljki, a dodani su bili i sintetički zvukovi, nastali u elektroničkoj radionici Tomislava Olivera, stihovi Seada Alića iz knjige HaromoniUM, pjesme triju pjesnikinja, Sylvie Plath, Marguerite Yourcenar i Dacie Mariani, na engleskom, francuskom i talijanskom kao i Šipušev izmišljeni jezik. Proizašli format pokazao se, sudeći po reakcijama slušateljstva, dragocjenim (barem) za hrvatsko glazbeno stvaralaštvo i buduće javno izvođenje.

Susret velikana

Hrvatskog zvuka bilo je napretek i dan kasnije, na duhovnom susretu trojice velikana, Igora Kuljerića (1938-2006), Alfreda Schnittkea (1934-1998) i Igora Stravinskog (1882-1971), unutar ciklusa Sfumato, Zbora HRT-a, u zagrebačkoj Laubi od 20 sati. Dakako, i ovdje je bila riječ o posljednjem ovosezonskom koncertu, Križu, i nastupu gostujućeg nizozemskog dirigenta Daniela Reussa (1961) koji je s posebnom pažnjom ravnao sjajnom Kuljerićevom višestavačnom skladbom Križu, daj nam ti milosti, za muški zbor (1989), temeljenom na glagoljaškim napjevima muškog zbora. Osim glagoljaške tradicije, taj svojevrsni dokument vremena uspio je oživjeti i zapise hvarskog pjesnika Marina Gazarovića (oko 1575-1638), pučki pjev kao i nesvakidašnji interes publike, navikle na izvedbene vrhunce, u istoj mjeri prisutne u Schnittkeova Tri duhovna hvalospjeva, za mješoviti zbor, u četverodjelnom izboru iz Schnittkeovih Stihova pokajanja te u sjajnom tumačenju Stravinskijeve peterostavačne Mise, za mješoviti zbor i dvostruki puhački kvintet. Misa se pokazala kao rijetko Stravinskijevo ostvarenje, pogodno za katolički obred, ali i istaknute vokalne soliste, u konkretnom slučaju, za baritona Marka Pletikosu, sopranisticu Moniku Cerovčec, altisticu Loredanu Medan, tenora Luku Šindiju i basove Tomislava Meštrića i Vjekoslava Hudačeka. T