Piše: Igor Koruga
Ovogodišnja serija najprestižnijih glazbenih zbivanja iz ciklusa Lisinski subotom 25/26 započela je u subotu, 27. rujna u 19:30 sati u Velikoj koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski. Početak je bio povezan s promocijom brojnih partitura Muzičkog informativnog centra (MIC-a) koje su, prigodno, uz sažeto iskazanu misao da ¨bez nota nema niti izvedbi¨, ravnateljica dvorane Nina Čalopek (1983) i urednica MIC-a Jelena Vuković (1973) javno uručile rukovoditeljici Radne jedinice Glazba HRT-a Ivani Kocelj (1972). Biranim riječima tri su se muzikologinje obratile publici i jedna drugoj, odmjereno, jezgrovito i informativno uoči značajnog koncerta povezanog s velikim francuskim glazbeničkim imenom, Thierryjem Escaichom (1965), orguljašem, skladateljem i improvizatorom, promicateljem francuskog glazbenog identiteta, članom Akademije lijepih umjetnosti i titularnim orguljašem obnovljene pariške katedrale Notre-Dame. Escaich je vjerojatno došao i na poziv nama poznatog, uglednog dirigenta Pascala Rophéa (1960) koji je iste večeri ravnao Simfonijskim orkestrom Hrvatske radiotelevizije (SO HRT), pred gotovo popunjenom velikom koncertnom dvoranom Lisinski. Uvriježeni dvodijelni program sadržavao je Uvertiru Polyeucte (Polieukt) Paula Dukasa (1865-1935), četverostavačni Treći koncert za orgulje, Quatre Visages du Temps (Četiri lica vremena) gostujućeg orguljaša i dvodijelnu Treću simfoniju u c-molu, op. 78, Orguljsku, francuskog skladatelja, izvođača, improvizatora i transkriptora brojnih djela, Camillea Saint-Saënsa (1835-1921).
Slike povijesnih etapa
Od umjetnika Escaichovog formata očekivalo se dakle najviše, što se umnogome i dobilo, osobito u skladateljskom smislu, jer je njegov koncert obilovao složenim slikama povijesnih umjetničkih etapa. U prvome stavku (Source / Izvor) razaznala se tako renesansa, u modalnom spoju pulsirajućeg vibrafona, orguljskih arpeggija i duboko prokomponiranog orkestralnog tkiva. Duh kasnog klasicizma bio je zamaskiran u drugome stavku (Masques / Maske), sloboda romantizma u deformiranoj zvučnoj slici valcera, u srži trećega stavka (Romance / Romansa), a moderna u odsječenoj ritmici i opet pulsirajućem plesu u dijelovima potonjeg, četvrtog stavka (Après la nuit / Poslije noći). Na žalost, čistih orguljskih improvizacija bilo je premalo izvan virtuoznih finalnih pasaža, idejno dobro začetih, no također i suviše predvidljivih u nastavnom, posve slobodnom improviziranju Thierryja Escaicha.
U nametnutom pianissimu
S druge strane, znatno manju slobodu imao je nadahnuti maestro Pascal Rophé, pri tumačenju Dukasove uvertire, nastale na početku skladateljeve karijere, dok je bio student na pariškom Konzervatoriju. I možda je baš stoga dao sve od sebe kako bi temeljito komponiranu skladbu Polieukt, nazvanu po ranokršćanskom svetcu, preminulom 259. godine, približio svojoj vjernoj publici. Raspoređen općenito, sporo-brzo-sporo-brzo-sporo, bio je prekrasno opisan vagnerijanski harmonijski jezik, s proširenim lancima (ne)riješenih smanjenih i povećanih akor(a)da, dok su se duge melodije izbjegavale u korist nekoliko odličnih lajtmotiva, korištenih u svih pet dijelova uvertire. Usto, Rophé je posebnu pozornost poklonio pojedincima u orkestru koji su, pri samome kraju, netipično svirali u mudro nametnutom pianissimu.
Zamalo nadvisili francusku zvijezdu
Čarolija nije izostala niti u nastavku koncerta, rezerviranom za Saint-Saënsovo remek-djelo, oplemenjeno moćnim orguljskim jezikom. Strukturno, djelo se odnosilo na četiri stavka tradicionalne bečke simfonije, stopljena u dva proširena: prvi (Adagio – Allegro moderato – Poco adagio), s konvencionalnim uvodom i adagiom, i drugi (Allegro moderato – Presto – Maestoso – Allegro), s uznemirujućim scherzom, živahnim triom i naglašenim finalom. Rophé je i ovdje, dirigirajući napamet, uspio istaknuti Saint-Saënsove neobične notacije početnih tema, zamućene jeke, ¨nemarne¨ orkestralne dionice i neobično postavljene taktne linije, u tobožnjoj suprotnosti s naglascima i samim ritmom. Ukupno dakle uzevši, u sjajnom su uvodnom koncertu ciklusa Lisinski subotom, prateći izvođači zamalo nadvisili francusku zvijezdu čiji je osobni glazbeni izričaj, na tragu Ravela, Messiaena i Dutilleuxa, bio obilježen žarkim lirizmom, opsesivnim ritmičkim elanom i zanosnom arhitektonikom. T
Još nema komentara
Uskoči u raspravuNema komentara!
Počnite s raspravom.