GLAVNE TEME KULTURNI ŽIVOT

KORUGA: SUPTILNI PIJANIST ANTONIO DI CRISTOFANO UOČI VELEBNE PAPANDOPULOVE HRVATSKE MISE

17. listopada, 2024.

Piše: Igor Koruga

Usporedba pojedinih glazbala nameće se pogotovo ondje gdje se radi o akustičnim instrumentima. Na prvome mjestu, zbog konkretnog ciklusa koncerata, ovdje mislim na klavire koji mogu prekrasno zvučati dugi niz godina, ali samo uz redovito održavanje i zaista stručnu njegu. Nekim dotrajalim klavirima može se u cijelosti vratiti njihov stari sjaj, izinimno se može dobiti i zvuk koji nikada nisu imali, no svakako će svima njima kakvoću uvelike odrediti vještina tehničara i majstora-restauratora. Kao i starinske Stradivarijeve violine, ili klasične gitare, danas su primjerice na dobrome glasu američki klaviri s početka dvadesetog stoljeća; ti su instrumenti redovito prava umjetnička remek-djela, nenadmašne kvalitete, pomno izrađena od birane građe u radionicama najvještijih majstora. No, unatoč svemu tome, svaki klavir ima svoj jedinstveni glas, pa je stoga uoči nastupa vrlo važno isprobati ga/ih, ako je to ikako moguće.

S predlošcima u glavi

Jedinstveni glas svakako je imao i Pleyelov klavir na kojem je svirao Chopin, ali i onaj na kojem se i ove nedjelje, 13. listopada 2024. godine od 20 sati u Velikoj čitaonici Hrvatskog državnog arhiva, održao drugi koncert iz ciklusa Pleyel Svetislava Stančića. Ondje se, nakon detaljnog upoznavanja sa zahtjevnim, stogodišnjim klavirom, domaćoj publici predstavio daroviti talijanski pijanist Antonio Di Cristofano (1965), podjednako vrstan kao solist, komorni glazbenik i pedagog, nagrađen (i) najvećim priznanjem grada Grosseta – Grifone d’Oro (2018). U uvodu recitala, on je uspješno iznio vlastite predodžbe Lisztove Vallée d’Obermann, iz ciklusa Godine hodočašća – 1. godina: Švicarska, S. 160, Brahmsove prve tri od Šest skladbi za klavir, op. 118, i zanosnog Chopinovog 2. sherza u b-molu, op. 31. Bez ikakve potrebe za suvišnom virtuoznošću, Di Cristofano se priklonio sviračkoj introspekciji, odnosno naglašenom razgovoru s klavirom, sa samim sobom i predlošcima u vlastitoj glavi. Takav mu je pristup priskrbio i osobitu poetičnost izraza, podjednako zastupljenu u svim skladbama, a usto i suptilnost kolorita u krhkim nijansama tihoga sviranja. Nekome je sve to zvučalo i prerezervirano, ali baš je tako moralo biti, jer bi u suprotnome najvjerojatnije došlo do čujnih neravnomjernosti, kolebanja i upitne estetike. Stoga se ništa bitno nije promijenilo i u nastavku cjelovečernjeg zbivanja u kojem je talijanski pijanist (zbog specifičnosti instrumenta) umjesto Chopinove 4. balade u f-molu, op. 52, briljantno protumačio trostavačnu Schubertovu Sonatu za glasovir br. 4 u a-molu, D. 537, a po dogovorenom rasporedu i Chopinovu Polonezu-fantaziju u As-duru. op. 61, Rahmanjinovljevu Elegiju u Es-molu iz petodijelne zbirke Morceau de fantaisie, op. 3, te Rahmanjinovljev Preludij u D-duru, op. 23, br. 4.

Nestvarni Robert Kolar

Biserne ravnomjernosti očekivale su se i dva dana kasnije, u utorak 15. listopada od 20 sati u zagrebačkoj Laubi, gdje je započeo Sfumato ’24/’25, ciklus pjevačkih nastupa Zbora HRT-a. Na samome početku ciklusa odabrala se velebna Hrvatska misa u d-molu, Borisa Papandopula (1906-1991), a cappella skladba za mješoviti zbor i soliste koju je u posljednjih dvadesetak godina upravo Zbor HRT-a perfektno izvodio diljem zemlje i uživo snimio na hvalevrijednom Cantusovom CD izdanju. Stoga je bilo i logično i razumljivo da se nije moglo po tko zna koji put savršeno proći kroz vrtoglavu i varljivu Papandopulovu partituru. Moguće je bilo i to da su dosezi odabranih i besprijekorno uvježbanih zborskih pjevača publici nametnuli nemoguća očekivanja, odnosno da su se vokalni solisti u rijetkim prilikama osjećali predoslovno u svojim uobičajenim opernim ulogama. Međutim, kako bilo da bilo, u svom se nestvarnom izdanju ipak pronašao riječki bariton Robert Kolar (1969) koji je s dozom potrebnog rizika unutar vlastite dionice bezgrešno detektirao najskrivenije poveznice s liturgijom, Papandopulovim inovativnim skladateljskim rukopisom, kolegama solistima i svim ostalim pjevačima. Pohvale za velik doprinos nesumnjivo su zaslužile i tankoćutne sopranistice i mezzosopranistice Zbora HRT-a, uvijek prisutne s dovoljno (rezerve) zraka, visprenosti i elastičnosti za najneobičnije tonske i dinamičke mjene unutar, ponavljam, odista vrlo zahtjevnog materijala za izvođenje. A sva ta pomirenost i istodobnost na pozornici bila je na koncu nesebično nagrađena burnim pljeskom, pojedinačnim, mezzosopranistici Martini Gojčeti-Silić (1972), tenoru Roku Radovanu (1994), sopranistici Mariji Kuhar Šoši (1982), baritonu pogotovo, kao i upornom i požrtvovnom maestru Tomislavu Fačiniju (1975) koji je još jednom znao u kojem glazbenom smjeru, kada i kako (st)ići do kraja. T