GLAVNE TEME KULTURNI ŽIVOT

KORUGA: RIJEČKI KLAVIRSKI TRIO, UZORNO OD DVOŘÁKA DO PIAZZOLLE

8. rujna, 2022.

Piše: Igor Koruga

Panem et circenses (kruha i igara) – s prezirom je prije otprilike dvije tisuće godina uzviknuo satiričar Decim Julije Juvenal (Satire, X, 81), dakako rimskom plebsu, aludirajući pritom na prevlast jalovog iskona, odnosno besplatnog ulja, žita, vina i gladijatorskih igara nad gradskom i državnom politikom, kršćanstvom, (Augustovom) restauracijom i (Vergilijevim) pjesništvom. Poznat po rječitosti deklamatora, recitatora i retora, Juvenal se također osvrnuo na iskvarene plemiće, skorojeviće i došljake, na slobodno ponašanje žena i razvratne supružnike, prijetvorne dvorske savjetnike i slabo plaćene nastavnike, književnike i druge radnike, ovisne o bezobzirnim i škrtim pokroviteljima, ne sanjajući tada niti sam s kolikom je točnošću procijenio anomalije svakog budućeg društva, sve do danas. Nikakav iskorak nije se dogodio niti u našem, hrvatskom društvu, ograničenom u svakom pogledu, pa i u kulturnom. Da se razumijemo, nipošto nije za oduzeti čast, primjerice, našem nogometnom prvaku, njegovom talentiranom golgeteru, recentnoj pobjedi na najjačem natjecanju i nezamislivoj podršci s prepunih tribina vidno osakaćenog maksimirskog stadiona. Ali istovremeno, više je nego zabrinjavajuće to što se na odličnoj priredbi Riječkog klavirskog trija, unutar Scene Amadeo u Atriju Klovićevih dvora, tog istog utorka 6. rujna 2022. godine, od 20.30 sati, pojavilo svega nekoliko desetaka posjetitelja od kojih je dobar dio njih ondje bio iz kolegijalnih razloga.

U duhu ukrajinske pjesme

Osim, dakle, trojice vrsnih glazbenika, violinista Krunoslava Marića (1984), violončelista Vida Veljaka (1996) i pijanista Filipa Faka (1983) te njihovih skupnih interpretacija, publici su bila ponuđena i iznimno popularna žanrovska djela iz kajdanki Antonína Dvořáka (1841-1904) i Astora Piazzolle (1921-1992). Uvodno je dobrom logikom, zbog konačne koncentracije publike na koncertu bez pauze, bio protumačen šesterodjelni Dvořákov Klavirski trio u e-molu ¨Dumky¨, B166 (op. 90), sofisticiranošću, težinom i intelektualnom dubinom ipak ispod nedostižnog Klavirskog trija u f-molu, B130 (op.65), međutim, istom mjerom i iznad sljedeće, Piazzolline skladbe. Specifičnu vrstu ukrajinske pjesme (Dumky), formalno i sadržajno tipične po ležernom tempu i meditativnom, melankoličnom karakteru, najplastičnije je iznio nešto istaknutiji violinist. On je, naime – pogotovo u prvom, monotematskom stavku u kojem se jedna te ista tema, nježno melankolično, strastveno, ali i vedro i poletno pojavljivala u svim instrumentalnim dionicama – gotovo nepotrebno ustrajao u svojevrsnom poticanju ostatka ansambla, zavedenog prekomjernim artikuliranjem i fraziranjem naprosto jednostavnih linija. Ukupno uzevši, uzorno izvedeno djelo moglo se doživjeti kao slijed od šest potpuno neovisnih stavaka, povezanih načelom dumke, ali i kao klasični, trodjelni sonatni niz sastavljen, dakako, od ekspozicije, provedbe i reprize (I-III, IV, V-VI). Izazovnu tonsku shemu riječki je trio najbolje opisao, naročito unutar sastava i pri konstrukciji kode.

Komplementarni ugođaji

Srećom, koncertna se napetost nije prekinula. Drugim riječima, tek što se uočilo da bi pauza bila besmislena te da je blagi pad raspoloženja zbog bipolarnosti Dvořákovog trija bio doslovce opipljiv, prionulo se strastvenom izvođenju Piazzollina Četiri godišnja doba iz Buenos Airesa za klavirski trio (u obradi Josea Bragata). Očekivano, pojedinosti u smislu preciznosti i autentičnosti izvođenja pale su u drugi plan, dok je u igri (pre)ostalo samo istinsko tango ozračje, odnosno ozračje argentinske prijestolnice, opisano uz pomoć četiri melodije skladane u kasnim šezdesetim godinama dvadesetog stoljeća. Neovisna u nastanku, Piazzollina su godišnja doba tako oslikala suprotna raspoloženja Buenos Airesa, moguće i zbog poveznice s Vivaldijevim istoimenim koncertima, Italijom i komplementarnim (temperaturnim) ugođajima proljeća, ljeta, jeseni i zime. Zanimljivo jest i to da je Piazzollin uradak doživio svoje orkestralno (re)izdanje koje je, u tradicionalnijem koncertnom aranžmanu s naglašenijom violinom i potpisom ukrajinskog skladatelja Leonida Desyatnikova (1955), postalo još popularnije od originala. T