GLAVNE TEME

ZAGREB I MAESTRO KITAJENKO VOLE SE JAVNO

12. svibnja, 2014.

Proslavljeni ruski dirigent  i Zagrebačke filharmonija oduševili Lisinski

Napisao: Ivan Raos

U sklopu Crvenog i Plavog filharmonijskog ciklusa u petak, 9. svibnja i u subotu, 10. svibnja 2014. u Zagrebu su održane su dvije večeri ispunjene glazbenim doživljajima zaista za pamćenje.

Zapravo za zgrebačku publiku bile su to prave glazbene svečanosti – jer dvoranu je Lisinski prožeo duh svjetske glazbe – iz pera veličajnih i proslavljenih skladatelja, pod dirigentskom palicom svjetski uglednog velikana dirigiranja maestra Dmitrija Kitajenka, uz jednog od ovodobno najuglednijih i popularnijih glazbenika u Rusiji i svijetu violončelistu Alexandera Rudina, i dojmljivi orkestar Zagrebačke filharmonije.

MAESTRO KITAJENKO JE LJUBIMAC ZAGREBAČKE PUBLIKE

Gradonačelnik grada Zagreba gospodin Milan Bandić nazočio je ovom glazbenom događaju u Lisinskom.  Stoga jer je svojim dolaskom uzveličao događaj a ujedno izrazio poštovanje prema vrhunskom ruskom maestru Kitajenku, uvelike mu zahvalivši na izvrsnoj suradnji sa Zagrebačkom filharmonijom koja će se nastaviti i u narednoj sezoni.  Maestro Dmitrij Kitajenko zaista je poseban miljenik zagrebačke publike, koja se uvijek iznova vraća u najvećem mogućem broju,  posjećuje koncerte našeg najvećeg Hrvatskog orkestra pod njegovim vodstvom.

U  petak, 9. svibnja na programu su bila znamenita glazbena djela ruskih skladatelja. Koncertna večer počela je egzotičnom simfonijskom pjesmom Šeherezada, najpoznatijim i najpopularnijim djelom Nikolaja Rimski-Korsakova. Ono što je manje poznato, činjenica je da Rimski-Korsakov prvotno uopće nije htio uglazbiti priče iz Tisuću i jedne noći pa je djelo zamišljeno kao simfonija s neutralnim nazivima stavaka. Potom im je kasnije ipak odlučio dodijeliti i programne nazive, jer iako djelo nosi naslov Šeherezada čini jednu od najpoznatijih interpretacija starodavne priče za koju je sam skladatelj izjavio da bi se skladbu trebalo slušati kao programnu simfoniju s ne baš određenim orijentnim programom.

Nastavljena je jednim od omiljenijih djela violončelističke literature – Varijacijama na rokoko temu za violončelo i orkestar Petra Iljiča Čajkovskog. Tema,  po uzoru na Mozarta, ipak je obojana Čajkovskijevim osobnim izrazom, a varijacije istražuju sve tehničke i izražajne mogućnosti ovog instrumenta prekrasnog zvuka a, na  kojemu je svu svoju osjetilno umjetničku virtuoznost pokazljivo predočio Alexander Rudin. 

I na kraju večeri smo ostali u notama Čajkovskog i Talijanskog capricca. Gusta orkestracija i melodijska invencija u Capriccu su bili jače od melankolije i pretjeranih emocija kojima je skladatelj inače bio tako sklon. Stoga koncert nije završen u „melankoličnom“ tonu, izim onoga publike koja je gromoglasnim pljeskom ispratila umjetnike i orkestar.

VELIČAJNI SUBOTNJI KONCERT

U subotu, 10. svibnja maestro Kitajenko i violončelist Alexander Rudin sa zagrebačkom filharmonijom održali su još jedan veličajan koncert – ovaj put djelomice s  drugačijim repertoarom.  I ovaj koncert započeo je  uzbudljivim notama Šeherazade Nikolaja Rimski-Korsakova. Nastavio se uvjerljivim solističkim nastupom violončelista Rudina i Koncertom za violončelo i orkestar u a-molu  Saint-Saënsa, djelom nastalim pod utjecajem simfonijskih pjesama Franza Liszta, a završila remek djelom Bolérom Mauricea Ravela.

Za mnoge Bolero je najbitnije umjetničko djelo nastalo u dvatesetom stoljeću (1928.)! Iako od svoje praizvedbe zbunjuje mnoge slušatelje (kod nekih je izazivalo i podsmijeh), ipak unatoč svemu tomu nametnulo se i ubrzo dobilo na popularnosti. Stoga jer djelo je iznimnim znalačkim umjećem skladatelja komponirano a, ne kako pojedinci misle banalnošću, i kao takvo drugačije je od svih do tad skladanih. Zapravo Ravelovo remek- djelo čini umjetnički veličajan izraz matematičke logike u glazbenoj umjetnosti (moderne), kojeg ritmom naglašivo iskazuje, kao skladbeni estetički oblik matematičke logike u tradicijskoj etici. Osobno Ravel o svojem je djelu rekao: „Boléro je eksperiment s točno određenim smjerom te se ne smije posumnjati da mu je namjera postići bilo što više ili drugačije od onog što predstavlja. Napravio sam točno ono što sam htio, a na publici je da to uzme ili ostavi.“ 

Stoga se Ravelovim citatom možemo složiti zato što po svemu sudeći publika rado „uzima“ programe iz radionice Zagrebačke filharmonije i uzvraća im na najbolji mogući način – dolaskom na koncerte!