AKTUALNI KOMENTAR GLAVNE TEME

KORUGA: RENATO CHICCO I ANDY WATSON, OD NEW YORKA DO ZAGREBA

15. ožujka, 2024.

Piše: Igor Koruga

Nesumnjivo postoje sličnosti između glazbe i matematike; glazbeni se pojmovi mogu definirati, ili pojednostaviti uz pomoć matematike, trokuta, intervala i skupova. Obrnuto je rjeđe. Osim toga, matematičari su češće glazbenici: vole klavir, iznimno violinu, dok glazbenici primijenjuju (elementarnu) algebru, geometriju i asocijativnost. Zajedničko im je ipak to da se bave apstraktnim uređenostima, na najvišim razinama i metafizičkim. No, bilo bi krivo tvrditi da postoje ozbiljnije uzročno-posljedične veze između matematike i glazbe, jer ima i gluhih matematičara i diskalkuličnih glazbenika. Stoga je bolje usredotočiti se samo na svijet glazbe i tu pokušati razlučiti neke pojmove. Primjerice, one između skladatelja, teoretičara i pedagoga s jedne strane te instrumentalista, interpreta i improvizatora s druge. Rijetko se svi ti pojmovi sjedine u jednom umjetniku, Bach je iznimka, jer disciplinom se ne dolazi baš do svega. Život ide kontinuiranim i nepovratnim tokom, a višegodišnji se nauk često tempira, pa samim time i opire slobodi ljudskog razmišljanja, stvaranja analogija i autentičnih zaključivanja.

Izvanserijski sideman

Sve se to, na neki način moglo čuti i razlučiti na petom koncertu iz Jazz ciklusa 2023/2024 Jazz orkestra Hrvatske radiotelevizije na kojem se, u srijedu 13. ožujka 2024. godine od 20 sati u Dvorani Gorgona (zagrebačkog MSU-a), brojnoj publici predstavio cijenjeni talijansko-slovenski jazz pijanist, orguljaš, skladatelj i pedagog, Renato Chicco (1962). Vrsno školovan, od rodne Izole do bostonskog Berkleeja, Chicco se dosad nebrojeno puta potvrdio kao izvanserijski sideman: u njujorškim ansamblima Lionela Hamptona, Freddija Hubbarda, Clarka Terryja, Bennyja Golsona, Wyntona Marsalisa, Ala Fostera, Johna Abercrombieja i drugih, ali i u triju Lambert, Hendricks & Ross s kojim je obišao najpoznatije jazz klubove diljem Sjeverne i Južne Amerike, Europe i Azije. Kao vođa sastava nije se često isticao. Posljednjih godina obilježio ga je pedagoški i umjetnički rad na Sveučilištu za glazbu u Grazu, na kolegiju jazz improvizacije te na projektu Music for Hammond Organ & Big Band kojeg je započeo i studijski obradio 2019. godine s Big Bandom RTV Slovenije, dirigentom i aranžerom Lojze Krajnčanom i američkim bubnjarom Andyjem Watsonom. Watson se predstavio i u Gorgoni, glazbenički neobično podudaran s Chiccom, čvrst i stabilan, bez većih akrobatskih, virtuoznih stremljenja u svih devet skladbi s albuma First Encounter – Organ & Big Band (ZKP RTVS 115660).

Od njih nekoliko

Chicco je, pak, na svom raskošnom instrumentu uspijevao uzorno intoniratii i priprematii svaku skladbu svim orkestralnim grupama, solistima – među inima i svojim nekadašnjim studentima. Od njih nekoliko najnadahnutiji su bili tenor saksofonist i klarinetist Mario Bočić u skladbama Minor Orbit i Ellington Boulevard Blues, sopran i alt saksofonist i flautist Miro Kadoić i trombonist Luka Žužić, u paru, u skladbi Something for Thad te trubači Boris Majcen i Davor Križić, pojedinačno, u skladbama Ronco i Chicco’s Blues. Ključan za nastup bio je i uzorno školovani gitarist Elvis Penava, aktivan u stalnim harmonijskim suzvučjima s Chiccom, gotovo poput Kennyja Burrella u legendarnim duetima s Jimmyjem Smithom i Johnom Coltraneom.

Orguljsko-bubnjarski dijalog

Zvučnom i vizualnom dojmu svakako je pridonio i pozamašan instrument, Hammond B3 (u Europi poznat i kao C3) s Lesliem, sveukupne mase preko 200 kilograma, na kojem je Chicco većinu vremena naglašavao smisao za konstrukciju improviziranih rečenica, no rijetko i njih same. Pokazao je doduše enormno harmonijsko znanje, spretnost moduliranja, a često i melodijsku vedrinu. Pjesmica je stoga, uvjetno rečeno, bilo u simpatičnim permutacijama i varijacijama ispred i iza postojanih ritmova, unutar orkestralnih i solističkih dionica. Svugdje dakle osim u riskantnim i rubnim Chiccovim solima kojih zapravo nije niti bilo, a koja bi napregnula moćan instrument do krajnjih granica i stvorila vruće i nepredvidljivo ozračje, idealno za tapkanje nogom po podu, rukom po nozi i/li kimanje glavom. Dobro, možda je toga i bilo, ali beznačajno malo u završnoj ¨računalno¨ intoniranoj skladbi Magic Beans koju je obilježio otvoreni orguljsko-bubnjarski dijalog Chicca i Watsona, životnih prijatelja, virtuoza, danas podjednako udaljenih od krajnjih rubova svojih blistavih karijera. T