GLAVNE TEME KULTURNI ŽIVOT

KORUGA: PRVI SAMOSTALNI ZAGREBAČKI RECITAL ANDRÁSA SCHIFFA

18. veljače, 2025.

Piše: Igor Koruga

Stoljeća su u pitanju kada je riječ o čovjeku i njegovoj sklonosti prema glazbi, glazbenoj misli i analizi. Sama glazba, napose suvremena, obično se na početku učini složenom i nejasnom, sve dok se ne prouči: je li sviranjem, čitanjem autentičnih rukopisa, ili izuzetno pažljivim slušanjem, što je svakako najteže. U biti, neizbježan je proces shvaćanja glazbe, te vremenski uvjetovane i vremenski ograničene umjetnosti, odnosno proces zapažanja čim većeg broja informacija te njihovog (intuitivnog) organiziranja i povezivanja u logičke cjeline, često suprostavljene, usporedne i/li skrivene. Stoga je vrlo korisno ono što se uživo najčešće izbjegava činiti, što se rječju opisuje u kvalitetnim programskim knjižicama, a što od korone naovamo obilježava sve recitale trenutno najuglednijeg svjetskog pijanista Andrása Schiffa (1953). Na njima naime Schiff redovito drži kratke, promišljene i nerijetko duhovite govorne uvode, svira okosnice tema, fraze i kadence svake sljedeće skladbe, kako bi s publikom uspostavio spontan i povjerljiv odnos, pun poštovanja. Sličan odnos bio je uspostavljen i u Velikom Lisinskom, na njegovom nedavnom nastupu, 15. veljače od 19:30 sati, na sedmom koncertu iz ciklusa Lisinski subotom.

Neopisiva aura

Bio je to njegov treći zagrebački nastup, nakon listopada 1987. godine, kada se predstavio kao solist uz Simfonijski orkestar Radija Stuttgart pod ravnanjem engleskog dirigenta Nevillea Marrinera (1924-2016), i ožujka 2019. godine, kada je u ulozi solista i dirigenta predvodio znameniti britanski Orkestar iz doba prosvjetiteljstva. No prvi, posve samostalni, uobličen u recital koji je sve vrijeme odisao Schiffovom beskompromisnom predanošću (vlastitoj) umjetnosti, svim njezinim pravilima, ali i pripadajućim užitcima, njegovim posvemašnjim mirom iz kojeg su proizlazili nebrojeni zapisani i nezapisani polifoni i ini obrasci, nimalo i nipošto izvan okvira povijesno utemeljenih zapisa. Njegova neopisiva osobna aura, jedinstvena fizička i intelektualna karakteristika kao i jednostavnost, promišljenost i iskrenost u pristupu, bili su ugodno dometnuti svakoj pojedinoj izvedbi, interpretaciji, odnosno bilo čemu spojivom sa Schiffom na pozornici Lisinskog. Bez uvodnih riječi jedino je bila izvedena početna Aria u G-duru iz Goldberg varijacija, BWV 988 (1741), Johanna Sebastiana Bacha (1685-1750), nečujno fragmentirana te obilježena lakoćom i izuzetnom višeslojnošću, zamalo nespojivom s izvornim brojem i rasporedom tonova. Slijedio je višestavačni Capriccio u B-duru (uz odlazak voljenog brata), BWV 992 (1703), oblikovan prema biblijskim sonatama njemačkog polihistora Johanna Kuhnaua (1660-1722) i posvećen odlasku Bachovog starijeg brata u štokholmski dvorski orkestar Karla XII, a nakon njega i Sonata za glasovir u g-molu, br. 32, Hob. XVI:44 (1770), Josepha Haydna (1732-1809), s eksperimentalnim prizvukom i istančanom glazbenom retorikom i deklamacijom.

U preglednoj kronologiji

Bliske tematske poveznice Schiff je također uočio i publici prenio, sa stilski neopterećujućom tonskom suptilnošću, u Bachovom Ricercaru a tre, uvodu u kolosalnu Glazbenu žrtvu, BWV 1079 (1747), i Mozartovoj Fantaziji u c-molu, KV 475 (1785). Izražajne veze sjedinile su potom i Bachovu Kromatsku fantaziju i fugu u d-molu, BWV 903 (1720), i Sonatu za glasovir br. 17 u d-molu, op. 31, br. 2 ¨Tempest¨ (1801-02), Ludwiga van Beethovena (1770-1827), koja je u preglednoj repertoarnoj kronologiji okončala neobično dug prvi dio priredbe. Zato je u drugom, sažetijem dijelu bila protumačena samo četverostavačna Sonata za glasovir br. 18 u G-duru, D 894 (1826), Franza Schuberta (1797-1828), jedna od rijetkih potpuno mirnih, vedrih, čak i duhovitih skladateljevih sonata. Naravno, postojali su tu i kontrastni odlomci, pomalo mračni, no sveukupni dojam bio je sjajan, baš poput cjelokupnog Schiffovog nastupa s pridodanim Schubertovim Impromptusom u Ges-duru, op. 90, D 899 (1827), prije i poslije beskrajnog pljeska publike koja se na koncu složno podigla na noge. Publici je bio ponuđen i naknadni Schiffov razgovor (na njegov zahtjev) s našim proslavljenim hornistom Radovanom Vlatkovićem (1962) u kojem se osvrnuo na svoj život, značajan umjetnički put i sve pomniji odabir repertoara, u pravilu lišenog Lisztovih i Rahmanjinovljevih, virtuozno prenaglašenih opusa, rezerviranih za mlađe, ambicioznije i korpulentnije pijaniste. T