KORUGA: PROZRAČNI ZAGREBAČKI SOLISTI UZ RUSKO-ŠVICARSKOG VIOLINISTA ILYU GRINGOLTSA

KORUGA: PROZRAČNI ZAGREBAČKI SOLISTI UZ RUSKO-ŠVICARSKOG VIOLINISTA ILYU GRINGOLTSA

18. lipnja, 2024.

 

Piše: Igor Koruga

Velikom glazbenom vatrometu, kojeg su Zagrebački solisti pod vodstvom svog izvanrednog koncertnog majstora, violinista Sretena Krstića, priredili u subotu 15. lipnja 2024. godine od 19 sati u Maloj dvorani Vatroslava Lisinskog, pridružio se pobjednik Međunarodnog violinističkog natjecanja Paganini 1998. godine, Ilya Gringolts (1982). Bio je to posljednji koncert u obljetničkoj, sedamdesetoj sezoni Zagrebačkih solista u čiji se raspored unijelo pet višestavačnih skladbi od jednako toliko vrijednih skladatelja iz razdoblja baroka, (post)klasike i ruske moderne dvadesetog stoljeća. Mješavina starog i novog bila je blago rečeno opojna, pravo otkriće Zagrebačkih solista koje je poput droge omamilo mahom žensku publiku, jer je istovremeno bio emitiran traljavi premijerni nastup naše nacionalne selekcije na Europskom nogometnom prvenstvu u Njemačkoj.

Besprijekorni čembalist

Naime, odvažan tonski jezik našeg najkvalitetnijeg gudačkog ansambla, pun svijetlih i preciznih artikulacija i ukrasa, odisao je svježinom nove glazbe već u uvodnoj izvedbi četverostavačnog Concerta grossa u D-duru, op. 6, br. 4, talijanskog violinista, skladatelja i utemeljitelja talijanske (rimske) violinističke škole, Arcangela Corellija (1653-1713). Moguće jest da je taj dojam bio posljedica mog načina slušanja i razumijevanja glazbe, ali činilo se da su Solisti, bez obzira na odrednice vremena i stila, inzistirali na vlastitoj uvjerljivosti koju su godinama gradili i razvijali, što izborom i kakvoćom, a što rasporedom gudača (i njihovih gudačkih boja). U tom smislu brižan je bio dijalog violina i violončela, takozvane concertino skupine, preostale još samo kod Corellija, jer se, uzgredice, od Giuseppea Torellija (1658-1709) nadalje ona svela samo na jedan instrument. U tim su se razgovorima najbolje snalazili violinisti Sreten Krstić i Marko Glogović, te violončelisti Luka Galuf i Vid Veljak. Svakakvoj virtuoznosti sigurno je pridonijela i Corellijeva struktura crkvene sonate, opstojna u svijesti i mišljenju besprijekornog čembalista Franje Bilića, jednako važnog i presudnog (i) za sljedeća tumačenja, primjerice, trostavačne Simfonije u B-duru, op. 2, br. 1, vodećeg engleskog kasnobaroknog skladatelja Williama Boycea (1711-1779), i trostavačnog Koncerta za violinu, gudače i basso continuo u D-duru, op. 7, br. 2, francuskog skladatelja, violinista i plesača Jeana-Mariea Leclaira (1697-1764). U Leclairovom koncertu mnogo toga ponudio je i rusko-švicarski virtuoz, Ilya Gringolts. Njegov stil sviranja načelno je slijedio talijansku školu i poetiku Antonija Vivaldija, pogotovo u izmjenama solo i tutti dionica. Ponekad je to bilo toliko zanosno da se došlo do granice (ne)pogrešivosti, ili neugodne zone čije je blizine, osim Gringoltsa, srećom bio svjestan i iskusni Sreten Krstić, u osnovi nesklon međuigrama dekonstruiranja i razbijanja toka (vivaldijevskih) violinskih koncerata.

Odgovarala mu je vedrina

Ozbiljno i minuciozno Gringolts je u nastavku pristupio i svojevrsnoj paradi violinističke izvrsnosti dvadesetog stoljeća, suvremenom Concertinu za violinu i gudače, op. 42, Mieczysława Weinberga (1919-1996), (ne)sretnog poljskog skladatelja, pripadnika židovske religije koji je preživio holokaust, prebjegao u Taškent, a na poziv Šostakoviča i u Moskvu u kojoj je na koncu, zbog ¨promidžbe i pokušaja uspostave židovske države na Krimu¨, bio osuđen na tromjesečni zatvor. Od navodnog pogubljenja spasio ga je opet Šostakovič, koji je pak, nedugo zatim i sam, uz Prokofjeva i Hačaturjana, bio prokazan kao ¨formalist¨ i neprijatelj naroda. Međutim, u Weinbergovom Concertinu nije bilo ničega tragičnog što bi Gringoltsu činilo izmjernu nelagodu. Štoviše, odgovarala mu je, čak više nego barokna stilistika, vedrina prvoga stavka (Allegretto cantabile), refleksivna kadenca za solo violinu drugoga (Cadenza: Lento – Adagio) i razigranost valse tristea posljednjega stavka (Allegro moderato poco rubato), sa svim mješavinama tradicionalnih (etničkih) i suvremenih glazbenih idioma. Ukorak sa svime bila je i dodatna Gringoltsova solo točka, nakon posvemašnjih ovacija, a uoči završnog nastupa Zagrebačkih solista i njihove predstave Gudačkog kvarteta u f-molu, op. 95, br. 2, Serioso (Ozbiljni), posljednjeg iz Beethovenove druge stvaralačke faze. Bijesnu, nepredvidljivu, naglu i dramatičnu glazbu, za koju je sam autor napisao da ju ¨šira javnost nikada ne bi trebala čuti¨, bilo je teško tumačiti, premda to tako – zbog općeg nadahnuća – nije izgledalo. Kontrastna raspoloženja bila su stoga dovršena britkim crescendom i prekrasnim osjećajem dramatičnog oslobođenja od prepotentnog ugnjetavanja, koje je (oslobođenje) u ono vrijeme, godinu dana nakon francuske invazije na Beč 1809. godine, imalo i političke konotacije. T

Još nema komentara

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.

*

code