GLAVNE TEME KULTURNI ŽIVOT

KORUGA: PRAIZVEDBA BOBIĆEVE „KONTRA DANZE“ NA KONCERTU ZAGREBAČKOG KVARTETA

19. prosinca, 2025.

Piše: Igor Koruga

Nastup uživo Zagrebačkog kvarteta i ovoga je utorka, 16. prosinca od 20 sati, bio odličan. Možda ne najbolji u ovoj sezoni, ali, u nesavršenim uvjetima prohladne Grkokatoličke konkatedrale sv. Ćirila i Metoda te u zahtjevnom razdoblju došašća, ranojutarnjih misa zornica, večernjih bdijenja i tradicionalnih odricanja od jela, nedvojbeno na visokoj umjetničkoj razini. Bio je to treći ovosezonski koncert na kojem su se tumačila djela jednog od najutjecajnijih glazbenika suvremenog hrvatskog glazbenog života, Davora Bobića (1968), britanskog skladatelja, pijanista, violista i dirigenta Benjamina Brittena (1913-1976) i jednog od najvećih njemačkih skladatelja i pijanista Ludwiga van Beethovena (1770-1827).

Živopisni ritmovi

Bobićeva Kontra Danza bila je napisana na poticaj Zagrebačkog kvarteta i praizvedena u obliku šesterodijelnog ronda s ponavljanim, modificiranim epizodama. U tih nekoliko minuta upečatljivog glazbenog sadržaja skladatelj je pokazao svoju stilsku privrženost neoklasicističkoj i suvremenoj estetici, proučavanju akustičkih učinaka šuma i tišine, kao i vjernost karakternoj melodičnosti, podržanoj jasnim harmonijskim slogom. Živopisnih ritmova bilo je i pri tumačenju Brittenova Tri divertimenta, njegova tri rana djela za gudački kvartet; žustrog marša (March. Allegro maestoso), lirskog valcera (Waltz. Allegretto) i energične burleske (Burlesque. Presto), okružene modernim harmonijama i raznolikim, duhovitim teksturama. Tako gibljiv i oštar zvuk nije bilo jednostavno (o)drža(va)ti do kraja partiture čija je složenost bila usporediva s ostatkom Brittenova opusa, međutim, naši su gudači pokazali dovoljnu spretnost i volju za razumijevanjem svih zapisanih potankosti.

Fuga na početku

Dobra volja dovela nas je i do interpretacije Beethovenovog pretposljednjeg Gudačkog kvarteta u cis-molu, op. 131, spoja njegovih ranijih tendencija, odnosno ritmičkog kontinuiteta od sedam stavaka izvan klasične forme i dotadašnje tradicije. Od svih Beethovenovih skladbi ovo je bila jedina s fugom na početku i retoričkom konstrukcijom koja je u svoja četiri glasa publici donijela ugođaj zbora u grčkoj tragediji, logično, u ishodišnom cis-molu. Po brzom raspletu fuge, stavak se zaustavio lebdeći na uzlaznoj oktavi cis-mola, ispražnjen od svake strasti, a uoči naglog, transformativnog pada kompozicije u C-dur i D-dur, u korist prirodne rezonancije gudačkog kvarteta, svjetlosti i plesa koji se zbivao s oklijevanjem i prekidima. To je bila jednostavna, nježna i elegantna glazba u kojoj je radost bila stvarna i vitalna, ali samo do recitativnog dijela, izvan konteksta, koji je podsjetio na proročansku ulogu uvodne fuge, ali i najavio skup varijacija u nastavku.

Zaključak u duru

Tema sve ritmičnijih varijacija bila je osjetljiva i bestežinska, najprije raspisana u violinama (s rezonantnim pizzicatom u violončelu), sada posve drugačijim od onih s početka koje su nudile otkrivenje i svršen čin, bez najsuptilnije, fino isprepletene (među)igre. Iduće su varijacije poprimale druge oblike, raskošne i maštovite, pa i prekinute usred misli, no u konačnici ipak usmjerene prema komediji i farsi. I, koliko god bile lijepe, nekako su morale biti svedene na uvodnu temu i smiraj u kojem je stavak naprosto nestao. Novonastalu tišinu prekinulo je violončelo s grubom i provokativnom figurom, uznemirujućom i za violine koje su povele ostatak kvarteta na zabavno, pomalo zloslutno putovanje, puno obrata i ljupkih efekata u stavku zapanjujuće skladateljske virtuoznosti Ludwiga van Beethovena. Zaključak cjelokupne skladbe bio je tragični adagio, pun žaljenja za širokim dinamičkim rasponom i usmjeren prema cis-molu. Nježna druga tema u E-duru bila je pak prekrasan kontrast, ali ne zadugo, jer se moralo doći do velike oluje tonaliteta, zapanjujućih harmonijskih udaljenosti, te do sve tiših i razvučenijih silaznih ljestvica i senzacionalnog završetka s kratkim završnim akordima – u Cis-duru! T