Piše: Igor Koruga
Izražajan, eklektičan i razigran, francuski pijanist i skladatelj Francis Poulenc (1899-1963) smatra(o) se manje značajnom figurom glazbe dvadesetog stoljeća, no danas bi ga bilo pogrešno podcijeniti. Poulenc je svakako bio složenija osobnost nego što se to mislilo; svoju je umjetnost polarizirao između religioznih ugođaja (misa, moteta, litanija, Stabat Matera) i svjetovnih elemenata (klavirskih i komornih djela, koncerata, simfonija, popijevki, baleta, rapsodija, kantata i opera), a tehnički je stremio lakoći i ležernosti, satiri i parodiranju te sentimentalnoj dubini i raspojasanoj vedrini. Bojeći se utjecaja učitelja, kompoziciju je učio sam, većma iz knjiga, proučavajući paralelno mnoga glazbena djela i duboko razmišljajući o glazbenoj estetici. Pripadao je ondašnjem skladateljskom krugu Šestorke (Les Six), kojega su još činili Georges Auric (1899-1983), Louis Durey (1888-1979), švicarski skladatelj Arthur Honegger (1892-1955), Darius Milhaud (1892-1974) i skladateljica Germaine Tailleferre (1892-1983), a koji se nastojao odmaknuti od njemačkog romantizma i francuskog akademizma, s različitim inačicama neoklasicističkih postupaka, popularne glazbe i jazza. I premda je kao uzore navodio isključivo Wolfganga Amadeusa Mozarta (1756-1791), Johanna Sebastiana Bacha (1685-1750), Erika Satiea (1866-1925) i Igora Stravinskog (1882-1971), Poulenc je do svoje iznenadne smrti ostao umjetnik izrazite osobne crte, udaljene od ekstremnih rješenja i bliske osvježavajućem i maštovitom glazbenom jeziku svoga doba.
Pijanist i idejni začetnik
125. obljetnicu Poulencova rođenja odlučilo se obilježiti i u Malom Lisinskom, u okviru ciklusa Glazbene staze, u utorak 17. prosinca 2024. godine od 20 sati, i to s priredbom Poulenc 125 – prvom integralnom izvedbom Poulencovih komornih skladbi za klavir i puhače u Zagrebu i Hrvatskoj. Nju je u cijelosti osmislio i organizirao sjajni pijanist Krešimir Starčević (1988), poznat (i) po značajnim projektima koji su već privukli pozornost publike i kritike: Debussy 100 – integralna izvedba komorne glazbe s klavirom (2018), Beethoven 250 – koncertni ciklus klavirske i komorne glazbe (2020), Saint-Säens 100 – integralna izvedba komorne glazbe za klavir i puhače (2021), Detonijada 85 – klavirska i komorna djela Dubravka Detonija te Bersa & Rahmanjinov 150 – klavirska trija (2023). Dakako, uz pomoć ponajboljih domaćih solista, flautistice Lucije Stilinović Churikove (1995), oboista Daria Golčića, klarinetista Brune Philippa (1978), fagotista Matka Smolčića (1995) i hornista Yevhena Churikova (1992), s kojima je protumačio sedam iznimnih Poulencovih skladbi: Vilanelle za piccolo flautu i klavir, FB 74, Sonatu za klarinet i klavir, FB 184, Elegiju za rog i klavir (sjećanje na Dennisa Braina), FB168, Trio za obou, fagot i klavir, FB 43, Sonatu za obou i klavir, FB 185, Sonatu za flautu i klavir, FB 164 te najznačajniji i najimpresivniji Sekstet za flautu, obou, klarinet, fagot, rog i klavir, FB 100.
Geste, šale i inovacije
Od svega najteže bilo je odabrati posebnu izvedbu, jed(i)nu od toliko duhovitih, živih, neodoljivo melodičnih i dirljivo iskrenih, pogotovo stoga što se sviralo s posebnim nadahnućem, možda i onim predbožićnim. Pritajeno ushićenje bilo je vidljivo kod svih solista, muziciralo se s velikom osjećajnošću, ali i točnošću koja je bila presudna u opisu prvoklasne kolekcije vrlo individualnog komornog stvaralaštva. Naime, niti jedan stavak nije trajao više od par minuta, a ipak je, u širem smislu, bila naglašena cjelovita sekvenca (čak i slobodnija, 12-tonska) unutar svakog djela, da li napisanog 1924. godine, ili pak 1962, pred sam kraj skladateljevog života. Stoga bih kratko pokušao zaključiti i svesti sve na bitno. A to jest, da su nepogrešivi i ¨nemilosrdni¨ bili, generacijski i muzički bliski, Stilinović Churikova, Churikov i Smolčić, da se uzorno u svakom pogledu postavio Golčić, a da je Bruno Philipp u skoro svakom svom solističkom retku uspio pronaći dozu ekstra-pokretljive geste, šale i/li inovacije. Međutim, sve to nadahnuće ipak se činilo nekako posljedično, kao poniklo iz animirajućeg duha svestranog Krešimira Starčevića, njegovog rječitog razumijevanja solista i solističkih instrumenata kao i svojstvene mu, lepršave i odista virtuozne klavirske tehnike. T
Još nema komentara
Uskoči u raspravuNema komentara!
Počnite s raspravom.