GLAVNE TEME KULTURNI ŽIVOT

KORUGA: PODRAVSKA KAJKAVŠTINA I VELIKA RAHMANJINOVLJEVA ZBORSKA SIMFONIJA

26. siječnja, 2025.

Piše: Igor Koruga

Da vladaju besprijekornom tehničkom i glazbenom vještinom već su odavno dokazali glazbenici Simfonijskog orkestra HRT-a, u posljednjih nekoliko godina povjereni uglednom i očito čvrstom francuskom dirigentu Pascalu Rophéu (1960). Ukoliko sam to već nekoliko puta napisao, ne kajem se, jer je doista očaravajuće na koje sve načine taj orkestar tumači najraznovrsniju ozbiljno komponiranu glazbu. Iznenađenja nije bilo niti ovoga četvrtka, 23. siječnja 2025. godine od 19:30 sati u Velikom Lisinskom, na drugom koncertu Zvona iz ciklusa Kanconijer Zbora i Simfonijskog orkestra HRT-a, na kojem su se tumačile tri podjednako zahtjevne skladbe: Ples sa sedam velova, iz opere Saloma, njemačkog skladatelja i dirigenta Richarda Straussa (1864-1949), Z mojih bregov, trodijelni ciklus pjesama za bariton i orkestar hrvatskog dirigenta i skladatelja Krešimira Baranovića (1894-1975) te Zvona, simfonija za soliste, zbor i orkestar, op. 35, ruskog pijanista, dirigenta i skladatelja Sergeja Rahmanjinova (1873-1943). U svemu tome, uobičajenom su se izvođačkom tijelu pridružili sopranistica Valentina Fijačko Kobić (1977), tenor Filip Filipović (1997), bariton Matija Meić (1986) i članovi izvanrednog slovenskog (i europskog) komornog zbora AVE, koji su u organski umreženom zboru glatko čitali glazbene misli i vizije iskusnog maestra Ive Lipanovića (1958).

Plesna komponenta

Početak su obilježila Straussova zvukovna proturječja, odnosno ples koji je uvjetovao zastoj i mahnito napredovanje zapleta cijele opere, kraljevo/Herodovo zadovoljstvo i Salomin vrhunaravni trenutak samoizražavanja. Bio je to prikaz odvojene cjeline, u središtu operne priče, kojem je za cjelovit doživljaj junakinje preobražene u dementnog i pokvarenog nekrofila ipak nedostajala snažna scenska i plesna komponenta. S druge pak strane, dobro da plesa nije bilo u uglazbljenim antologijskim pjesmama Pozdravlenje, Međaš i Kum Martin (iz zbirke Z mojih bregov) hrvatskog književnika Frana Galovića (1887-1914), napisanim tijekom ljeta 1913. i 1914. godine, u vinogradima njegova oca nedaleko Koprivnice, u općini Jagnjedovac. Jedinstvena orkestracija sigurno je pogodovala opisu Baranovićeve autentične sinteze popularnog ruskog klasičnog stila, suvremenog zapadnoeuropskog stvaralaštva, ali i hrvatskog, podravskog folklora, usuglašenog sa šarmantnim kajkavskim narječjem. Naime, upravo tu podravsku kajkavštinu, koju je raspoloženi Meić nepogrešivo interpretirao, struka danas smatra začetkom novije kajkavske poezije kao i najboljim Galovićevim pjesničkim ostvarenjem.

Zadivljen(i) misticizmom

Meić je vlastitu dionicu vješto iznio i na ruskom jeziku, u Rahmanjinovljevoj simfoniji nadahnutoj zvonima koja su u Rusiji stoljećima imala intenzivnu duhovnu i kulturnu moć. Vjerovalo se čak i to da je ljuštenje vremešnih zvona štitilo narod od kuge i drugih nedaća. Međutim, presudno za Rahmanjinova ipak je bilo anonimno pismo moskovskog studenta violončela sa zapisom slobodnog prijevoda poznate pjesme Zvona, iz 1849. godine, američkog pisca Edgara Allana Poea (1809-1849). Iza prijevoda je stajao ruski pjesnik, simbolist, Konstantin Balmont (1867-1942), zadivljen Poeovim dubokim fatalizmom, gotičkim senzibilitetom, inkantatorskim stilom i misticizmom, koji nije zaobišao niti Rahmanjinova čija je zborska simfonija zadržala četiri strofe i zvučnost temeljnog trohejskog (monotonog, hipnotičkog) metra. U njoj je svaki od solista imao po jednu, natprosječnu dionicu – tenor u prvom (Allegro, ma non tanto), sopran u drugom (Lento) i bariton u posljednjem, četvrtom stavku (Lento lugubre) – popraćenu iznimnom vokalno-instrumentalnom estetikom, možda najzavodljivijom i nasloženijom u Rahmanjinovljevom opusu. Završnim pljeskom naposljetku se obilno nagradilo soliste, zborske i orkestralne skupine, ali jednako tako i zaslužne umjetničke voditelje: Jakoba Ivačića (Komorni zbor AVE) i Ninu Cossetto (Zbor HRT-a). T