Piše: Igor Koruga
Moguće jest da je kasni sat, odveć pređena noć, ili nelegalno vrijeme podatno za svakojake kaprice i mušice, posve nepogodna priča za iole koncentrirani rad. Jer, počevši od nekog doba, postupno ulazimo u lišenost kontrole, u vrijeme izvan računa u kojem se mnoštvo nestašluka i ispada, zapravo, i ne uzima u obzir. Prema jutru se dodatno budi razdražljivost, pada imunitet, postajemo raštrkaniji na širokoj misaonoj ravnini, a bdijenje nam sve čudnije mijenja raspoloženje, ozbiljnost i lijepu disciplinu. No, unatoč svemu, oduvijek je postojala nekolicina ljudi koja je u zagasitoj noćnoj tišini pronalazila svoje inspirativne trenutke, mir i poriv da baš tada učini što god korisno za sebe, a ponekad i za svoju okolinu. Preostalu su većinu, naravno, činili dnevni i poludnevni ljudi, oni s kraja noći i s početka dana i obrnuto, marljivi radnici i zaigrani zabavljači, uporni sportaši i isto takvi umjetnici. Umjetnički se teret, znamo to, odvajkada umanjivao, a odnosio se na vrlo ozbiljnu stvar: na javno nastupanje, kad god, gdje god i u bilo koje vrijeme, kao i na imperativ privlačenja pažnje i impresioniranja svakakve publike, ili svakakve anatomije mozga. A to nipošto i nikada nije bilo jednostavno, pogotovo ako se uzelo u obzir višegodišnje i višedesetljetno djelovanje, poput onog koje nedvojbeno krasi ansambl Zagrebačkih solista, probranih gudača koji su unutar povijesnog ansambla još proljetos okončali šezdeset i osmu, a ove subote, 15. listopada 2022. godine, na koncertu otvorenja, točno u 19 sati, već započeli, zamalo obljetničku, šezdeset i devetu sezonu 2022/2023, i to prigodno, na Muzičkoj akademiji, u velikoj koncertnoj dvorani Blagoja Berse.
Idealno ozračje za solista
Prigodno je uz Soliste nastupio i prvi flautist minhenske filharmonije, Michael Martin Kofler (Villach, 1966), od 1989. godine profesor na salcburškom Mozarteumu, član brojnih prosudbenih komisija na velikim međunarodnim natjecanjima te bivši solo flautist Simfonijskog orkestra mladih Gustav Mahler, još pod vodstvom iznimno cijenjenog Claudija Abbada (1933-2014). Zajedno su tako, jednostavno i prvorazredno muzicirajući, izveli trostavačni Koncert za violinu (flautu) i gudače u d-molu, MWV O 3, Felixa Mendelssohna (1809-1847, izvorno napisan (1822) za solo violinu i gudački sekstet, a poslije i za flautu i širi gudački sastav. Isti je koncert pokazao mnogo poveznica s utjecajima francuske violinske škole Giovannija Battiste Viottija (1755-1824) i njegovih pariških sljedbenika, ali i sjevernonjemačke škole simfoničara, poput Carla Philippa Emanuela Bacha (1714-1788), baštinika delikatnih, uglatih i isprekidanih melodijskih linija. Stoga nije bilo razloga da ponajprije kompetentnog austrijskog flautista ne obilježi njegova vrhunska pripremljenost, vižljast ton i nepogrešiv tajming, no, valja naglasiti, unutar briljantne i cjelovite umjetničke koncepcije Zagrebačkih solista. Prostorna akustika srećom je njegovala puniji zvuk, gladak u višim registrima, odnosno idealan za ekspresiju gudača, ukupne izvanjske (sonatne) forme djela i zanimljivog harmonijskog i melodijskog jezika, tipičnog Mendelssohnovog, većim dijelom u mocartovskoj konvenciji. Doduše, neke su se ideje uspješnije osmislile od drugih, preuzimala se i oštrica sveukupnog zvuka, ali sve se to zbi(va)lo u neopisivo kontroliranim uvjetima, uređenim ponajprije voljom i autoritetom tankoćutnog i neprocjenjivo vrijednog koncertnog majstora, Sretena Krstića (1953).
Muškarac, žena i trudnoća s drugim
Savršenstvo se nastavilo i dalje, pri tumačenju ¨komorne simfonijske pjesme¨ Preobražena (ozarena) noć (Verklärte Nacht), op. 4, Arnolda Schönberga (1874-1951), samoukog austrijskog skladatelja i pokretača takozvane Druge bečke škole, glazbene atonalitetnosti i dodekafonije. Već u uvodu jednostavačne, peterodjelne skladbe, inspirativno naslonjene na baladesknu, živopisnu i erotsku pjesmu njemačkog pjesnika Richarda Dehmela (1863-1920), ispoljila se veza sa Smetaninim gudačkim kvartetima, u smislu opisa ¨mjesečine¨ kao plahe, silazne kromatske figure, opterećene uskoro s pretvorbom u dvosmislenu akordsku progresiju vagnerijanskog karaktera. A uz podosta mašte i svakovrsnog instrumentalnog balansa zagrebačkih gudača, mogla se doslovce opipati i zimska noć, oko i povrh Muškarca, Žene i njihovog verbalizma povezanog s njenom trudnoćom s drugim te s Muškarčevom naklonošću i širokogrudnošću. Precizno iznijeto Schönbergovo kolorističko pisanje obuhvatilo je i groteskni Scherzo u trećem, još dvosmislenije, slabašne harmonije u 9/8 mjeri, transcendentalna blještavila i modulacije prema kromatskom F-duru u četvrtom i ponovljenu ¨transfiguriranu¨ temu ¨mjesečine¨ u petom dijelu, tik prije dugog odjeljka kode i završnog molto pianissima u D-duru. Toliko je toga bilo impresivno da sam gotovo zaboravio na dirljivu obradu (S. Krstića) Poco allegretta iz Brahmsove Simfonije u F-duru, br. 3, op. 90, na samome početku koncerta. Ondje je centralni gudački motiv netom prožeo sažeti stavak, ali i zanio brojnu publiku osjetljivu na romsku glazbu, pizzicato i arco efekte, lucidne pomake tonaliteta (C dur u c-mol), tonske boje i sretne i spokojne završetke. T
Još nema komentara
Uskoči u raspravuNema komentara!
Počnite s raspravom.