Piše: Igor Koruga
Do sredine dvadesetog stoljeća izvjesnost je kao pojam kritizirao Ludwig Wittgenstein, nudeći pritom i novu filozofiju jezika. Temeljima zapadne europske metafizike prigovarao je Jacques Derrida, medijsku je stvarnost problematizirao Jean Baudrillard, a znanje, ludilo, seksualnost i reprezentaciju historizirao je Michel Foucault. Naime, sve su njih, redom ugledne moderniste i filozofe, pa i Sørena Kierkegaarda koji je u kontekstu teologije istaknuo subjektivnost istine – još prije Nietzscheove pobune protiv modernog teocentričnog univerzuma (Bog je mrtav), te Sigmunda Freuda koji je, pak, analizirao zapadnjački racionalni um, sjedinila obilježja ¨propitivanja stvarnosti¨, ¨otpora autoritetu¨, ali i ciljeva usmjerenih prema objektivnosti i idealu apstraktne, odnosno univerzalne istine. Stoga je, u svojoj zrelijoj, pojmovno unisonoj fazi, modernizam naišao na svoj epohalni antipod, postmodernizam, pravac kojim su od šezdesetih godina prošloga stoljeća, osim novopečenih revolucionara, krenuli čak i spomenuti mislioci (Foucault, Derrida), tada već znatno zaokupljeniji posve subjektivnim pristupom. Sukob moderne i postmoderne bio je prisutan i u umjetnosti. Pritisnuti subjektivnošću, relativnom i društveno utemeljenom istinom, postmodernisti su odbacili elegantnu i jednostavnu estetiku medernizma, priklonivši se razrađenim i dekorativnim modelima, gdjekad nasitno pretencioznim i napornim za percepciju.
Do najispravnije mjere
Glazbeni djelokrug bio je tada podjednako postmodernistički definiran, dakako s iznimnim promašajima, ali i s pravim remek-djelima, poput Koncerta za klavir i orkestar poljskog skladatelja i dirigenta Witolda (Romana) Lutosławskog (1913-1994) s kojim je otpočeo Koncert na dar ljubiteljima Zagrebačke filharmonije, u povodu trideset godina diplomatskih odnosa Republike Čilea i Republike Hrvatske, u petak 23. rujna 2022. u Velikoj dvorani KD Vatroslava Lisinskog, točno u 19:30 sati. U suradnji s Veleposlanstvom Republike Čile na taj se način i svečano obilježio čileanski nacionalni praznik Fiestas Patrias. Prigodno dakle, ispred domaćeg su orkestra nastupili venecuelanski dirigent Rodolfo Saglimbeni (1962), u domovini poznatiji kao stalni dirigent Nacionalnog simfonijskog orkestra Čilea, ali i umjetnički direktor Simfonijskog orkestra Gran Mariscal de Ayacucho, te čileanski pijanist vrsne tehnike i izraženog senzibiliteta, Luis Alberto Latorre Fuentes (1959), koji se, poput Krystiana Zimermana (1956) na praizvedbi (is)tog klavirskog koncerta, u Zagrebu osjećao iznimno počašćenim. Izlaganje djela odmah je razjasnilo brojne točke skladateljeve inspiracije: od blistavog Chopinovog pijanističkog sloga do Stravinskijevih puhačkih suzvučja i upotreba ad lib(itum) dionica u korist pragmatičnog pristupa notaciji, ili razvoju za njega (Stravinskog) tipičnih ¨lančanih oblika¨. Prema tome, većina koncerta Witolda Lutosławskog bila je povezana sa složenošću ritmičkih struktura (između) orkestra i klavira; svrha je svakako bila u tom neravnomjernom ritmu do najispravnije mjere istaknuti solista, no i pojedine glazbenike u orkestru, i to na način se na koncu osjećaju podjednako iscrpljeni i zadovoljni svojom izvedbom. Publika je naposljetku bila neskriveno oduševljena i sa samom idejom čileanskog virtuoza u smislu predodžbe jasnog, osjećajnog i nimalo suhoparnog pijanističkog stila, a sve ukorak s idiomatskom shemom, ukupno gledajući, povećanog glazbenog učinka.
Mišićava predstava
Svečanost nastavka priredbe bila je u potpunosti nepomućena, no kvalitativno se ipak nije radilo o remek-djelima. Pohvalno je bilo predstavljanje Aliocha Solovera (1963), skladatelja čileansko-hrvatskih korijena koji je studirao u Ljubljani i Beču, i njegovog impresivnog, vehementnog desetminutnog orkestralnog djela Tramas Discontinuas. Radilo se, prema zapisu u programskoj knjižici, o asocijaciji na tradicionalnu tkalačku tehniku, što se u glazbenom smislu odražavalo u stalnom preklapanju melodijskih slojeva kao i u aspektima formalne simetrije. Uslijedila je mišićava izvedba još jedne blago (nad)prosječne skladbe, Teme s varijacijama (4. stavak) iz Suite br. 3, op. 55, Petra Iljiča Čajkovskog (1840-1893), s kojom se, ne još posve ugođena, Zagrebačka filharmonija dostojno predstavila, ponajprije svojim stalnim i novim abonentima. T
Još nema komentara
Uskoči u raspravuNema komentara!
Počnite s raspravom.