GLAVNE TEME KULTURNI ŽIVOT

KORUGA: OBNOVLJENI DAMIROV DJANGO GROUP, TIFFANY POON TE ZBOR I SIMFONIČARI HRT-a U CIKLUSU KANCONIJER

29. listopada, 2022.

Piše: Igor Koruga

Važne stvari, vrhunski glazbeni događaji i vrijedna životna poznanstva prisiljavaju me da često idem u koncertne dvorane i ondje vodim povjerljive ¨razgovore¨ sa živim i neživim velikanima. Recimo, ovoga tjedna sam imao veliku sreću i iznimno ujednačeni trodnevni niz koncerata za koji sam se, imajući na umu sjajne interprete, pomno i svakodnevno pripremao sjedeći do kasno u noć za svojim višenamjenskim stolom, uz gramofon, ploče, knjige i pitanja najosjetljivije prirode. I onda, naravno, prije nego što sam se osjećao spremnim za sve to, spopala me ekstaza i uzlet u kombinaciji s transcendentnim strahom, povezanim s nastupom Damirovog Django Groupa, sastava sa čijom je glavninom, prije točno dvije godine, posljednji put javno nastupio sisački i svjetski gypsy jazz gitarist Damir Kukuruzović (1975-2020). Organizacijski se skoro u potpunosti uspjelo pogoditi mjesto i vrijeme zbivanja, odnosno osloboditi prostranu pozornicu KUC-a Travno samo dvije večeri ranije, dakle u utorak 25. listopada 2022. godine. Brojčano pojačan, današnji je sekstet, zvukom i dojmom, postao nešto posve drugo, ili malo drugačije (ako ćemo na sjetan način), jer su žustrog, poletnog i pokatkad hirovitog Damira zamijenila dva različitija glazbenika: sabrani i u svakom pogledu uzorno opremljeni (solo) gitarist Juraj Markač (1993) i naoko plahi klavirist Paul Kempf (1977). A s obzirom na sve o čemu zbog pospremljenih emocija ne želim pisati, promjena je bila više nego dobro došla, što je iste večeri dokazala i publika, oduševljena izvanredno usviranim sastavom, neopisivo talentiranim Markačem, poznatim gypsy swing standardima poput Joseph, Minor Blues, Minor Swing, obradama kompozicija D(j)evojko mala i Smile, ali i s mogućnošću kupnje istoimenog albuma (Smile), posljednjeg s Damirom i njegovom raspjevanom gitarom.

Sa zalihom vještine

Noć izvan margine, prostora i vremena, bezgranična u svakom pogledu, bila je i ona u srijedu, 26. listopada, rezervirana za nastup svestrane kinesko-američke klasične pijanistice i youtuberice Tiffany Poon (1996), djevojke koja je s osam godina bila primljena na program njujorškog pretkoledža Julliard, prije ne znam koliko dipomirala klavir u klasi Emanuela Axea i Josepha Kalichsteina, a 2018. i filozofiju na prestižnom Sveučilištu Columbia/Julliard. Stoga, nije začudio njezin izuzetno zanimljiv klavirski recital, održan u Malom Lisinskom od 20 sati i sastavljen od dviju Sonata, u E-duru, K. 380, i u A-duru, K. 322, Domenica Scarlattija (1685-1757), Sonate u A-duru, op. 2, br. 2, Ludwiga van Beethovena (1770-1827) i zbirke fantazija Kreisleriana, op. 16, Roberta Schumanna (1810-1856). Nije začudila niti osjetljiva uravnoteženost i neovisnost ruku neizmjerno motorične pijanistice kao i posvemašnja kontrola ravnomjernosti ritma, trilera i fraza s brižno stupnjevanim tonom. Naime, radilo se o uobičajeno radosnim Scarlattijevim sonatama, no pomalo usporenim (K. 380) i stoga prilično zahtjevnim za izvođenje na velikom koncertnom Steinway klaviru. Podjednaka zaliha vještine osjetila se i pri iznošenju Beethovenove sonate, četverostavačne, s jasnim utjecajima Haydna i Mozarta, ali i odmakom od tradicije u smislu harmonije, strukture i dramatičnosti. Oštar kontrast prvoj, molskoj sonati osjetio se već u puno pristupačnijem tonalitetu A-dura, izrazito optimističnom na samome početku, u suptilno omeđenom Scherzu i završnom lirskom Rondu s peterostruko obrađenom temom. Šteta je, stoga općenito, da se brojne Beethovenove rane sonate, uključujući i ovu, danas ne izvode češće, jer, osim lukavih tonskih skokova u tematskom razvoju (Allegro vivace) i velike usredotočenosti i izdržljivosti prilikom izvođenja dugih lirskih fraza (Largo appassionato), one posjeduju toliko ljepote i jedinstvenih detalja u kojima se može predano uživati. Večer klavira nije završila niti sa svijetlom predodžbom Kreisleriane, u čiju je interpretaciju (i partituru) valjalo svojski uroniti kako bi se prikazala dubina Schumannove strasti, već sa Chopinovim Valcerom br. 19 u a-molu, op. post. (B.150 – P2n.11) u dodanom dijelu priredbe i nestvarno odsviranom Arijom iz Bachovih Goldberg varijacija, BWV 988.

Iznenađujući diskant

Nestvarno je zvučao i Requiem, op. 48, Gabriela Fauréa (1845-1924), u četvrtak 27. listopada, navečer od 19:30, u Lisinskom, na prvom koncertu iz ciklusa Kanconijer, Zbora i Simfonijskog orkestra HRT-a, na kojem su uz nepogrešivog dirigenta Tomislava Fačinija (1975) nastupili iznenađujući dvanaestogodišnji diskant Ivan Bulić, nešto stariji i iskusniji bariton Grga Peroš (1983), ponajbolji domaći orguljaš Pavao Mašić (1980) i Komorni dječji zbor Glazbene škole Pavla Markovca. U glazbenom opisu Fauréovog slobodnog izbora tekstova iz mise za mrtve i drugih liturgija neprimjetno je prednjačio najtemeljitije uvježban Zbor HRT-a, što se i očekivalo pri izvedbi s mjestimičnim solističkim vokalnim dionicama i kontinuiranom orguljskom pratnjom. Dječji je zbor, uz neobično lijepe linije harfe, uvelike pridon(os)io isticanju naglašeno estetizirane Fauréove glazbe u kojoj, pače, nije bilo mjesta zastrašujućim prizorima iz tjeskobnog pakla (Dies irae), tako da su strahote zagrobnog života bile tek asocijativne, i nadalje, uoči nepomućeno blagog ugođaja zaključnog In paradisuma. Solisti su za svoje briljantno otpjevane arije primili najbučnija odobrenja iz publike, tek ponešto bučnija od sličnih orkestru HRT-a koji je na početku večeri vrlo pregledno protumačio možda ipak prepopularnu Fauréovu Pavanu, op. 50. Tobožnji programski kontrast (Fauréu) bio je ponuđen u obliku Koncerta za orgulje, gudače i timpane u g-molu, francuskog skladatelja i pijanista Francisa Poulenca (1899-1963), u kojem je Pavao Mašić iskazao nevelik dio svog znanja i talenta. No, više od toga zapravo nije niti trebalo. T