KORUGA: NETOČAN RITAM I NEPRAVILNA KOMUNIKACIJA ZAGREBAČKIH SOLISTA

KORUGA: NETOČAN RITAM I NEPRAVILNA KOMUNIKACIJA ZAGREBAČKIH SOLISTA

25. studenoga, 2020. 0 komentara

 

 Piše: Igor Koruga

Gust raspored klavirskih recitala obilježio je još jedan svršetak tjedna, konac glazbenog ciklusa Cristoforium istoimene umjetničke organizacije i prvoga dijela ciklusa Pleyel Svetislava Stančića. U petak je, dakle, 20. studenog u Velikoj čitaonici Hrvatskog državnog arhiva (HDA) od 20 sati, nastupio splitski pijanist Zoran Velić (1985) predstavivši se s Lisztovim i Debussyjevim djelima, sutradan u predvorju Muzeja za umjetnost i obrt (MUO), od 18 sati, Lovro Pogorelić (1970) odsviravši u cijelosti Lisztove Transcendentalne etide, S. 139, dok su u nedjelju, također u MUO od 18 sati, Ljubomir (1951) i Danijel (1988) Gašparović protumačili Satieove, Debussyjeve i Ravelove glasovirske minijature. Važne priloge dali su svi glazbenici u zbroju studija, djelomično sličnih, svatko sa svojom vještinom sviranja, zaključivanja, poistovjećivanja, distanciranja i sučeljavanja s vlastitim (ne)znanjem.

Od Liszta do Pogorelića

Naime, opsežnu Lisztovu Sonatu u h-molu, S. 178, u osnovi izgrađenu oko tri mini teme, vehementno je, oštro i tehnički precizno, pazeći na kratke tonske udare, neobične (frigijske i ciganske) ljestvice, unisone oktavne skokove i simboliku povratka u tonski odmjereno ishodišno ozračje, iznio uzorno školovani Velić, akademski u klasi prof. Đorđa Stanettija i gostujućeg prof. Karl-Heinza Kämerlinga te, poslijediplomski, u razredima uglednih pedagoga sa salcburškog Mozarteuma. O iznošenju, dakle, njegovog mišljenja, njegovih sposobnosti i stajališta prema sviranom materijalu ovisila je do samoga kraja i opća naklonost probrane publike. Prezentnošću i sjajem istaknuo se Velićev izgovor, ponešto emocionalno odmaknut, odnosno onakav kakav se sve češće sreće na međunarodnim natjecanjima kod virtuoznih, mladih pijanista. Međutim, djelo iz romantičnog perioda moglo se odsvirati i s drugačijim zvukovnim predodžbama od onih striktno zapisanih, o kojima se, recimo tako, još nije razmišljalo. Uostalom, možda baš onako kako je sutradan iznimno rafinirani Lovro Pogorelić opisao dvanaestodjelnu zbirku Transcendentalnih etida, ili zbirku tehničkih vježbi koje je Franz Liszt (1811-1886) vrlo uspješno pretvorio u melodijske, poetske i maštovite male koncerte. A budući da se Liszt bavio i poezijom, mnogi su naslovi etida iscrtali i netipičnu programsku kakvoću, pružajući izvođaču određeni, ali samo određeni naputak za tumačenje. Shvativši to u potpunosti, Pogorelić je, s ogromnom tehničkom opremom i zalihom, prionuo na zvukovna slikanja pejzaža, prizora, ljudi, herojskih drama i povijesnih legendi, ne zanemarujući pritom niti najmanje savršenstvo sviranja. Točan uvid u subjektivnu svijest, to jest, u unutrašnji sluh skladatelja, trebao se stoga odmaknuti od učinkovitih metoda vježbanja i nasloniti na razmatranja zanimljivosti, u osnovi nepromijenjenih od Lisztovog doba. Osim toga, nužno je bilo i udaljiti se od uloge pedagoga ili vježbača u neprimjetnom prevladavanju tehničkih poteškoća, odnosno u svođenju ideja pedaliranja, arpeggiranja, dinamičkih nijansiranja, sinkopiranja i poskakivanja na zbiljnost žestoke drame (Mazzepa), suptilne vizije (Vision), junačkog samopouzdanja (Eroica), mitološke akcije (Wilde Jagd) i značajke simfonijske pjesme (Harmonies du soir). Vječnu nepromjenjivost na taj je način, nakon Liszta i mnogih u umjetničku povijest upisanih, sa svojim izuzetnim nastupom potvrdio i sam Lovro Pogorelić.

Ono što je ostalo u pamćenju

Subotnji dan mogao se uprosječiti još iste večeri u Hrvatskom glazbenom zavodu u kojem se s odgođenim početkom zbio Drugi koncert 67. sezone Zagrebačkih solista. Ondje se nastojalo spojiti obrađeni Beethovenov Gudački kvartet u f-molu, br. 11, op. 95, Serioso, sa Musorgskijevim Slikama s izložbe. Osrednji nastup ponudio je tako, doduše vrlo sporadično, neispravnu komunikaciju i netočan ritam lijeve i desne polovice gudačkog sastava. Nesavršenom dojmu pridonijeli su i autistični kamermani HRT-a iz čijih su otvorenih slušalica ječili jasno artikulirani glasovi iz režije. Bez daljnje volje za podrobnom analizom još koječega, spomenuo bih samo još nešto što mi je ostalo u slušanju i pamćenju, a što je bilo vezano uz MUO, nedjelju, 18 sati, i kraj ciklusa Cristoforium. Tamo su publiku i predstavnike Veleposlanstva Francuske republike zabavili Ljubomir i Danijel Gašparović, izvodeći četveroručno primjerno osmišljene glazbene uratke koji su, osim na simptomatične rukopise skladatelja, podsjećale i na društvene i ine (pra)sadržaje francuskog impresionizma. T

 

 

Još nema komentara

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

<

*

code