GLAVNE TEME KULTURNI ŽIVOT

KORUGA: NEOBIČAN NASTUP KREŠIMIRA STRAŽANCA I ZAGREBAČKIH SOLISTA

30. siječnja, 2024.

Piše: Igor Koruga

Šteta što na četvrtom koncertu iz obljetničkog 70. ciklusa Zagrebačkih solista, održanom u Malom Lisinskom u subotu 27. siječnja od 19 sati, u čijem je prvom dijelu Krešimir Stražanac, jedan od vodećih svjetskih (bas)baritona, izveo šest izvanserijskih koncertnih arija Wolfganga Amadeusa Mozarta (27. siječnja 1756. – 5. prosinca 1791.), nitko nije spomenuo činjenicu da se istoga dana diljem svijeta obilježavao i sam Mozartov rođendan. Možda je to bilo samorazumljivo, ili istaknuto u programskoj knjižici koja iz nekog razloga nije bila raspoloživa medijskim djelatnicima, pa taj detalj nisam uočio. Osim toga, i popis pjesama se iz nekog razloga razlikovao od onog koji je lani, u sezonskom letku, bio najavljen i odnosan na Arie antiche Alessandra Scarlattija, Antonija Vivaldija, Alessandra Stradelle i Julija Bajamontija, a ne na Mozartove arije uoči Serenade za gudače u E-duru, op. 22, Antonína Dvořáka (1841-1904), izvedene u drugom dijelu sve u svemu lijepe glazbene večeri.

Na najbolji mogući način

Mozart je, naime, svoje prve arije napisao još kao dijete, tijekom trijumfalne turneje s ocem i sestrom po Europi, između 1763. i 1766. godine, kada je šire slušateljstvo po prvi puta zadivio s nesvakidašnjom skladateljskom zrelošću, a Londončane i demonstracijom ¨najvećeg čuda kojim se Europa i/li ljudska vrsta može pohvaliti¨. Kasnije, u tinejdžerskoj dobi, uspio je dovršiti i svoju prvu cjelovečernju komičnu operu (buffu) na talijanskom jeziku, La finta semplice, KV 51 (46a), nakon koje je, boraveći tri godine u Milanu, stekao vještinu pisanja prave opere serie, ali i koncertnih arija od kojih je prvih nekoliko skladao na stihove talijanskog pjesnika i libretista Pietra Metastasija (1698-1782). S dvije arije iz tog sveska, Alcandro, lo confesso – Non sò d’onde viene, KV 512, i Mentre ti lascio, KV 513, započeo je zagrebački nastup Stražanca i Solista, i to na najbolji mogući način. Dramatične situacije bile su autentične i precizne zahvaljujući složnim gudačima, dok su portreti izvornih ondašnjih pjevača, tehnički i interpretativno svestranih, bili gotovo opipljivi zahvaljujući u svakom smislu opremljenom i decidiranom Krešimiru Stražancu.

U troosminskom taktu

Njegov osebujni bariton briljirao je i u rezolutnoj ariji Cosi dunque tradisci – Aspri rimorsi atroci, KV 432, s karakterističnom pratnjom ansambla koji se nedugo zatim odlučio za rascjepkanu izvedbu Divertimenta u B-duru, KV 137/125b. Krenulo se s kratkim trećim stavkom (Allegro assai) koji je u troosminskom taktu (iz finala Hasseovih i Pergolesijevih opera seria) uspio opisati ugođaj manjeg dvorskog koncerta i tipičnih trostavačnih talijanskih simfonija Antonija Sacchinija i Niccola Piccinnija koje je Mozart u to vrijeme, namjerno i nedoslovno, imitirao u svojim divertimentima (KV 137-139). No, perfektno iznesene arije – Io ti lascio, oh cara, addio, KV 245 i još dvije iz opere Don Gionvanni, KV 527, Leporellova Madamina, il catalogo e questo i Don Giovannijeva Finch’han dal vino – zapravo su zamutile nesvakidašnji slijed i sklad zbivanja unutar Mozartove trostavačne instrumentalne minijature. Tu ponajprije mislim na efekt ¨pogrešno¨ intoniranih melodijskih početaka (Andante) u c i d-molu, ubrzo razrješenih u B-duru, a potom i na znatno ugodniji zvučni dojam, galopirajući prema naprijed (Allegro di molto), s milanskim zvukom u glavnoj temi i fino strukturiranim salcburškim zvučnim dojmom u sporednoj. Trebalo je, dakle, bolje, ili pak objektivnije, procijeniti prvotno zamišljenu premisu, smisao prečestih dolazaka i odlazaka pjevača unutar i izvan centra zbivanja te nužnih kvalitativnih gubitaka glede jasnoće izvedbe i lakoće njena praćenja.

Svijetla Dvořákova ozračja

Možda na način na koji se procijenilo cjelovito tumačenje Dvořákove Serenade za gudače u E-duru, napisane u svega dva tjedna 1875. Svijetla ozračja, povezana sa skladateljevim brakom, pridošlim potomstvom te umjetničkim i materijalnim uspjesima, izložila su čvrstu tematsku građu opisanu unutar pet sažetih stavaka. Glazba je tekla fluidno, prirodno, idilično, s dojmom neposrednosti prema pjesmi koja je otpočetka do kraja nastojala citirati i oponašati teme u raznim glasovima. Finalni je stavak (Allegro vivace) k tome još iznjedrio i uzbudljivi bljesak energije, dobar osjećaj, ali i gromoglasan pljesak brojne, zatravljene zagrebačke publike. T