Piše: Igor Koruga
Predstavljanje crkvene glazbe unutar domaće ili svjetske glazbene povijesti, nezahvalan je pothvat; što zbog određenih datosti i razvoja koje se tiču pojedine crkve i države, a što zbog neizvjesnog historiografskog odnosa (i funkcije) u i prema umjetničkoj modernosti te prema dijalektički određenom značenju pojmova kao što su sakralno, profano, duhovno, liturgijsko, crkveno i svjetovno. Možda su baš zbog toga, među inima, i brojni hrvatski skladatelji sa svojim djelima oduvijek bili nedovoljno istraženi, čak neotkriveni i neprisutni u nacionalnom glazbenom obrazovanju. Međutim, sve tamniji pogled na domaću kulturu uspjeli su rasvijetliti organizatori i umjetnici 29. svečanosti Pasionska baština 2020 naglasivši cjelovito, makar posljednjeg festivalskog dana, nužnost promidžbe uradaka domaćih autora, velikim dijelom svećenika i redovnika/redovnica, žrtava komunističkog režima, koji su zbog služenja Crkvi i domovini nerijetko bili proganjani, zatvarani, ubijani, a potom i prešućivani, zaboravljeni i zanemareni.
Molitva i poticaj
Završni je, dakle, koncert bio priređen u ponedjeljak, 29. lipnja 2020. godine, u zagrebačkoj Crkvi sv. Jeronima (Maksimirska 125) od 20 sati, pod imenom Christus Vincit, a ondje su se vrijednim glazbenim spomenom na starogradišćanske zatvorenike o. Kamila Kolba (1887-1965) i vlč. Matiju Ivšića (1894-1963) te na o. Anselma Canjugu (1894-1952), koji je ondje i preminuo, primjerno osvrnule sopranistica Nikolina Pinko Behrends (1984), violinistica Ana Kirchmayer Wonnemann (1972) i orguljašica Eva Kirchmayer Bilić (1971). Osim Kolbove Ja vjerujem, za glas i orgulje (stihovi dr. Velimir Deželić st, 1924), Ivšićeve Pjesme Majci Božjoj Bistričkoj, za glas, violinu i orgulje (stihovi vlč. dr. Svetozar Rittig,1933) i Canjuginog Preludija u B-duru (Logorske skladbe, Stara Gradiška 1947-52), program je sadržavao odabrane skladbe Anđelka Klobučara (1931-2016), Borisa Papandopula (1906-1991), Dore pl. Pejačević (1885-1923), Jakova Gotovca (1895-1982) te Ave Mariju, za violinu, glas i orgulje, 1925, i Andante religioso, op. 10 iz Due pezzi per organo, o. Bernardina Sokola (1888-1944), ubijenog na Badiji, kao i naslovni Christus Vincit, ofertorij za orgulje (1938), o. Miroslava Grđana (1915-1945), nestalog u Bleiburgu. S pomalo potisnutom violinom glazbenice su emotivno protumačile i Pokajnicu za glas i klavir (stihovi Josip Riječanin, 1977), op. 70, skladatelja, pedagoga i glazbenog pisca, dr. Huberta Pettana (1912-1989) koji nije mogao napredovati više od srednjoškolskog nastavnika, pjesmu Kraljici mira, za glas violinu i orgulje, skladateljice, orguljašice, pedagoginje i muzikologinje s. Lujze Kozinović (1897-1975) te, na samome kraju nastupa, skladbu Zdravo Majko, Djevice, vlč. Albe Vidakovića (1914-1964), obrađenu za violinu, glas i orgulje. Niz skladbi poslužio je, na određen način, kao molitva za oprost prema nemaru i zaboravu, za duše i doprinos spomenutih te posebno kao poticaj mladom glazbeničkom naraštaju za pozornije istraživanje i vrednovanje hrvatske glazbene baštine.
U gudačkom D-duru
S namjerom da se obuhvati sve bez razlike upoprijeko, navest ću i to da je u nedjelju, 28. lipnja 2020. godine, u Crkvi Bezgrješnog Srca Marijina (Jordanovac 110) od 20 sati, u okviru istog festivala, pred zahtjevnom publikom nastupio Zagrebački (gudački) kvartet, predvođen mladim i vrlo agilnim prvim violinistom Martinom Krpanom (1995) i super raspoložen pri izvođenju Klobučarove peterostavačne Partite za gudački kvartet, Uskrsnu Isus doista, po kojoj je sam događaj bio nazvan, te Gudačkog kvarteta br. 3 u D-duru, op. 44, br. 1, Felixa Mendelssohna Bartholdyja (1809-1847). I premda su gudači, bez zadrške spram harmonijski široko postavljene centralne teme (Maestoso), ostinatnih minijatura (Andante), separiranih glasova u polaganom Largu i fugalnih oblika u umjerenom (Allegro) finalu, vjerno opisali suvremeni rukopis Anđelka Klobučara, sve je skupa kulminiralo u epskoj tvorevini Felixa Mendelssohna Bartholdyja, punoj energije i ljepote, izgrađenoj na velikoj ljestvici. Gudačkim D-durom jednako su se spretno (po)služili svi izvođači u burnoj i živahnoj komunikaciji prvoga stavka, samouvjereno napisanog i ispoliranog u sonatnoj formi. Priča s D-durom ponovila se u završnom saltarellu, vrtložnoj inačici plesa iz XVI stoljeća koju je Mendelssohn, valja reći, gotovo identično obradio u finalu (Presto) poznate Simfonije br. 4 u A-duru, op. 90 (Talijanske). Središnjim, unutarnjim stavcima (Menuetto i Andante) vladalo je, pak, kontrastno ozračje glatkih, svilenih, po dojmu pomalo rokoko elemenata. Stoga su najvišu sveukupnu ocjenu za interpretaciju zaslužili svi odreda: Martin Krpan, Martin Jordan (violončelist) te braća Davor i Hrvoje Philips (violina i viola). Davor je, naime, opet neznatno iskočio od ostatka ansambla dokazavši pritom, po tko zna koji put, svoj status ponajboljeg drugog violinista svijeta. T
