KORUGA: NARCISOIDNA POMAMA SAMOBORSKIH JESENI

KORUGA: NARCISOIDNA POMAMA SAMOBORSKIH JESENI

7. listopada, 2020.
Print Friendly, PDF & Email

Piše: Igor Koruga

Svojom poviješću i svojom prirodom, raznolikost naših iskustava u pravilu nas vodi samo do jednog cilja: onog kauzalnog, sažetog u smislu prihvaćanja nečeg što je očito – kao takvo. S kritičkog stajališta, možemo se smilovati, načelno dopuštajući da druga strana zna da se zna, i jednoznačno se ne izraziti, a možemo i tu istu drugu stranu izvrgnuti društvenoj osornosti te, posljedično, kojoj god ali boljoj budućnosti. Aspiracija prema milosti naizgled jest učtivija i poštenija, štiti izvjesnu mukotrpno stečenu erudiciju, trenutno raspoloženje i (ne)pripremljenost, no istovremeno otvara i mogućnost drugoj strani, upletenoj u javni dijalog, da se domogne neistine, baci ju u prostor između te stvori otuđenje i raskol. Takve značajke odnosa mogu poremetiti, primjerice, sklad skupine glazbenika koji se u suvislosti komornog izraza trude iskazati smjernu ljepotu skladateljskog predloška, ponekad publici privlačnu koliko i samim umjetnicima. Dovoljan je samo mali odmak od cjeline, neznatno odstupanje od formalne (komorne) savršenosti, odnosno blaga izdvojenost jednog glazbenika da bi se došlo do grešne pojave narcisoidne pomame i besmisla osobne pobjede. Nešto slično djelomično se zbilo u nedjelju, 4. listopada od 20 sati u samoborskoj Župnoj crkvi sv. Anastazije, tijekom Svečanosti zatvaranja ovogodišnje Samoborske glazbene jeseni na nastupu Festivalskog ansambla kojeg su sačinjavali najugledniji glazbenici poput violinista Sretena Krstića i Aleksandra Ivića, violista Aleksandra Miloševa i Hrvoja Philipsa, violončelistica Jelene Očić i Monike Leskovar, kontrabasista Ivana Nestića i klaviristice Martine Filjak. Zahtjevan raspored sadržavao je Schubertov osebujni Gudački kvintet u C-duru, D 956, i Mendelssohnov neobično instrumentirani Klavirski sekstet u D-duru, op. 110, čiju je bogatu zvučnost sporno oblikovala zagrebačka klaviristica.

Filjak u sjeni ansambla

Od besprijekorno (gudački) intoniranog uvoda u sekstet, suptilno povjerenog klavirskoj triplet figuraciji, kodi i provedbi do polagane minimalističke (Adagio) teme u F-duru, podređene klavirskim minimalističkim gestama i ispitivanjima udaljenih kromatskih mogućnosti, ili, pak, od živahnog menueta s durskim triom u 6/8 metru do Allegro finala koji svoju (d) molsku pripadnost nije ispustio do povratka glavnoj temi i D-duru, sve je bilo podređeno virtuoznosti klaviristice i njezinoj nužnoj komunikaciji s gudačima. Virtuoznost srećom nije izostala, međutim, veliki i furiozni klavirski monolog ipak se prečesto osamostaljivao, polazio svojim putem i sam u sebi nalazio cjelovitost smisla. Udaljena tako s mjesta na kojem se pronalazi ona posebna ugoda vezana uz opće i pojedinačno, Filjak je redovito ostajala u sjeni ansambla, praćena tek dobrom namjerom i uzornom vještinom violinista (Krstića) i violončelistice (Očić) koji su, posve logično, neuspješno nastojali prekomjerno ubrzati konsternirane violiste i kontrabasista.

S lakoćom i bez zadrške

Gorak okus početnog nesporazuma valjalo je u nastavku nekako popraviti, i to ponajprije intervencijom violinista Aleksandra Ivića i violončelistice Monike Leskovar koji su se pridružili Sretenu Krstiću, Jeleni Očić i Aleksandru Miloševu u, pokazalo se vrlo brzo, doista neponovljivoj i nedostižnoj izvedbi Schubertovog kvinteta. Od početka možda najljepšeg skladateljevog komornog djela, Leskovar je uspjela stvoriti neobično toplo zvučno ozračje (i) oktavnom melodijskom pomaku violine (Ivić) i violončela (Očić) zaslužnom za sveopći dojam emocionalne dvosmislenosti (svjetla i tame). Ta pojačana melodijska linija briljantno se ponavljala i u usporenom drugom (Adagio) te u mračnom dijelu (Scherzo) trećega stavka. U ulozi umjetničkog vizionara i predvodnika ovog po svemu izuzetnog Festivalskog ansambla, valjalo je opću mjenu vedrine i drame pomno nadzirati i zvučnim konturama oblikovati, počesto unutar ravnotežnih i dugih, zamamnih gudačkih trozvuka. Sve je to, na neki čudesan način, Ivić činio s naizglednom lakoćom, bez zadrške do posljednjeg akorda nakon kojeg je pravo umijeće muziciranja publika nagradila natprosječno burnim pljeskom. Nema nikakve dvojbe da je opisana izvedba Gudačkog kvinteta u C-duru nadišla čak i tumačenje Beethovenove Sonate za klavir br. 15 u D-duru, op. 28, i Četiri impromptua, D 899, Franza Schuberta, večer prije na istome mjestu, skladno i pomalo neekonomično prilagođeno za gitarski Trio Elogio, točnije za moćne glazbenike poput Petrita Ҫekua, Pedra Riberia Rodriguesa i Tomislava Vukšića. T

Još nema komentara

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

<