Piše: Igor Koruga
Vrijeme je 33. izdanja Muzičkog Biennala Zagreb (MBZ) koji se na mnogobrojnim prestižnim gradskim lokacijama i u nekolicini napuštenih prostora, od 5. do 12. travnja 2025. godine, obratio svima sitima učmalosti, proceduralnih terora i zastarjelih, neučinkovitih pravila. Ovogodišnje, po mnogočemu posebno izdanje, istražilo je, kao polazište i preokupaciju, temu Prekinutih veza, primarno inspiriranu zagrebačkim Muzejom prekinutih veza, ali i teme rastanka, raspada i rasapa, lomljenja, frakturiranja i fragmentiranja, odnosno svega onoga što se u ovim kaotičnim vremenima sve češće poima kao jedino, ili najbolje izlazno rješenje. Stoga su umjetnici nastojali, unutar četrdesetak predstava, što većem broju ljudi ponuditi odgovore u vezi s (ponovnim) susretom, dijalogom, otvorenim eksperimentom, pregovaranjem, prilagođavanjem, spajanjem i stapanjem. Uostalom, nije li baš prekid, s tradicijom barem, bila početna maksima Kelemenove zamisli izvornog Biennala te njegovog ustrajanja u tvorbi nove tradicije, novih umjetničkih ideja i oblika koji nipošto nisu smjeli zanijekati začetni smisao glazbe, već ga štoviše produbiti i potvrditi, u bilo kojem vremenu i/li zauvijek. Cilj je dakle bio, kroz ovogodišnje stvaralaštvo, suradnju i okupljanja istražiti složene suprotnosti koje, nakon prekida, (re)definiraju pozicije razvrgnutih kao i njihov daljnji smjer i tijek kretanja. Unutar Biennala, važno je bilo istaknuti i kontinuirano prisustvo Simfonijskog orkestra Hrvatske radiotelevizije (SO HRT) koji je i ove godine, na svom osmom koncertu iz Majstorskog ciklusa, u suradnji HRT-a i MBZ-a, predstavio dvije iznimne skladbe odličnih domaćih skladatelja, Danijela Legina (1984) i Margarete Ferek-Petrić (1982), praizvedbu skladbe Your Network Is Unstable, nagrađivanog američkog muzikologa, skladatelja i trombonista Georgea Lewisa (1952), naručenu u partnerstvu s Radijom Österreich 1 i festivalom ORF musikprotokoll te izvedbu Sinfonie za osam glasova i orkestar, Luciana Beria (1925-2003).
Djela domaćih autora
Na toj cjelovečernjoj predstavi, osmišljenoj u četvrtak 10. travnja od 19:30 u Velikoj dvorani Vatroslava Lisinskog, dodatno su se predstavili i ugledni gostujući glazbenici, pjevači iz ansambla Neue Vocalsolisten Stuttgart te austrijsko-rumunjska pijanistica Maria Radutu (1984), dok je orkestrom ravnao šef dirigent orkestra, Pascal Rophé (1960). Prvim su dijelom dominirale praizvedbe i narudžbe. Osim Lewisove, tu je bila i Leginova skladba Forgotten Memories, profinjeni adagio za orkestar s jasnom trodijelnom arhitekturom i naglašenim melodijskim aspektom u kojem je raznolikom metru bio suprostavljen ostinatni ritamski puls. Leginova sklonost matematici, koju je na PMF-u studirao prije kompozicije na MA, očitovala se (i) u natprosječno konstruktivnoj potrazi za specifičnim, naglašeno dubokim instrumentalnim bojama i vrlo vjernoj glazbenoj asocijaciji na snažno (među)djelovanje prošlosti i sadašnjosti. Svoj pogled na temu festivala iznijela je i Margareta Ferek-Petrić u svom ¨koncertu¨ Orgy of Oxymorons, za klavir i orkestar, u kojem je uspjela sjediniti gošću pijanisticu s dirigentom i orkestrom, ali i proširene, eksperimentalne zvukove suvremene glazbe s uobičajenim konceptima zvuka. Riječ orgija ju je podsjećala na nešto što nadilazi sve uobičajeno i krši norme, dok je s oksimoronom, kao stilskom figurom, htjela ukazati na dva proturječna pojma: oksys – oštar, oštrouman i moros – budalast, glup. Na koncu je najčudnija i najnejasnija ispala Lewisova skladba, s obiljem neugodnih nesuglasja i anarhičnih sudara unutar orkestra koji su, zapravo, vrlo plastično upozoravali na ¨stanje čovjekove nestabilnosti u današnjem svijetu, podsvjesni gubitak samozadovoljstva i sposobnost mobilnosti¨ (rekao je on).
Beriova Sinfonia
Uslijedila je stanka, a potom i najinteresantnija od svih kompozicija, Beriova Sinfonia u kojoj su otpočetka do kraja, u svih pet povezanih stavaka, briljirali štutgartski pjevači. Oni su naime šapčući, frfljajući i (ne)razgovjetno, parcijalno naglašavajući, izgovarali nizove kratkih ulomaka iz rada Sirovo i kuhano (Le cru et le cuit) francuskog antropologa Claudea Lévi-Strraussa (I.), ime crnačkog mučenika Martina Luthera Kinga (II. O King), fragmente iz novele Neimenjivi (The Unnamable) Samuela Becketta (III. In ruhig fliessender Bewegung), ali i kombinaciju svih spomenutih (IV. i V.), u fenomenalno ugođenoj orkestralnoj pratnji. Posebno istaknut bio je središnji stavak u kojem su se povezivale i u pristizanju transformirale glazbene figure J. S. Bacha, A. Schönberga, L. van Beethovena, I. Stravinskog, A. Berga, A. Weberna, P. Bouleza i H. Pousseura. Postojanje pak Mahlerovog Scherza u svome djelu Berio je objasnio slikom o rijeci u stalnoj mijeni, istoj onoj u kojoj je protekao novi zagrebački Biennale, s novom izvršnom direktoricom, Francuskinjom Fanny Martin, i čak trojicom novih umjetničkih voditelja/skladatelja: Ivanom Josipom Skenderom (1981), Davorom Vinczeom (1983) i Tomislavom Oliverom (1987). T
