GLAVNE TEME KULTURNI ŽIVOT

KORUGA: MISTERIOZNA VEČER DIRIGENTA IVANA HUTA I ZBORA HRT-A

13. veljače, 2025.

Piše: Igor Koruga

Glavne značajke složene sakralne glazbe diljem Europe oblikovane su, krajem devetnaestog i početkom dvadesetog stoljeća, raznim pokretima za vraćanje elemenata ranih tradicija u modernu glazbu. Ti su napori i u neglazbenim umjetnostima sa sličnim ideološkim predznakom širili izvjesne ciljeve i metodologije, ali i lokalne posebnosti. Svi zajedno, katolici, pravoslavci i protestanti, u to su vrijeme podjednako identificirali svoje povijesne, duhovne i kulturne korijene, najvećim dijelom uz pomoć sve raširenijih znanstvenih disciplina poput liturgologije i (povijesne i komparativne) muzikologije. Novonastali oblici u praksi su se kretali od oživljavanja zanemarenih povijesnih repertoara do autentične, moderne glazbe, nadahnute stvarnom, ili pak izmišljenom prošlošću, odnosno od solesmeske obnove gregorijanskog korala, renesansne polifonije i barokne, napose Bachove liturgijske glazbe do grandioznog Wagnerovog Parsifala. Stilski presjek spomenutog razdoblja, proširenog do druge polovice i kraja dvadesetog stoljeća, na svom su četvrtom koncertu, Mysterium, u ovogodišnjem dijelu ciklusa Sfumato 2024/2025, u utorak 11. veljače od 20 sati u Laubi, vrsno iznijeli članovi Zbora HRT-a, pod ravnanjem nizozemsko-hrvatskog dirigenta i violista, Ivana Huta (1982).

Jedan značajniji od drugog

Njemačka provenijencija bila je obilježena sa sedam duhovnih moteta Antona Brucknera (1824-1896), skladanih za liturgiju Rimokatoličke crkve i naslonjenih na polifone tehnike renesansnih, neobaroknih i klasičnih majstora, sklonih vagnerijanskoj kromatici i odgovarajućim harmonijama. Šteta što su mnogi Brucknerovi, odista veličanstveni moteti u njegovim biografskim zapisima bili tek usputno spominjani, kao puka crkvena glazba sa statusom fusnota podno znatno popularnijih simfonija. Jer, jedan značajniji od drugoga, svi su odabrani moteti istaknuli barem nešto vrlo dragocjeno: ili zrelo sedmeroglasje s posebno učinkovitim diminuendom (Ave Maria, WAB 6), ili troglasje s ekspozicijom, rekapitulacijom i odvojenom imitacijom (Locus iste, WAB 23), ili četveroglasje u lidijskom modu(su) s intaktnim harmonijskim efektima (Os justi, WAB 30), ili simfonijski gradual (Christus factus est, WAB 11) s enharmonijskim prijelazima, ili virtuoznu upotrebu takozvanog Dresdenskog amena (Vexilla regis prodeunt, WAB 51, i Virga Jesse floruit, WAB 52), ili pak frigijski intonirani hvalospjev na stihove svetoga Tome Akvinskog za blagdan Tijelova (Pange lingua, WAB 33).

Pärtov diptih

Nadalje, središnji dio bio je slično protumačen, premda se radilo o suvremenom skladatelju, stoga možda mrvicu prenaglašeno s obzirom na to da se radilo o monodiji i pročišćenom dvoglasju Arva Pärta (1935), sažetom u opisnom nazivu Tintinabul(ac)i(ja) (lat. tintinnabulum, zvono). Do njega je naime estonski skladatelj došao nakon osmogodišnjeg razdoblja šutnje, točnije, razdoblja u kojem je prestao skladati u korist pronalaženja svog pravog skladateljskog glasa. Taj se glas utemeljio i u najrafiniranijem primjeru tintinabulacije, Magnificatu (1989), čije je tumačenje ponudilo savršenstvo glazbenog minimalizma, dvoglasja (solista) i (zborskih) troglasja u tonskom centru f-mola. Sličnu snagu imala je i sljedeća Pärtova kratka molitva za mir, Da pacem Domine, koja je pak u širokom ekspresivnom luku okončala najdojmljiviji diptih večeri, i to uoči posljednje dvije skladbe američkog skladatelja Mortena Lauridsena (1943), dobitnika Nacionalne medalje za umjetnost, najvišeg umjetničkog odlikovanja vlade SAD-a. One su, zapravo, sa svojim dvjema snažnim, sugestivnim temama i ¨nježnim disonancama¨(Ave Maria), te s nenametljivom ljepotom božićnih jutarnjih molitvi (O Magnum Mysterium) na najbolji mogući način privele kraju još jednu fantastičnu priredbu Zbora HRT-a, začinjenu suglasnim i dugim odobravanjem dupkom popunjene koncertne dvorane. T