Piše: Igor Koruga
Već je prošlo 19 sati, u utorak navečer 31. siječnja u prizemnoj dvorani Blagoje Bersa na Muzičkoj akademiji, kada je počeo brižno pripremljeni umjetnički program, Anabasis – Dies Alumni, u kojem su, u ulogama najavljivačica i autorica informativne knjižice, sudjelovale studentice muzikologije Lorena Dragomanović (4. g.), Nora Kostelnik Pogačnik (1. g.), Mia Rupčić (1. g.), Lara Jakšić (1. g.) i Ema Tiljak (5. g.), a, u ulozi jedinog solista, naš daroviti orguljaš Mihael Mojzeš (Virovitica, 1995), diplomirani glazbenik s gotovo nestvarnim životopisom za današnje vrijeme. Prema podacima, osnovnu je školu završio u rodnoj Virovitici, ondje i Katoličku gimnaziju, usporedno sa srednjom glazbenom školom Jan Vlašimsky te, u roku, preddiplomski studij orgulja i crkvene glazbe na Institutu za crkvenu glazbu Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, diplomski studij orgulja na MA u Zagrebu u klasi profesorice Ljerke Očić, i dodatna tri semestra (Erasmus+) usavršavanja u Weimaru u klasi profesora Martina Sturma i Silvusa von Kessela.
U čast Nizozemcu
Bilo je dakle unaprijed jasno da mu program sastavljen od Fantazije i fuge u g-molu, BWV 542, Johanna Sebastiana Bacha (1685-1750), Druge fantazije (Deuxième Fantasie), JA 117, Jehana Alaina (1911-1940), Fantazije u f-molu, KV 608, Wolfganga Amadeusa Mozarta (1756-1791), i Passacaglie u e-molu, op. 16, Maxa Regera (1873-1916), neće predstavljati veći tehnički problem, no, također je bilo jasno da će biti vrlo zanimljivo slušati posve različite interpretacije nabrojenih orguljskih djela. Jer, primjerice, već je kod Bacha, kojeg je najbolje izveo, valjalo pametno kombinirati glasove u paru – prvi s drugim, drugi s trećim, treći s četvrtim, prvi s trećim, prvi s četvrtim, drugi s četvrtim i tako dalje – uz to, isticati teme, neovisno o tome u kojem glasu bile, a pritom još i poštovati strukturu takozvane Velike fantazije i fuge u g-molu koja je, teoretski, trebala oduzeti dah – već na početku kao potpuno slobodna improvizacija, a zatim i kao retorički argument. U sljedećoj fugi bilo je još i teže strasno (i točno) improvizirati na temu Ik ben gegroet van iz zbirke Oude en Nieuwe Hollantse Boeren Lieties, poput samog Bacha, navodno, pred Nizozemcem Johannom Adamom Reinckenom (1643-1722), tada već bivšim orguljašem i skladateljem hamburške crkve svete Katarine. Dosta spretnosti i mašte od izvođača se očekivalo i u Alainovoj nauho modernoj fantaziji, klasično koncipiranoj, s ekspozicijom, provedbom, rekapitulacijom, konvencionalnom notacijom, ali i s nelagodnim spojem zapadnoeuropskih i sjevernoafričkih ritmova. Skladba je započela nevino, s jednostavnom melodijom u luku i u visokom registru, uoči akordske provedbe i škakljive treće teme naslonjene na marokansku glazbu krotitelja zmija koja se, k tome još, (o)kretala u (pre)slobodnim, gracioznim notama i neobičnim naglascima. Ta i akordska tema dominirale su još i u burnoj provedbi, sve do relativnog zatišja i razrješenja u skraćenoj rekapitulaciji, odnosnoj na (relativnu) ravnotežu sjevernoafričkog melosa, metra i minimalističke melodije s početka.
Zamka Mozartovog remek-djela
Jedine Mihaelove muke započele su pri tumačenju Mozartove Fantazije u f-molu, jednog od tri djela, nevoljko napisana za mehanički sat, vrstu beživotnog stroja na automatskim malim orguljama. U to vrijeme, Mozart je bio razočaran s narudžbom stanovitog grofa Josepha Deyma von Stříteža (1752-1804), entuzijasta u vezi s mehaničkim satovima i vlasnika galerije voštanih figura u Beču, s vlastitom besparicom te, posljedično, s velikim ograničenjima u smislu izvođenja i muzikalnosti. No, unatoč svemu, ili baš zbog svega toga, dobio je poriv za skladanje malog remek-djela, varljivo ¨mehaničkog¨, s kombinacijom elemenata francuske uvertire, Bachovog fugalnog kontrapunkta i klasične teme s varijacijama, i to u više stavačnih odjeljaka. Mojzeš je sve to shvatio, odgovorno prihvatio i pregledno izložio, pogotovo tjeskobna raspoloženja u vanjskim dijelovima i vedre dionice u središnjim varijacijama, međutim, nedostajalo mu je filigranskih i elastičnih veza između dijelova mudro sročene, pjevne cjeline, ispunjene kontrastima. Na koncu je, ipak, završna predodžba Regerove Passacaglie u e-molu, odnosno, unutar nje lijepog koralnog preludija – temeljenog na trima melodijama i gustom kontrapunktu, ali i sinteze Bachove Passacaglie u c-molu i posljednjeg stavka (Allegro energico e passionato) Brahmsove Četvrte simfonije u e-molu, istaknula najzad budnog, osjećajnog, transparentnog, dinamički raznolikog i živopisnog orguljaša kojem, bez sumnje, predstoji skora domaća i međunarodna blistava karijera. T
