GLAVNE TEME KULTURNI ŽIVOT

KORUGA: MAĐARSKI PIJANIST MIKLÓS SPÁNYI PREDSTAVIO BÖSENDORFEROV KLAVIR IZ 1855.

29. listopada, 2024.

Piše: Igor Koruga

Zagrebački Institut Franz Liszt, odnosno Mađarski kulturni centar u Cesarčevoj ulici, ovih je dana s posebnim ponosom predstavio izložbu fotografija i drugih značajki povezanih s paljbom na Kossuthovom trgu i sjećanjem na poznatu mađarsku revoluciju i oslobodilačku borbu, započetu 25. listopada 1956. godine, a nedugo zatim i krvavo ugušenu. Taj povijesni bunt protiv Sovjeta potaknuo je i samog Alberta Camusa da godinu dana kasnije javno napiše kako je ¨…zgažena Mađarska u okovima više učinila za slobodu i pravdu, nego bilo koji narod na svijetu u proteklih dvadeset godina…¨ te kako je ponašanje zapadnog društva, koje je i tada ¨…začepilo uši i zatvorilo oči…¨, bilo sablažnjivo. Nemalom značaju izložbe pridonio je i samostalni recital uglednog mađarskog (forte)pijanista, čembalista, orguljaša, improvizatora i skladatelja Miklósa Spányija (1962), koji se u glavnoj prostoriji Instituta zbio u nedjelju 27. listopada od 19 sati, u okviru 9. sezone ciklusa Cristoforium. Priredbu je uveličao i novopredstavljeni, tek obnovljeni klavir marke Bösendorfer (ser. br. 4500), proizveden oko 1855. godine u tada najvećoj, a danas jedinoj svjetski poznatoj austrijskoj glazbalarskoj manufakturi. Njegovoj vrhunskoj obnovi posvetio se dakako naš poznati pijanist, umirovljeni profesor klavira na Muzičkoj akademiji u Zagrebu i voditelj samozatajne Cristoforium radionice, Ljubomir Gašparović (1951), ujedno i otac pijanista Danijela Gašparovića (1988), zaslužnog pak za široku promociju svih koncertnih ciklusa Cristoforium Arta i pijanizma na globalnoj razini.

Bach

No, vratimo se ipak konkretnom događaju, pijanistu i klaviru, to jest ¨trolistu¨ koji je to i zaslužio, a koji je nedjeljnu večer učinio nezaboravnom. U znaku broja tri bila su i odreda zanimljiva repertoarna djela trojice skladatelja koji su u ne toliko puno godina, svatko na svoj način, obilježili tri umjetničke epohe: pretklasiku, klasiku i romantizam. Išlo se kronološkim redom, pa je recital započeo s izvedbom Sonate u e-molu, H281, Wq 59/1, Carla Philippa Emanuela Bacha (1714-1788), skladatelja brojnih simfonija, koncerata, komornih djela i djela za klavijature koja su premostila barokni i klasični stil te utjecala (i) na Haydna, Mozarta i Beethovena. Predstavljena cjelina iz pete od šest Bachovih zbirki sonata, ronda i fantazija ¨für Kenner und Liebhaber (za znalce i amatere)¨ u svojoj je izuzetno točnoj i urednoj predodžbi na početku (Presto) donijela strogu, dvodijelnu formu s vokalno prožetim središnjim stavkom (Adagio), naglo i neočekivano prekinutim uoči čuda raspršenog tematskog materijala. Spányi je u svemu tome pronašao smisao i način na koji je bilo potrebno ukaz(iv)ati na Bachov put prema novom instrumentalnom senzibilitetu, s izraženim klavirskim glasom za poznavatelje i amatere.

Mozart

Podjednako precizno, ako ne i preciznije, bila je protumačena Mozartova Sonata br. 15 u F-duru, KV 533/494, sastavljena od dvaju zasebnih djela: Ronda, KV 494, skladanog ranije (1786) i ostatka, dovršenog 1788. godine. Ta hibridna priroda pridonijela je raznolikom karakteru skladbe, a osim toga i prepoznatljivosti neobične Mozartove skladateljske vještine i njegovog praktičnog pristupa izdavačkim zahtjevima. U tom smislu, prvi je stavak (Allegro) ponudio blago odstupanje od iznošenja tema, provedbe i rekapitulacije, zbog inovativnog i nijansiranog prodora u sam tematski materijal, koji je još bio i posve kontrastan sljedećem, lirskom, motivskom i uredno moduliranom materijalu u složenoj skici harmonijskih pomaka (Andante). Sve se to nekako saželo unutar čvrste kompozicije, strogih okvira/oblika i besprijekorne dinamičke ravnoteže vitalnih pijanističkih ruku Miklósa Spányija koje su s lakoćom dokučile i skorašnju živopisnu demonstraciju razvoja tema i suptilnih varijacija u potonjem Mozartovom stavku (Rondo: Allegretto).

Beethoven

Posljednji u nizu i kronologiji bio je izveden Ludwig van Beethoven (1770-1827), odnosno njegova četverostavačna (3. Scherzo: Allegro / 4. Allegro Assai) Sonata br. 3 u C-duru, op. 2, br. 3, po uzoru na četverostavačne simfonije i gudačke kvartete. Treća u drugom opusu, napisana najbriljantnije, već je na početku zvučala kao solo koncert, s malom koncertnom kadencom u rekapitulaciji uvodnoga stavka (Allegro con brio). Spányijeva usredotočenost na Beethovenov rukopis nastavila se očekivano i do samoga kraja; u programskome djelu, do nesvakidašnjih tonalitetnih (pro)mjena petodijelnog polaganog stavka (Adagio), kontrapunktskih intimacija i harmonijskih otklona snažno ritmiziranog Scherza kao i briljantnih figuracija finala, a u dodatku, do ogoljenih estetskih vrednota Beethovenove šeste Bagatelle u D-duru, op. 33. T