GLAVNE TEME KULTURNI ŽIVOT

KORUGA: KRPANOVE TOPLE KLAVIRSKE DIONICE U BEETHONOVU KONCERTU ZA KLAVIR I ORKESTAR U C-DURU

17. prosinca, 2024.

Piše: Igor Koruga

Hrvatski pijanist Ivan Krpan (1997) osebujan je primjer naraštaja koji gaji sklonost prema naglašavanju tradicije u suvremenosti, neovisno o tome radi li se o vrsti interpretacije, ili o promišljanju konkretnoga djela. Sluša li ga se pak uživo, na poseban se način može osjetiti vitalnost i snaga neprocjenjivih pijanističkih škola, i onih otprije stotinjak godina, a upravo zbog toga i stremljenje prema slojevitijim tokovima suvremene glazbene estetike. Njegov slog, u pravilu je uglađen, čist, lišen hira, suvišne atrakcije i žurbe, no nipošto spor i nepokretan, već onaj koji odaje osobu krajnje sigurnu u vlastitu sposobnost sviranja, ali i razumno odmaknutu od suvišnih frenetičnosti i plitkih impresija. Stasanje u ozbiljnoj glazbeničkoj obitelji zajamčilo mu je uzorno školovanje i predvidljiv uspjeh, okrunjen još 2017. godine u talijanskom gradiću Bolzanu u kojem je pobijedio na međunarodnom pijanističkom natjecanju Ferruccio Busoni, jednom od najcijenjenijih u svijetu. Otada je nastupio u najpoznatijim europskim glazbenim središtima kao što su Leipzig, München, Weimar, London i St. Petersburg, a ove je subote, 14. prosinca 2024. od 19 sati, svojim nastupom počastio i domaću publiku.

Iznimna ravnoteža

Riječ je bila o trećem koncertu po redu 71. sezone Zagrebačkih solista 2024/2025 i Koncertu za klavir i orkestar u C-duru, op. 15, br. 1, Ludwiga Van Beethovena (1770-1827) kojeg je za gudače obradio njemački skladatelj i dirigent Vinzenz Lachner (1811-1893). Ono što je u tom djelu bilo ugodno došlo je od iznimne ravnoteže koju je Beethoven postigao kao skladatelj, odajući počast Mozartu (i Haydnu), stilski prepoznatljivo, a Krpan kao izvođač, ističući ležernost i tonsku toplinu klavirske dionice, napregnute stalnom tenzijom potisnutih emocija koje su doslovno ključale ispod klasične površine prvog, najopsežnijeg stavka (Allegro con brio). To se dakako zbilo nakon dvije do tri minute blistavog orkestralnog uvoda, koji je, bogat materijalom, podsjećao na razigranu Mozartovu opernu uvertiru. Trenutci neskrivene drame, zadivljujuće ljepote i tipičnih uzbuđenja potom su se stopili u jedan zvukovni kontinuitet, stvoren Krpanovim vrlo odmjerenim isušivanjem naboja u korist integriranije, veće i ljepše ukupne tonske slike. Njegova virtuozna tehnika pogodovala je i tihoj ljepoti drugoga stavka (Largo, u As-duru), a unutar njega i sentimentalnoj, gotovo nostalgičnoj klavirskoj dionici, trostrukog oblika (ABA) s drugačijim materijalom u pratnji suptilnih gudača i dirljivog klarineta koji je zbilja nedostajao. Klavir(ist) se uspio istaknuti i u kratkoj kadenci finala (Rondo. Allegro), napisanog u strogom sonatnom rondu (ABACABA), i za poslušnu pratnju nadahnutih Zagrebačkih solista koji su se, dodao bih, nakon pauze samostalno predstavili s očaravajućom izvedbom četverostavačnih Sjećanja na Firencu, op. 70, Pjotra Iljiča Čajkovskog (1840-1893).

Ususret desetom ciklusu Pleyel Svetislava Stančića

Uzbuđenja je bilo i u nedjelju navečer, 15. prosinca 2024, ali od 20 sati u Velikoj čitaonici Hrvatskog državnog arhiva, gdje se nastupom klavirskog dua Danijel & Ljubomir Gašparović zaključio ovogodišnji ciklus Pleyel Svetislava Stančića. Ujedno i organizatori, Gašparovići su još jednom javno(st) podsjetili na povijest, važnost i presudnu ulogu beskrajno vrijednog glazbala koje će obilježiti i predstojeću, desetu, obljetničku i zacijelo najkvalitetniju pijanističku sezonu. Stoljetnom klaviru bio je podređen i program sastavljen od Six épigraphes antiques (Šest antičkih epigrafa), L. 131, Claudea Debussyja (1862-1918), trodijelnog izbora iz Année passée (Prošle godine), 3. knjiga – Soirs d’hiver (Zimske večeri) Julesa Masseneta (1842-1912), sedmodijelne Ma mère l’Oye (Moja majka guska) Mauricea Ravela (1875-1937) i četverostavačne Plesne suite za klavir četveroručno Borisa Papandopula (1906-1991). Ukupno uzevši, ujednačene izvedbe krasila je slična znatiželja oca i sina, njihova strastvena predanost podržana istraživačkom voljom, spontanom glazbenom interakcijom, a ponegdje i/li ponekad i dojmom kompetitivnog kontrapunktskog muziciranja, poticajnijeg od srodnosti dviju duša. Iznenađenje je bila samo prosječna Papandopulova suita, vjerojatno iznimna u njegovom zlata vrijednom glazbenom opusu. T